DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 82 <-- 82 --> PDF |
AKTUALNO – CURRENT NEWS MITO I KORUPCIJAKROZ POVIJEST Mito i korupcija, kao gotovo neizbježno zlo današ njeg vremena, zbog prirode ljudi kao takvih, svoje porijeklo vuče iz pradavnih vremena ljudske civilizacije, a danas se manifestira u svom specifičnom obliku, primjereno stupnju modernog oblika organizacije današ njeg svijeta. “Dar” za uslugu (mito) u početnim zajednicama nije smatran kao zlo, već je smatran kao izvršavanje prešutnog ugovora o uzajamnosti,do ut des. PetronijeArbiter je u svom Satirikonu sažimlje u poslovicimanus manum la vat,“ ruka ruku mije”. Na korupciju kao društveno zlo po či nje se ukazivati tek kada se evolucijom društvenih za jednica počinju razlikovati tzv. “javne stva ri” (res publi ca). Korupcija, kao neizostavni pratitelj svih civilizacijskih društvenih zajednica počinje se tretirati kao štetna društvena pojava od Rimskog carstva i prati sve društ ve ne forme do naših dana. Njena razornost u svim druš tvi ma izravno je proporcionalna vremenu njena trajanja. Ne suzbijati je, značilo bi pristajanje na razaranje društva. Kada je pravno formulirana, postaje pojavni oblik kriminala. Poznate povijesne ličnosti, koje su to možda postale i uz korupciju, s povijesne distance više ne propitujemo o možebitnom (ne)poštenju. Koga je dovraga briga da li su Julije Cesar, Napoleon ili Bismark bili skloni korupciji. Njihovo pretpostavljeno nepoštenje skloni smo zanemariti, no pogubno bi bilo zanemarivati korupciju u egzaktnom vremenu u kojemu mi živimo, jer korupcija ozbiljno šteti kvaliteti naših života, kao i korektnosti naših međusobnih odnosa. S gledišta sveprisutnog nepoštenja u suvremenom društvu, Bertol Brecht se iro nično pita: “Što je provala banke prema osnivanju ban ke”? Istovremeno legendarni francuski predsjednik Charles de Gaulle zaključuje: “savršenstvo iz evanđelja nikada nije dovelo do carstva”.Već davno Diogen Laerćanin ustvrđuje da “veliki lopovi vješaju male”. Od postignuća velikana u povijesti pamtimo njihova velika djela, ne moralizirajući o putovima do njihovih ostvaranja. Ostvarenja velikih projekata uvijek su “čista”, dok mnoštvo moralnih zamjerki nalazimo kod onih koji su u istim nastojanjima zabilježili poraz. “Jao poraženima”! (Vae victis), izgovorio je pred Rimljanima Breno, vođa Gala, odgovarajući na primjedbe da su vage za mjerenje zlata kao otkupnine nepošteno namještene. Rimsko carstvo, bez sumnje je ishodište pojma države i organiziranog društva, a što je neminovno stvorilo devijacije morala, budući su javni poslovi i privatni interesi bili upravo pogodan odnos koji će generirati ko rupciju, koja će u konačnici znatno pridonijeti propa sti ove epohalne društvene tvorevine. O skandalima u antičkoj Grčkoj koji imaju obilježja korupcije govori slučaj nestanka novca iz Akropole u Ateni 324. g. pr. Kr., kojega je tu pohranio Harpal, rizničarAleksandara Makedonskog. Za nestanak dijela tog novca biva optužen Demosten, što je imalo za posljedicu njegov izgon izAtene, baš u vrijeme održavanja Olimpijade. Po povratku iz progonstva, prije nego li će izvršiti samoubojstvo, Demosten zaključuje: “Zavidite onomu koji se dopušta potkupiti, a smijte se ako to prizna. Mrzite onoga koji ga pokušava optužiti”. Da bi se shvatile ove riječi Demostena treba znati da su korupcija i demagogija uAteni, gradu demokracije, bile komplemetarne, te da je središnje mjesto korupcije bio sud, kao središnje