DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 95 <-- 95 --> PDF |
Prema sadašnjem stanju šumske sastojine starije od 60 godina nalaze se na površini od 500 ha alepskog bora i 120 ha brucijskog bora. Najstarije su 81 godinu (alep ski bor) i 79 godina (brucijski bor). Do sada osnivanje novih borovih sastojina prirodnom obnovom nisu nastale planirano, već nakon šumskih požara ili na padom lokalnih štetnika (M. jasephi). Lokalni šumari u Izraelu nisu stekli dovoljno iskustva u gospoda renju prirodnim sastojinama. Osim toga, nije lako od re diti trajanje ophodnje sastojina alepskog i bru cijskog bora, jer su ekološki i gospodarski uvjeti u Izraelu vrlo mali (ograničeni). Odlučeno je da prijelaz na prirodnu obnovu treba provoditi oprezno, čišćenjem sas to jina i treba ih uzgajati u ophodnji do 60 godina sta rosti, ali samo one koje su dobre, ostale sastojine tre ba zaštititi i očuvati. Uzgoj prirodne makije kao podstojne sastojine, prirodnu vegetaciju u većem dijelu Izraela karakterizira mediteranska makija u različitim formama (Kad mon iHarari-Kremer1999). Strukturu makija i pojedinačno raspršenih stabala alepskog bora s 100 do 200 stabala po ha s gustom makijom u podstojnoj sas tojini, gdje dominira prirodni obični (zimzeleni) hrast (Quercus calliprinos), a rasprostranjen je u dijelovima planine Carmel regije (Shiller1985, Schillerat al. 1997). Slične formacije također se pojavljuju uslijed penetracije sadnica iz borovih kultura u susjedni prirodni krajolik (Levietal. 2005) radi obnove makije u rijetkim borovim kulturama (Lev-Yadunet al. 1999). Moguće je da je kombinacija guste makije i pojedinačnih stabala alepskog bora u tim predjelima Izraela u klimaksu. Jako degradirane makije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća čine osnovu motivacije za sadnju mediteranskih četinjača i postupaka koji uzrokuju degradaciju makija. Radi zaštite i promicanja me di teranskih kultura, makije su se polako oporavile (Lev-Yadunetal. 1999).Tempo toga procesa u tim po dručjima varira, ovisno o starosti sastojina, gustoći Slika4.Razvoj mediteranske makije kao drvenaste podstojne ve ge tacije i stvaranje mješovite sastojine četinjača i listača. Po jedinačna stabla običnog (zimzelenog) hrasta (Quercus calliprons) u podstojnoj etaži alepskog bora i čempresa. Šu ma Baram u području Gornje Galileje, sjeverni Izrael (pro sječne oborine oko 800 mm godišnje). Izvor: Journal of Forestry, Vol. 106, no.1, 2008, str. 45. (sklopu), režimu pašarenja i stanju okoliša, odnosno po javi šumskih požara i načinu korištenja zemljišta. Tu spa daju i postupci koji omogućavaju i pojavu mediteranskih listača, što je nekad bilo nepoželjno, a sada pred stavlja potencijal za razvoj bioraznolikosti, odnosno mješovitih mediteranskih šuma (Sl. 4). Uzgoj maki je kao podstojne sastojine može se pospješiti proredama, ograničavanjem pašarenja, sadnjom i sjetvom sjemena drveća i grmlja. Povijest i karakteristike održivog gospodarenja kulturama četinjača (MPCF) u Izraelu, rezultirali su stvaranjem jedinstvenog umjetno stvorenog ekosustava. Nacionalna služba za šume sada se koncentrirala na osnivanje novih šuma, u kojima dominiraju monokulture alepskog bora prve generacije i služe za održivo gospodarenje mediteranskim četi njačama( SFM). Joso Gračan L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti, Firenze) Iz broja 5, rujan – listopad 2008. izdvajamo: Treći kongres nacionalnog šumarstva – završni pri jed lozi za očuvanje i poboljšanje šuma Od 16 do 19. listopada 2008. g. održan je uTaor mi niTreći kongres talijanskog šumarstva, na kojemu su jednoglasno usvojeni završni prijedlozi, čiji sadržaj do nosimo: 1.Šumskepovršine Italije zauzimaju trećinu ukupne po vršine, od koje je veći dio u funkciji očuvanja oko liša; 2.Šumaje ekosustav koji pruža usluge i koristi opće važ nosti: očuvanje tla i zalihe voda, zaštita biološke raznolikosti, ublažavanje klimatskih promjena, smanjenje degradacije, proizvodnja drvne mase i bio mase za energiju; 3.Šumaje važna za uskladištenje ugljičnog dioksida i osnovna komponenta u svjetskoj klimatskoj rav no teži, te doprinosi smanjenju stakleničkih plinova u atmosferi, kao što to zahtijeva za Italiju protokol iz Kyota; |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 96 <-- 96 --> PDF |
