DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 59 <-- 59 --> PDF |
I. Dakskobler: FITOCENOLOŠKAISTRAŽIVANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVANA POČETKU 21. STOLJEĆAŠumarski list br. 1–2, CXXXIII (2009), 53-62 uvijek temelji na poznavanju biljnih zajednica na način na koji ih razumije srednjeeuropska metoda, državna Javna šumarska služba nema više sredstava kojima bi podupirala takva istraživanja dok vlasnici šuma za to također ne pokazuju zanimanje. Fitocenološko kartiranje u detaljnim mjerilima u Sloveniji gotovo da više i ne poznajemo, ali izrađujemo pregledne vegetacijske karte (za čitavu Sloveniju s Tolmačemsmo je dobili 2002. –Čarnietal. 2002,Marinčeketal. 2002). No, dogodilo se nešto drugo. U “zlatnim” godinama šumarske fitocenologije u Sloveniji je postojala tek malena grupa fitocenologa koji nisu mogli obaviti sav posao, pa su mnoge biljne zajednice ostale neproučene, među šumskim ponajprije one na rubnim staništima i tzv. manjinske, koje su rasprostranjene na malim povr ši nama. Izostala su također pregledna djela, npr.Ve ge ta cijaSlovenije.Slovenci na slovenskom jeziku ne maju niti jedan suvremeni visokoškolski udžbenik fi to ce no lo gije i sl. U doba kada se broj fitocenologa jako povećao i kada je počela uspješno djelovati nova generacija istraživača, izostali su materijalni izvori za nji hov rad. Mla di, obećavajući fitocenolozi, u svojoj pro fesiji nemaju osiguranu egzistenciju. Iako je štošta još za na pra viti, današnji kritičari znanstvenog rada tzv. deskriptivne me tode (kakva je klasična fitocenologija) smatraju za sta ri jele, pa ovakve publikacije po njihovom mišljenju ne znače gotovo ništa. No, mlađa se generacija, us pr kos tom novom vrednovanju, uspješno prilagođava objavljivanjem članaka u uglednim indeksiranim međunarodnim revijama (npr. P.Koširetal. 2008). U Hrvatskoj je slika drukčija.Tu su barem šumari još uvijek naklonjeni fitocenologiji (tako ocjenjujem, iako ne poznajem dobro tamošnje uvjete). U posljednjem su de set lje ću izašli odlični monografski radovi o jelki (Pr pićet al. 2001), bukvi (Matićetal. 2003) i o poplav nim šu mama (Vukelićetal. 2005) koji sadrže i detaljne opi se vegetacije, postoji udžbenik šumarske fitocenologije (Vukelić&Rauš1998), a od prošle godine i pregled bilj nih zajednica Hrvatske (Trinajstić2008). Usprkos često omalovažavajućem vrednovanju, sred njeeuropska fitocenološka metoda se, uz druge pristupe, ustalila i na drugim područjima – u agronomiji, prostornom planiranju, krajobraznoj arhitekturi i sl. Pri je prijeloma tisućljeća dogodio se pomak od poznavanja biljnih zajednica do poznavanja životnih okoliša (tzv. habitata). Prepoznavanje biljnih zajednica zahtijeva odre đeno biološko i botaničko znanje. Mnogo je lak še u prirodi prepoznati tzv. habitatne tipove (dakle odijeliti livadu od šume, suhu livadu od vlažne, igličastu šumu od lisnate i sl.). Habitani tip (tip životnog prostora) je bilj na ili životinjska zajednica kao značajan živi dio eko sustava, povezana s neživim čimbenicima (tlo, podneblje, prisutnost i kvaliteta vode, svjetlost) na prostorno definiranom području. Važno je da se u Eu ro pi naj bolje opće prihvaćena klasifikacija habitatnih tipova (Devillers& J.Devillers-Teschuren1996) te me lji uglavnom na otkrićima fitocenologije i na pregledu biljnih zajednica ugrađenom u hijerarhijski sustav. Sada su potrebe za kartiranjem habitatnih tipova u de talj nim mjerilima vrlo velike, a posebno za nešumske habitate, jer čovjek sve više poseže u prostor, krči prirodni okoliš, a takva bi kartiranja pomogla u identificiranju i prostornom ograničavanju barem onih životnih okoliša koje mo ramo sačuvati za buduće naraštaje. Ha bi tatni tipovi, a ne zajednice, također su predmet zaštite i očuvanja u okvi ru europske sigurnosne mreže Natura 2000. ZAKLJUČCI – Conclusions Ukoliko usporedimo Braun-Blanquetovu Fito ce no lo giju iz 1964. i Vegetacijsku ekologiju (vander Maarel2005) izdanu prije četiri godine, opažamo ve lik raz voj i sadašnju široku razgranatost različitih pri stupa u proučavanju vegetacije, i one šumske. Uspr kos tomu, temelji fitocenološkog proučavanja šumskih ekosustava i u 21. stoljeću mogu ostati slični onima do sada, a to je poznavanje biljaka, dakle botaničko znanje. Šu mar koji je profesionalno aktivan u šumi kao uz ga jatelj i planer (uređivač), poznaje floru i vegetaciju svojega rad nog okoliša, zato je vrlo važno da botanika i den dro logija u novim studijskim programima ostanu neo kr njeni, s dovoljnim brojem sati i za praktičnu vježbu i za terensku nastavu. Šumarska fitocenologija je nad grad nja botanike i dendrologije, a upoznavanja različitih metoda u analizi vegetacije njen sastavni dio. Nije nužno da to bude samo srednjeeuropska metoda. U Europi se u posljednje vrijeme u obrađivanju i pro u ča va nju vegetacije usavršio tzv. funkcionalni pristup, po se bice kada je riječ o narušenim habitatima (dis turbed habitats) i studiju sindinamskih procesa.Taj pristup te me lji se na reakcijama biljaka na okolišne čimbenike (stres, smetnje). Intenzivnost stresa i smetnji određuju tri temeljna funkcionalna tipa biljaka ili tri primarne bilj ne strategije. Model potonjih razvio je britanski eko log Grime(1974, 2001). Za razliku od Ellen ber go vih indikacijskih vrijednosti, obrade po tom pristupu temelje se na (odnosno trebale bi se temeljiti) na konkretnim mjerilima. Rezultat su baze u kojima su biljne vrs te određenog područja već klasificirane po eko loško-biološkim znakovima (Klotzetal. 2002). Us prkos tomu i drugim pristupima, srednjeeuropska fitocenološka metoda još uvijek predstavlja vrlo praktično pomagalo za brzu procjenu vegetacije i njene po veza nosti s okolišem. Nije potrebno poznavati npr. sin taksonomski sustav, odnosno sve šumske zajednice |