mjesto u Ateni. Koje li koincidencije s našim prilikama! Govoreći o svom iskustvu Platon ističe: “Kada sam vidio tolika učinjena nedjela, povukao sam se od tadašnjih bijeda (misli na zvaničnike). No, poslije se dogodilo da su neki moćnici na sud doveli našeg prijatelja Sokrata, osudili ga i ubili. Što sam više proučavao sve to, činilo mi se sve teže uspjeti pošteno upravljati državnim poslovima. Zakon i običaji sve su se više korumpirali, toliko da sam na kraju ostao ošamućen. Shvatio sam tada da se naraštaji ljudi neće moći osloboditi tih nedaća, sve dok političku vlast ne dobiju filozofi”. Kao paradigmu poštenja naspram korupcije za antičke Grčke nudi opis sljedećeg događaja: Spartanski vojskovođa Kalikrat, koji je junački poginuo u boju, u velikoj novčanoj stisci za sebe i svoju vojsku, hladno je odbio 50 000 mina u zamijenu za neku uslugu, dometnuvši: “ne prodajem se za nepravednu stvar”. Da sam ja Kalikart, “prihvatio bih”, rekao mu Kaleandar, jedan od njegovih zapovijednika. “I ja bih prihvatio”, uzvratio je vojskovođa “da sam Kaleandar”. Prema Plutarhovoj priči spominje se još jedna legendarna anegdota, koja ukazuje na opće načelo da su pri ostvarenju postavljenih ciljeva sva sredstva dopuštena. Naime, savjetnici Filipa II Makedonskog rekoše svom gospodaru: “Grad koji želiš osvojiti jest neosvojiv”. “Ma kako to, zar nije moguće uvesti ni zlatnog ma garca”? kažu, da je slušajući savjetnike dometnuo otacAleksandra Velikog. Rim (Roma) Procjenjuje se da se u IVstoljeću poslije Krista pojavio akrostih R.O.M.A, (Radix Omnium Malorum Avaritia, “korijen je svih zala lakomost”), dakle u vremenu kada je politička korupcija poprimila divovske razmjere. Ilustrativna je priča Plutarha iz tog doba koji oslikava trijumvira Marka Licija Krasa, koji je prema Plutarhovu |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 83 <-- 83 --> PDF |
opisu postao najbogatiji čovjek svog doba u tadašnjem poznatom svijetu.Svoje profite izvukao je iz vatre i rata, učinivši javne nesreće svojim najvećim izvorima prihoda, navodi Plutarh. Kao trijumvira Sirije ubili su ga Parti, a s vremenom je njegovo ime postalo sinonimom za golemo bogatstvo sumnjiva porijekla. Stanje u Rimu tog doba oslikava Salustije, koji je bio dobar poznavatelj prilika kao povijesničar i kao visoki dužnosnik u jednoj provinciji. Ostalo je zabilježeno, da ga je od osude za nepošteno stečena bogatsva spasio Cesar, kojemu je u znak zahvale kupio vilu uTivoliju kraj Rima. U tom vremenu, prema vlastitom mišljenju, najveći i najčestitiji čuvar rimskog erara, Katon Cenzor, pretrpio je preko četrdeset optužbi za korupciju, što indicira stanje morala tadašnjeg vremena. Upravo se Katonu Cenzoru pripisuje glasovita izreka: “Ceterum ceneso Carthaginem essedelendam”, (Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti). Zašto se Katon toliko ljutio na Kartagu? Razlog ljutnje vidjeli su neki u osobnim Katonovim interesima koje je ugrožavala Kartaga, a oni se svode na činjenicu da je Kartaga izvozila ulje koje je Katon na veliko proizvodio. Koliko je Rim bio zahvaćen porocima, pokazuje činjenica da je Ciceron bez ograda hvalio politiku klijentelizma, prak su pre poruka, gorljivu zaštitu posebnih interesa, ciljano dari vanje kao i “sindikalnu” zaštitu kategorija. Uz izdašne darove starim i novim prijateljima Jugurta, koji se došao obraniti od “sramotnih optužbi” pred Senatom, odlazeći iz Rima, promatrao ga je s uzvisine rekav ši: “o grade potkupljivi