4.Šuma je prava vrijednost, subjekt njegovanja, ču va nja i obrane, kao i druge biološke zajednice, te za jedno s očuvanim okolišem osigurava bolje uvjete življenja budućim generacijama; 5.Organizirano šumarstvo, koje u primjeni predstavlja prirodnu dinamiku šume i šumsko planiranje, jamče održivo gospodarenje s ekološkog, ekonom s kog i socijalnog stajališta, doprinoseći očuvanju genetskih vrijednosti i smanjenju rizika od biološ kog onečišćenja; 6.Korištenje šume je u skladu s održivim gospodarenjem, te osigurava potrajnost šumskog sektora za dugi period i kompleksnu valorizaciju talijanske šum skebaštine; 7.Zaštita šumskih ekosustava je osnova za očuvanje kul turne, naturalističke, produktivne i rekreativne vri jednosti urbanih sredina; 8.Kritično stanje šuma povećano je zbog sve većeg bro ja požara, uslijed napuštanja gotovo polovine ta li janskih šuma i zbog širenja patogenih gljiva i insekata; 9.Iracionalno pašarenje u šumama, kao odraz socijalnog stanja u ruralnim krajevima, uzrokuje degradaciju šuma i povećava opasnost od požara; 10.Šumski proizvodi, zajedno s ostalim aktivnostima po zitivno djeluju na razvoj važnih ekonomskih sek tora (konstrukcija, ploče, papirna industrija, re ci klaža, energija i trgovina), osiguravaju zaposlenje za oko 300.000 radnika i predstavljaju 0,9 % internog BDP-a. Sudioici kongresa podržali su i mnoge druge aktivnosti te dali poticaj za daljnje unapređenje šumskog sek tora, kao vrlo važne komponente u cjelokupnom na cionalnomnapretku. AntonioPostiglione:Stota obljetnica rođenja prof. Alessandra de Phillippisa 10.svibnja 2008. g. na inicijativu Udruge Pro Loco i općine Bellosguardo (SA– mjesto rođenja), održana je manifestacija prigodom stote obljetnice rođenja prof. de Phillippisa,šumarskog znanstvenika i pred sjednika Akademije šumarskih znanosti u razdob lju od 1980. do 1992. g.Tom prigodom prof. Antonio Pos tiglione,članAkademije, održao je svečani go vor, dio kojega donosimo: Prof. de Phillippis doživio je 94 g., no posljednjih nekoliko godina izgubio je mogućnost govora. Njegov dugi radni vijek bio je vrlo plodan. Proputovao je gotovo sve kontinente, ostavio mnogo znanstvenih radova i bio učitelj i uzor generacijama šumara. U tom razdoblju Poljoprivredni fakultet u Firenci bio je jedini u Italiji koji je uveo šumarsku nastavu. Pos lije zaslugom, također pokojnog prof. Lucia Sus mela, šumarska nastava održava se u Padovi, slijede sveučilišta Bari, Torino, Viterbo i kasnije Potenza i Postice. Danas u Italiji ima osam fakulteta sa šumarskom nastavom, koji stvaraju nove kadrove, čuvare šum ske baštine i konkretne operativce. Prof. de Phillippis bio je odličan predavač, kojega su studenti pažljivo slušali i bilježili njegova preda vanja, tako da su među studentima kružile poznate “zabilješke” s njegovim izvornim predavanjima. Fo to grafije, crteži detalja, opis svojih putovanja, ekskurzija i sudjelovanja na kongresima diljem svijeta, činila su ta predavanja još atraktivnijima. Prof. de Phillippis diplomirao je agronomiju 1930. g. i šumarstvo 1942. g. u Firenci, pod mentorstvom zna menitog prof.AldaPavarija.Iste godine preuzeo je ka tedru ekologije na šumarstvu Sveučilišta u Firenci. U vrijeme suradnje s prof. Pavarijem, bio je vrlo plodan. Objavio je 70 radova u časopisima “Alpe” i “Ta lijanska šumarska revija”. Među tim publikacijama posebno su cijenjene one o plutnjaku, zatim o česmini i eukaliptusu. 