DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 56 <-- 56 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 prva su tu novu znanost nazvali fitosociologija (izraz je nastao u Rusiji krajem 19. stoljeća), da bi 1918. njemački botaničar H.Gamsuveo pojam fitocenologija. U zapadnim jezicima najčešće susrećemo izraze Phy tosociology, čak i Phytocoenology (ang.), Pflan zen so ziologie (njem.), Fitosociologia (tal.), Phyto socio lo gie (fr.). Fitocenologija se, dakle, razvila u trenutku kada su botaničari prestali promatrati samo pojedinačne biljke, a počeli promatrati i način na koji se na određenom području mijenja čitava vegetacija. Predmet njihovog zanimanja postale su biljne formacije ili zajednice biljaka u odnosu na njihov okoliš.Takva fitogeografska, odnosno vegetacijska opažanja, prisutna su već u bota ni čara krajem 19. odnosno početkom 20. stoljeća – npr. u našoj blizini u FrancaKrašana,GüntheraBeckai LujaAdamovića. Važnu prekretnicu označio je botanički kongres u Bruxellesu (1910) na kojemu je definiran pojam asocijacije. Označili su je kao biljnu zajednicu određenog florističkog sastava, jedinstvenih stanišnih prilika i je din stvenog vanjskog izgleda (fizionomije). Asocijacija je tako postala temeljna jedinica florističke sintaksonomije (slično kao vrsta kod živih bića).Asocijacije sličnog izgleda objedinjavali su u formacije. Uslijedio je brz razvoj, s time da su se u različitim po dručjima svijeta razvile različite metode, a pozornost posvećivala različitim problemima. Govorimo o tzv. fitocenološkim metodama ili školama, među ko jima se u literaturi često spominju četiri: anglo-ame rička, koja je biljne zajednice shvaćala izrazito di na mično, u bliskoj vezi s njihovim okolišem, zatim rus ka škola, čije je težište bilo na proučavanju međusobnih odnosa između vrsta u zajednici i na proučavanju načina na koji se borba za opstanak manifestira u nji hovoj građi, skandinavska škola, koja je bila po sve ćena poglavito florističkom sastavu zajednica koje je razlikovala po stalnosti (konstantnosti) vrsta. Najjače se uvriježila tzv. srednjeeuropska metoda, koja se po jed nom od njenih utemeljitelja, Josiasu Braun-Blan quetu (1884–1980) često naziva i Braun-Blanquetova ili po mjestima nastanka ciriško-montpelieška metoda (u Sloveniji i u Hrvatskoj najbolje prihvaćena metoda proučavanja šumske vegetacije, po drukčijoj je metodi ve getaciju u Sloveniji proučavao M. Piskernik). Njen je pristup florističko-sociološki (cenološki). Bilj ne za jed nice shvaća kao tipove vegetacije koje ras po zna jemo po njihovom florističkom sastavu. On je vjeran odraz uzajamnih odnosa među vrstama i staniš nih uvje ta u kojima određena zajednica uspijeva. Po jedine vrste florističkog sastava te odnose u zajednici i između zajednice i okoliša posebno označavaju. Eko loš ki slične vrste, koje nazivamo dijagnostičke vrste: svojstvene i razlikovne (diferencijalne) vrste i stalne pra tilice, srednjeeuropska metoda koristi za razvrstavanje konkretnih sastojina vegetacije, odnosno fitoce noza ili biljnih zajednica u prostoru, vremenu i pot puno određenim stanišnim prilikama, u hijerarhijski sustav čija je temeljna jedinica asocijacija.To je dakle apstraktna je di nica sličnih fitocenoza (zajednica) koju smo dobili odgovarajućim izlučivanjem nebitnih po jedinosti. Upra vo stoga što biljnim zajednicama posredno možemo opisati čitav niz čimbenika okoliša (geološku pod lo gu, tlo, podneblje, vegetaciju),fitocenologija se proširila na brojna područja, a posebno na šu marstvo. Pio niri fitocenoloških istraživanja u Slo ve niji Gabrijel Tomažič(1901–1977),Maks Wraber (1905–1972) i Vladimir Tregubov(1904–1973) uglav nom su pro u čavali šumske zajednice. Pioniri fito ce noloških istraživanja u Hrvatskoj, Ivo Horvat (1897–1963) i Stjepan Horvatić(1899–1975), iako svestrani botaničari, pro veli su i temeljita istraživanja šumskih zajednica. U tom je pogledu pionirski rad I. Horvata iz 1938.: Biljno-so ciološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Fito ce no lo gija se u šumarskoj praksi u Sloveniji i u Hrvatskoj ustalila tek nakon drugog svjetskog rata (ponegdje u Sred njoj Europi već i prije). Ubrzo po završetku rata izaš le su Horvatove knjige Nau ka o biljnim zajednicama (1949) i Šumske zajednice Jugoslavije (1950). Velike zasluge za prodor fitocenologije u šumarstvo u Sloveniji uz Maksa WraberaiVlade Tregubova, ima prvenstveno prof. DušanMlinšek,koji je diplomirao na zagrebačkom šumarskom fakultetu, a u Hrvatskoj prof. Milan Anić. Obojica su naime naglašavala važnost poznavanja i poštivanja staništa u suvremenom uz gajanju šuma, i to posebice za grupno postupno uz ga janje i slobodnu tehniku uzgajanja šuma. U Sloveniji je krajem 50-ih, te u 60-im i 70-im godinama, cvalo zlat no doba fitocenologije. G. Tomažič, V. Tregubov, ali ponajprije MaksWraber sa svojim suradnicima, na pi sali su brojne članke, studije i elaborate u kojima su po srednjeeuropskoj metodi opisali šumske zajednice gospodarski najvažnijih područja Slovenije (npr. dinarska jelovo-bukova šuma, alpska bukova šuma, termofilne bukove šume, subalpinska smrekova šuma itd.). Prvo pregledno djelo o šumskoj vegetaciji Slovenije na pravio je M. Wraber (1960). Sljedeća generacija šu mar skih fitocenologa (Ž. Košir, M.Zupančič, L. Marinček, I.Puncer, M.Accetto, D.Robiči drugi) većinom se već školovala na novoosnovanom šumarskom odsjekuAgronomskog (kasnije Bio teh nič kog) fakulteta u Ljubljani, gdje su kao samostalan pred met slušali i fitocenologiju. Postali su dobri kartirci i dali vrijedan doprinos detaljnom kartiranju (na razini subasocijacija) u mjerilu 1:10.000 i izradi pre gledne ve getacijske karte za čitavu Sloveniju (u mjerilu 1:100.000), koju smo dobili 1974 (Koširi su radnici). Karte šumskih zajednica postale su temelj za planiranje šumskog gospodarstva i šumskog uzgoja, a šumarski stručnjaci su na studiju usvojili ne samo |