i zreo za propast, ako bi se na šao kupac”! Uspješno i sretno nedjelo zove se vrlina, zaključio je Seneka. Od IVstoljeća stvari su se znatno pogoršale, a najpohlepniji u iznudama bili su nadzornici, koji su svoje položaje kupili novcem nepošteno zarađenim na državnim dužnostima. Odijela namjesnika bila su napravljena od samih džepova, može se pročitati u Juliju Cesaru, Bertolta Brechta. Oportunisti su spasili narod, tvrdio je Ciceron, a iznuđivanje, ulagivanje, korumpiranje i spletkarenje uz ognjište moći (dovoljno blizu da se možeš ugrijati, ali ne toliko da se možeš sažeći) nečisto je umijeće koji svaki dobar nemoralist njeguje. Srednji vijek i reformacija Nastupom tzv. “barbarske ere”, po konačnom raspa du Rimskog carstva, nastavlja se civilijazijska evolucija, koja će dovesti do ranog srednjevjekovlja, praćena dekadencijom društva i korupcijom kao pogonskom snagom. Generatori takvih odnosa postaju vladajuće strukture, Crkva i plemstvo, koje će u konačnici dovesti do nebrojnih ratova, rapidnog propadanja preostalih moralnih zasada, crkvenog raskola, te kasnije, do Reformacije, ko jom će se razobličiti amoral institucija, nositelja ovlaštenja i vlasti. Padom Bizantskog carstva i prodorom Osmanlija, 1453. godine, Stari kontinent za dugo razdoblje cementira vazalni odnos gospodara i podanika, o nekolicini moćnika ovisilo je mnoštvo poniznika. Osim društvenih promjena, tijekom čitave epohe srednjevjekovlja, sukob između protukorupcijskog ideala kršćanskog morala i stvarnosti korištenja moći, bio je više od prolazne zgode, tim više jer će na kraju imati trajne posljedice za daljne evolucijske pomake, koje će korupcijski fenomen ostvariti, zajedno sa praksom mita tijekom vremena. Živeći svoje živote u tom vremenu, mnogi, pogođeni u ostvarivanju svojih legitimnih prava korupcijom i mitom, s ironijom primijećuju: “Živimo u zlatno doba, zlatom se može sve kupiti”. Dekadencija papinskog dvora postiže svoju kulminaciju za pontifikataAleksandraVI (Rodrigo Borgia), čiji je izbor bio posljedica puta sazidanog od bezočnosti. Da bi udovoljio potrebama svojih ambicija i ambicijama svoje djece (bilo ih je sedmero, a među njima i sin mu Cesare Borgia), osniva ured za “prodaju oprosta od grije ha” Datarija, kojemu je imao neposredni pristup. Ova opačina bez primjera u povijesti, dovest će na kraju do Reformacije Martina Luthera i još jedne crkvene podje le. Na scenu je doveden Protestantizam kao nova vjerska doktrina. Oslobođeni patine prošlosti ka toličke kulture, pripadnici ovog, novog kršćanskog pravca, utemeljuju novu etiku, koja će dovesti do pragmatizma u rađanju dobitnog poduzetničkog duha, koji će u mnogome odrediti zbivanja u ranom kapitalizmu. U svojim “Pismima”, iz tog vremena, Francesco Petrar ca piše: “Zlato stvara roba od slobodnog čovjeka i slo bodnjaka od roba, razrješuje kraljeve. Zbog njega ljudi sijeku slavu hrabrih, umnih i lijepih”. Na zasadama protekle epohe rađa se Machiavelizam u poimanju politike, koja se shvaća kao: “moć i lukavstvo; svaka moralna napetost iz nje je isključena; unijeti u nju moral mogu samo naivci. Ljudi koji vode politiku i vrte se oko moći, na svakoj njenoj razini, provode djelatnost koja se prevodi u samovolju, prepotenciju i nezakonito bogaćenje. Uostalom, većina promatrača i aktera iz tog vremena slaže se u jednom (pa i Machiavelli) da je korupcija odsutnost vrline. Neporočne ljude je teško imati za prijatelje, dapače, nije lako ni pristati na njihovu