1937. g. je objavio studije: “Klimatsko-šumska po dru čja Veneta i Julijske krajne” i “Klasifikacija i klimatski indeksi u odnosu na talijansku šumsku vegetaciju”. Slijedi 1939. g. “Tehnika pripreme tla za pošumlja va nje u vrućim i sušnim klimatskim uvjetima”, “Prilog mo nografiji cera” i “Uvod u šumarsku biologiju” (1942. g.). Kao rezultat studijskih putovanja u Europu,Ame ri ku, Aziju i Australiju, započetih 1939. g., nastali su mno gi njegovi radovi: –Danska, šume i njihova povijest (1939. g.), –Šumarstvo Mađarske (1940. g.), –Osvrt na šumsko-pašnjačku Korziku (1941. g.), –Šumarstvo Jugoslavije (1941. g.), –Slavonski hrastici (1941. g.), –Bilješke o šumarstvu i šumarskoj ekonomici Hrvatske (1942. g.) i –Djevičanske šume Bosne (1943. g.). Za vrijeme svog boravka u Izraelu (1947. g.) nastala su dva dijela: “Bilješke o pošumljavanju Palestine” i “Po šumljavanje i istraživački rad u šumarstvu Izraela” (na francuskom jeziku). U razdoblju od 1952. do 1972. počinje druga faza in tenzivnog rada prof. de Phillippisa, koji uz predavanja iz šumarstva na fakultetu u Firenci, intenzivno radi na una pređenju rasadničke proizvodnje u Italiji i potiče po dizanje plantaža radi širenja papirne industrije. Os ni va Eksperimentalni centar poljoprivrede i šumarstva u sklopu Nacionalnog zavoda za celulozu i papir (ENCC), sa sjedištem u Rimu. U tom razdoblju objavljeni su sljedeći radovi: –Provenijencija sjemena eukaliptusa (1952. g.); –EukaliptusiAustralije (1953. g.); |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 97 <-- 97 --> PDF |
–Proizvodnja i uporaba eukaliptusa uAustraliji (1953. g.); –Eukaliptus – svjetski problem (1957. g.); –Gdje smo s eukaliptusom (1964. g.); –Mogućnost pošumljavanja i podizanja šumskih kultura na Sardiniji (1967. g.). 1979. g. prestaje s redovitim radnim odnosom, ali na stavlja ugovorni rad do 1984. g. Sudjeluje u osnivanju talijanskeAkademije šumarskih znanosti, čiji je re do viti član bio od 1951. g., te predsjednik u razdoblju od 1980. do 1992. g. 1973. g. imenovan je dopisnim čla nom nacionalne Akademije. Ostvario je preko 180 pi sanih djela, što svjedoči o njegovoj istraživačkoj ak tiv nosti u području šumarske botanike, ekologije, klimatologije i tehnike uzgajanja šuma. Prof. di Phillippisu priznaju se velike zasluge, što je znao bolje od ostalih afirmirati načela “modernog šu mar stva na naturalističkoj osnovi”, po kojima šuma nije jednostavna zajednica stabala, već kompleksna ži va biološka zajednica u dinamičkoj ravnoteži s fizič kim okružjem. Svoje izlaganje prof.Antonio Postiglione završio je riječima: “u ime poštene i zdrave znanosti, šumari trebaju glasno tražiti veliko poštovanje za ekologiju i šumu, danas općenito označenu kao prirodni obnovljivi izvor”. To je učenje koje nam je ostavio “naš maes tro”, čiju sto tu obljetnicu danas obilježavamo. Raffaella Lovreglioi dr.:Primjena metode “DEL PHI” za analizu uzroka požara. Kao i u ostalim mediteranskim zemljama, u Italiji svake godine raste broj požara. Poboljšanje sredstava za gašenje ograničena je strategija. Nažalost, može se zaključiti da je sve veće učešće namjerno izazvanih po žara. Nove aktivnosti usmjerene su prevenciji, tj. aktivnostima koje imaju za cilj smanjiti uzroke i po tencijalne izvore požara, te ublažiti štetne posljedice.Treba uzeti u obzir motive fenomena na lokalnoj razini, ljudske na vi ke i ponašanja kao rezultat stare kulture koja nestaje. Važno je poznavanje motiva koji potiču čovjeka na opasno ponašanje, da bi se poduzele određene mjere koje odgovaraju stupnju obrazovanja i emocijama, usklađenim sa često zaostalom kulturom. Plan obrane zasnovan je na ograničavanju i modificiranju uzroka u mogućim granicama, ublažavanju šte ta i posebno važnom poduzimanju preventivnih mjera, kako je to