stranu. Konačno, ljudi u drugim ljudima mrze svoje vlastite poroke. Ovo burno razdoblje dovodi do pojave antisemitizma u Europi, upravo na valu svekolikog moralnog sloma izaz vanog korupcijom, mitom, lihvaranjem i lakomoš ću, a što će, gledajući na ostvarenu budučnost, imati tragične posljedice sve do današnjih dana. Trgovačka djelatnost Židova uvelike je pridonijela rađanju antisemitizma, koji nastaje u krilu aristokracije kao dužnika. Od apsolutizma do Francuske revolucije Sedamnaesto stoljeće u Francuskoj, ponajprije je stoljeće korupcije koja je dosegla vrhunac i imat će za posljedicu izbijanje revolucije 1789. godine. Istovremeno, to je doba moralizma. Promatrači zbivanja u francuskom društvu toga vremena, ne bez cinizma, zaključuju: “Ako je točno da se porok ne može uništiti, umi jeće tih koji vladaju jest u tome da ga usmjere prema javnom |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 87 <-- 87 --> PDF |
Osvrćući se na iznuđeno financiranje stranaka u ame ričkim političkim kampanjama,Thomas Jefferson pri mijećuje: “ništa nije mrskije nego prisiliti nekoga da fi nancira stavove koje ne dijeli.Toje nemoralno i tiranski”. Poznato je da je u SAD-u krajem 19. stoljeća donesen Zakon o plavom nebu (Blue Sky Laws) kojemu je bio cilj sprječiti financijere (prevarante) da prodaju parcele na plavom nebu, što će reći nepostojeće zemljište.Već spomenutiA. Briece o korumpiranosti političke eli te piše, u svom sarkastičnom stilu: “Član jednog zako nodavstva, koji bijaše obećao svojim biračima da neće krasti, donio je kući na koncu mandata veliki dio kupole Kapitola. Razočarani birači ozlojeđeni ovom prevarom, odlučiše ga kaz niti na način da ga namažu katranom i pospu perjem. Braneći se napadnuti im reče: Doista ste nepravedni. Točno je da sam obećao da neću krasti; no jesam li vam ikada obećao da neću lagati?” Zaključujući ovu anegdotu A.Briece izjavljuje: “Laž je kraljica politike”! Legandarni Henry Ford pita i odgovara: “Želite li zna ti uzrok rata? Toje kapitalizam, pohlepa, prljava glad za dolarima. Uklonite kapitalizam i izbrisat ćete rat s lica zemlje”. Nesmiljena lakomost za profitima u novije vrijeme, dovest će američko društvo do planetarnih afera poput slučaja Enron, čiji su dioničari doživjeli propast svojih uloga (manegment je svoje uloge izvukao na vrijeme) jer se poslovanje prikazivalo neistinito, uz svesrdnu asistenciju “ugledne” revizorske tvrtke Arthur Anderson koja će propasti zajedno sa svojim klijentom. Osvrćući se na ekonomiju devedesetih godina, bivši šef Clintonovih ekonomskih savjetnika Joseph E. Stiglitz u svojoj knjizi “Globalizacija i dvojbe koje izaziva”, zaključuje: ”Svi lažu svima. Glavni rukovoditelji daju napuhane informacije o tvrtkama koje vode, analitičari se prave da im vjeruju, preprodajući te zanosne opise ulagačima, revizorske tvrtke potvrđuju ta pretjerivanja, pa čak i Savezna rezerva (Fed) malo je učinila da bi to ukrotila, što je i sam Greenspan osudio kao neracionalnu bujnost”. Novac je majčino mlijeko politike, znaju rećiAmerikanci. Još je George Wasihington uočio da “vrlo malo ljudi može odoljeti dobroj ponudi”. Na tragu takve spoz naje, dakle ne slučajno, američki ustav, za razliku od drugih, izričito navodi korupciju kao jedan od mogućih slučajeva koji može dovesti do opoziva predsjednika (impeachment). Gotovo da nema niti jedne multinacinalne kompanije (a najveći broj njih su iz SAD-a), koja šireći svoje interese diljem svijeta ne rabi ilegalna