naznačeno u “Preporukama” europskog parlamenta (1986. g.) i “deklaraciji” izAtene (1987. g.). Nezamjenjivu ulogu imaju istraživački instrumenti na terenu, radi određivanja smjera tendencije i koncentracije fenomena.Analiza motivacije obavlja se pomoću dvije metode: “Kernel density” i metoda “Delphi”. Tehnika metode Kernel density sastoji se u prostornoj analizi, što znači prepoznavanje područja s najve ćom koncentracijom događanja požara, koje omo gućuju stvaranje “mapa rizika”. Povoljnom tehnikom interpolacije dobiju se prostorne informacije koje se koriste kao input za procjenu rizika. Tehnika Delphi (dobila je ime po grčkom proroku Delphiju) razvila se 50-ih godina prošloga stoljeća. Utemeljili su je istraživači Olaf HelmeriNorman Dalkey,kao metodu za predviđanje budućih događanja, primjenjujući listu pitanja s kontroliranim odgovorima, prikupljenim od eksperata. Primjena metode ima četiri osnovne faze: –formuliranje upitnika, –kritička analiza odgovora, –eventualno reprogramiranje upitnika i –konačno mišljenje. Sudionici se ne susreću radi rasprave, već autonomno registriraju vlastito mišljenje pomoću upitnika, koji omogućuje slobodno formiranje ideja i novih prijedloga. Izbor sudionika i pravila koja treba slijediti su od posebne važnosti za uspjeh istraživanja. Metoda Delphi je prvi puta u Italiji primijenjena u pla nu obrane od požara u Nacionalnom parku Gar ga no. Analiza odgovora dala je važne indicije u vezi mo tiva požara u Parku, na bazi saznanja zaposlenika. U ovom članku autori su obradili analizu slučaja Taranto, gdje je u posljednjih sedam godina zabilježeno 398 požara na oko 6.000 ha pošumljene površine i oko 2.500 ha nepošumljene površine. Radi se o području koje obilježava suha klima, te vegetacija s velikim učešćem crnogorice i mediteranske makije. Upitnik koji je predložen ekspertima, sastoji se od sljedećih grupa pitanja: –požari zbog prirodnih uzroka, –požari slučajnog porijekla, –požari zbog nesmotrenosti ili nenamjerni i –požari zbog zle namjere. Ispitanici su na postavljena pitanja odgovarali sa mo stalno, a odgovori su naknadno analizirani i grupirani. U gruboj podjeli, evidentirano je 35 % namjerno izazvanih požara, 25 % nenamjernih i 40 % nerazvr stanih požara. Uz to, rezultati su dali puno drugih poka zatelja, od kojih je najvažnije usmjerenje prema pojačanoj prevenciji. Fauna i šume PaoloCasanova,AnnaMemmoli:Jelen u šu mi Mediteranska civilizacija, posebice grčko-rimska, nije precizno razlikovala srneću divljač, jelensku divljač i lopatara.Ta konfuzija trajala je gotovo do današnjih vremena. U mnogim djelima iz vremena Re nesanse i poslije, očiti su krivi zaključci, te je teško po goditi o ko jim se vrstama radi. U tu zbrku često su umiješani i ko zo rog i divokoza. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2009 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Prvi, koji je unio malo jasnoće bio je Boccaccio, koji u svojim novelama razlikuje srnu od mladog jelena, a to je zbog toga, jer je i sam bio pasionirani lovac. (Naši novinari također u svojim tekstovima često miješaju lane i jelenče te srnu i košutu). Unatoč Linne-ovoj klasifikaciji, konačno precizno pojašnjenjedaojeNiccolini(1906. g.) u “Giornate di caccia” (dani lova) i Rodolfo VillaniizGorice, viši predavač na ŠumarskojAkademiji u Firenci (1939. g.). Jelen je bio rasprostranjen na cijelomTalijanskom po luotoku i Sardiniji, sve do početka rimske vojne in va zije. Situacija se pogoršala kada su veliki kompleksi šuma pretvoreni u žitna polja, te znatne površine zemlje dodjeljivane legionarima kao otpremnina za vojno slu ženje. Nakon barbarskih invazija situacija se po bolj šala, jer je pravo lova pripadalo samo “kruni”, a sva ki krivolov kažnjavao se odsijecanjem desne ruke, te smrtnom kaznom u ponovljenom slučaju. Jelensku divljač lovili su