sredstva i koruptivne metode za ostvarenje svojih ekspanzionističkih ciljeva. Međutim, valja reći da su se zemlje izgrađene demokracije uhvatile u koštac s pošasti mita i korupcije, zahvaljujući od politike neovisnim pravosuđem snažnim polugama vlasti, ponajprije nezavisnim istražnim sustavima. U procesima za korupciju pred američkim su su dovima izrečene kazne za pojedince, nerijetko i preko 100 godina zatvora. No, kao i u drugim stvarima,Amerika je posebna priča, priča za sebe, te nam razumijevanje tog velikog društva, koje usput budi rečeno, svoje norme nameće ostatku svijeta, potrebno ga je i upoznati “uži vo”, a što sam djelimično imao prilike, da bi se moglo shvatiti kakve moralne norme to društvo stvara i po kojim normama se tamo živi. U svakom slučajuAme rika je, kao uostalom i mnogim drugim stvarima, i dobar primjer za sve. I za dobro, kao i za ono što se takvim ne bi moglo nazvati. I na kraju Osvrćući se na fenomen mita i korupcije od najranijih društvenih tvorevina do današnjeg vremena, očigledno je da se ovi poroci mogu pratiti kontinuirano, da pače, razvojem civilizacije razvijala se i rasla navika mita i korupcije. Danas, ne tako rijetko, problem mita i korupcije u mnogim zemljama postao je ograničavajući element razvoja, pa je stoga neminovno takvo stanje mijenjati svim sredstvima kojima se u političkom i pravnom smislu raspolaže. Nositeljima ovlasti za obavljanje javnih poslova valjalo bi kao i u doba Dubrovačke Republike istaknuti na ulaze i u njihove urede: “Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro” (Obli ti privatorum, publica curate). U današnje je vrijeme korupcija postala i simptom i strategija.Talijani su izračunali da svaki postotni poen povećanja poreza u Italiji smanjuje strana ulaganja za 5 %,dok rast korupcije za svaki postotni poen ta ista ula ganja smanjuje za 16 %. Velike korupcijske afere diljem svijeta poput onih u Americi, treba istaknuti i one iz Europe, poput Parma- lata u Italiji, afere vezane uz financiranje stranke CDU Helmuta Kohla, u Njemačkoj, tajno financiranje degolista i istrage francuskog predsjednika J. Chiraca, na pr. i da ne nabrajam dalje (popis je vrlo dug). Razornost korupcije u nas opće je poznata, no za vjerovati je da će se konačno poduzeti odgovarajuće radnje i presjeći koloplet ovog društvenog zla. Povijesno naslijeđe, još od Otomanskog carstva, koje je davanje mita imalo svoje uporište u kulturi “bakšiša”, preko komunističke ere “neka se nađe za kavu”, generiralo je do suptilnih oblika današnjh tehnologija alokacija nečasnih profita na destinacije raznih pacifičkih otoka, ili poreznih oaza poput Luksemburga, Andore i sl. Nevoljkost političkih elita da se glede korupcije obračuna s tom pojavom, ostavlja opravdanu sumnju u ortaštvo, jer, kako reče jedan šponjolski uglednik: “Vrijednost političara ne mjeri se dobrom koje on uspije napraviti za druge, već brzinom kojom stiže na vrh i vremenom koliko će se tamo održati”. Međutim, pravo je pitanje kako će se održati svaki od nas, koji živeći svoj život u društvu, gdje pri ostvarivanju svojih legitimnih prava, mora posegnuti za metodom |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 84 <-- 84 --> PDF |
dobru”. Zlo korupcije u Francuskoj Kralja sunca nije polazilo iz siromaštva u zemlji, već, zbog privatnog zaduživanja suverena, budući nije postojalo Ministarstvo financija ili državna banka koji bi jamčili za takva za du- ži vanja kod privatnih kreditora. Osobno bogatstvo državnog nadzornika za financije opredijeljivalo je zajmodavce da udovolje traženjima zajmova samoga kralja.Takva pozicija državnog nadzornika za financije postaje paradigmom za korupciju, nepotizam i nezakonito bogaćenje tadašnje Francuske. Etičko pita nje apsolutističke Europe 17-og stoljeća, gotovo nije postojalo, a dobrobit svake države onoga vremena poisto vjećivala se s dobrobiti suverena. U svojim “Razmiš ljanjima o kraljevskom zanimanju”, Luj XIV zaključuje: “Na prvo mjesto dolaze interesi države.Tko poštuje to prvenstvo, radi za vlastito dobro. Dobit za državu ide u korist vlastite slave. Ne postoji upravitelj pokrajine koji ne čini neku nepravdu, vojnik koji ne živi razuzdano, gospodičić koji se ne ulizuje tiraninu..., Čak i najpošteniji činovnik dopušta da bude korumpiran, nemoćan da ide protiv struje. I tako, narod, umjesto jednog ima tisuće vladara.” Interesi i navike, uvijek će određivati da bude mnoš tvo onih koji će slijedom svojih motiva, pristajati na “dobrovoljno robovanje”, često više i od onih koji žele slobodu. Za mnoge bogatstvo postaje i ostaje djetetom poroka, a ne vrline. Iako radikalna u svom nastojanju da iz temelja promijeni odnose, Francuska revolucija ipak nije uspjela zbrisati korupciju aristokracije i ne do nijeti nove oblike javnog i privatnog nemorala, kao i do novih subjekata spremnih na usvajanje tog fenomena. Nepotkupljivi Robespierre završio je na giljotini, nakon što je teror opustošio Pariz i Francusku. U djelu njemačkog dramaturga Georga Buchnera, obraćajući se Roberspierru, Danton govori: ”Nisi uzimao no vac niti si pravio dugove. Nisi spavao s tuđim žena ma, uvijek si bio pristojan, nikada nisi bio pijan... Robesprierre, odvratno si ispravan; bilo bi me stid da sam trideset godina hodao između neba i zemlje uvijek s takvom moralnom fizionomijom, samo zbog bijedna užitka spoznavanja da su drugi gori od mene...Toliko si krepostan, da je za tebe i život porok.Tis tvojom vrlinom, Robespierre!. No, revolucije prolaze i ljudi ostaju isti, živeći svoje živote i pravdajući svoj nemoral i kukavičluk voljom “više” sile i okolnostima vremena. Građanske revolucije u XVIII. i XIX. stoljeću do- vest će do smjene aristokratskih vlada demokratskim te epohalne podjele vlasti na Zakonodavnu, Izvršnu i Sud sku, najprije u Engleskoj. Cinici naspram svake vla sti zaključu ju kako u aristokratskim vladama ljudi na javnim dužno stima jesu bogati i žele samo moć, dok u de mokracijama državnici su siromašni i moraju izgraditi svoj imetak. Ima li tu bilo kakve razlike? Možda po vremenu kada su bogatstva vlastodržaca nastala. Kada je aristokracija u pitanju, onda je to bilo nešto ranije, a obnašatelji javne vlasti u demokracijama svoja bogatstva dosezali su kroz vrijeme svojih mandata, u pravilu po istim uzusima, pri čemu su korupcija, mito i zloporaba položaja svakako bili ključni instrumentariji. Ekonomska evolucija i kolonijalizam Engleski ekspanzionizam potaknut ekonomskim raz lozima, doveo je do stvaranja najvećeg kolonijalnog carstva u poznatoj povijesti, a što je imalo za posljedicu pojavu velikih migracija u ostale dijelove svijeta. Za trojicu ljudi tadašnjeg engleskog establišmenta. Francisa Bacona, filozofa i državnika, lorda i kancelara kraljevstva, Samuela Pepysa, organizatora Ratne mornarice i Warena Hastingsa, jednog od tvoraca engleske Indije, vežu se svjedočenja da su primali mito i bili korumpirani, a da su pri tome ostajali potpuno spokojni, ne