samo feudalni plemenitaši, najčešće pogonom s konjima i psima, kada je izmorenoj i blokiranoj divljači prvostigli lovac zadavao smrt ni udarac s lukom i strijelom. Drugi primjenjivani lov bio je tjeranje divljači u zatvoreni prostor, gdje je divljač masakrirana kopljima i strijelama. Slijedi razdoblje kada je jelenska divljač toliko prorijeđena, da se nalazila samo u tragovima na teško pristupačnim terenima. Danas je situacija u Italiji promijenjena radi mnogih uspješnih reintrodukcija jelenske divljači i radi drugih shvaćanja šume, kao zajednice svih njenih komponen ta, uključujući faunu. Jelenska divljač postigla je gus to ću koja omogućuje racionalno gospodarenje i izlov. Po nekim procjenama u Italiji ima više od 35.000 grla jelenske divljači. Postojeće skupine u državnim šumama i nacionalnim parkovima omogućuju progresivno ši renje na cijeloj površini Alpa od oko 1 milijuna ha. Pri rast se kreće od 10 do 24 %. Tako je npr. u provincijiTrento 1969. g. evidentirano 150 grla, a 2002.g. oko 7.650grla. U apeninskom dijelu Italije, zbog velikog učeš ća panjača (580.000 ha) i znatno manjeg učešća vi sokih šuma (212.000 ha) situacija je lošija. Limi ti ra jući čimbenik je i veliko učešće pašnjačkih površina za domaću stoku. Kao i lopatar, obični jelen preferira visoke raznodobne šume s normalno razvijenim slojem grmlja, koji omogućava slobodno kretanje te skromno učešće četinjača i obveznim pašnjačkim površinama. Zbog prehrane jelenska divljač ima velik dnevni radijus kretanja. Svaki odrasli jelen godišnje treba oko 5 tona zelene hrane. Autori se slažu da maksimalno učešće divljači na sto hektara lovno produktivne površine ne treba prelaziti jedno do dva grla. Veliko učešće u prehrani čine trave i leguminoze, za tim izbojci listača i četinjača, šumski plodovi te kora mnogih vrsta drveća, posebice bukve. Guljenje kore od gri zanjem stavlja se u vezu s potrebom za mineralima, kojih u kori ima više nego u ostalim dijelovima bi lja ka. No, najveće štete uzrokovane guljenjem kore događaju se prilikom čišćenja rogova od basta (liko, runja).Ta oš te ćenja dosežu visinu i do tri metra, te obje vrste oštećenja omogućuju ulazak mikroflore koja na pa da drvo. Male su mogućnosti ograničenja takvih šte ta, osim us kla đenja brojnog stanja s realnim kapacitetom ekosustava šume. Također su znakovite štete koju divljač uzrokuje ga že njem na površinama gdje učestalo boravi, pogotovo u vrijeme rike. Snijeg do visine od čak 50–60 cm ne čini probleme jelenskoj divljači, ali pomanjkanje vode (koja osim za piće služi i za kaljužanje) može uzrokovati prave migracije. Planovi gospodarenja jelenskom div lja či (kao i planovi za lopatara i srneću div ljač) trebaju biti usklađeni sa šumskim uređivačkim planovima. Jelen ne podnosi naseljenost unutar svog staništa, oso bito ne u vrijeme reproduktivnog okupljanja. Za op timalnu reprodukcijsku populaciju od oko 200 grla, po trebno je oko 15–20.000 ha neprekinute šumske po vr šine s raznolikom vegetacijom, koja omogućuje prehranu u svim godišnjim dobima.Treba izbjegavati gole sječe i šumske radove s većim brojem radnika, jer je mir u lovištu vrlo važan čimbenik. Lov prigonom sa psima na divlje svinje u području gdje obitava jelenska divljač (što se prakticira uApe ni ni ma) uzrok je migracija, pa treba odredbe zakona (čl. 21 iz 1992. g.), koje vrijede uAlpama, proširiti na cijelo područje Italije. Na kraju autori navode, kao vrlo važnu činjenicu, po manjkanje potrebne razine kulture i građanske svijesti u odnosu na šumsku faunu, kao i premalo nastojanje u odgoju i informiranju mladih. Dobra rješenja često se ne provode zbog admini stra tivnih prepreka i javnog mišljenja, koje često ne smatra obaranje zrelog jelovog stabla i odstrjel prekobrojnog jelena, logičnom i potrebnom odlukom za očuvanje šume i njene faune. Frane Grospić |