osjećajući bilo kakav sram zbog toga. Suočen s optužbama za korupciju pred Domom lordova, F. Bacon se javno ispričao, dometnuvši kako svako vrijeme ima svoje običaje i podsjetivši na to kako je jedan od sedam mudraca znao reći da su zakoni poput paučine, koja hvata male muhe, ali koju velike muhe probijaju. Pripomenuo je još k tome da svi tako rade. Zastupnik u Parlamentu i Mini- star rata, Robert Walpole, bio je izbačen i britanskog parlamenta pod optužbom za korupciju 1712. godine, da bi se pod kraljem Gorgom I, vratio na mjesto Ministra trezora i poslije kao ministar financija i kancelarije (stvo rivši po prvi puta dužnost premijera). Zbog stila vla danja R. Walpola, koji je privatnim interesima davao prednost ispred državnih poslova, opozicija ga žestoko napada, a on na zabrinutost svog prijatelja odgovara: ”U svom dućanu imam čudesan lijek koji može smiriti uzavrele duše oporbe... sterlinške funte!. Sredinom XVIII. stoljeća u Engleskoj dolazi do industrijske revolucije, koja se prenosi u ostale zemlje Europe, a što fenomen korupcije s poljoprivrednih imanja seli u industriju i gradove gdje hrli seoska populacija i novac. Nastupila je nova faza vražjeg pira, mita i korupcije, koja će obilježiti nadolazeće novo doba. Utjecaj novca na prijelomna zbivanja u 19. st., veći je nego ikada prije. Poslije bitke kodWaterlooa kružila je priča da bez novca Rotschildovih vojvoda odWellingtona nije mogao platiti plaće svojoj vojsci, a što se kasnije dovodi u vezu sa sveprisutnim Rotschildima pri financiranju izgradnji željezničkih pruga diljem tadašnje Europe. Konster niranost sveprisutnom korupcijom potiče učene ljude tog vremena da istu oslikaju u svojim djelima, među kojima se ističe Thomas Mann s romanom Bruddenbrookovi. Ocrtavajući portrete četvo rice članova ove industrijske porodice,Thomas Mann, ne slučajno, upozorava na maksimu istaknutu iznad izrezbarenog okvira slike: “Sine, danju uloži svoju dušu u poslove, ali zaključi samo takve koji će ti dopustiti spokojnu noć”. Robert von Sauschal, kao ministarski službenik u Be ču, imajući neposredan uvid u odnose i manire politič kog establišmenta svog vremena zaključuje: “Pro fesionalni političar je čovjek komisija, istraga, rasprava i gozbi: kotačić koji neu mor |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 85 <-- 85 --> PDF |
no vrti kazaljku oko brojčanika bez oznaka sati. Nismo daleko od izreke: politika je sudbina!” Anarhistički pokreti u 19. st. dobivaju konotaciju pozitivne reakcije na korumpirano društvo, a pobune se anarhista shvaćaju kao “moralni revolt protiv neprav de”. Do kuda su stvari otišle, pokazuje stav Benjamina Disarelija, kancerala državne blagajne i premijera Britan ske vlade, koji je, usput budi rečeno, podržao proglašenje Britanskog Indijskog carstva i kraljice Viktorije kao carice, koji zaključuje da u politici ne postoji čast. Nizozemac Multatuteli primijećuje: “Nema pojedin ca, kojeg se ne bi smatralo zločincem, ako bi si dopustio to što si dopušta država”. Institucije i pojedinci tog vremena doživjeli su totalni moralni slom. Preraspodjela svjetskog bogatstva dogodila se među europskim silama i formalno na Berlinskom kongresu 1884.–85. Jedna petina svjetskog stanovništva došla je u posjed četiri petine bogatstva svijeta. Od fikcije do stvarnosti malen je korak. Na pozornici korupcije s kraja 19. i na početku 20-og stoljeća susreću se ljudi kakav je bio prijevarni lik, političar i financijer Horatio Bottomley, poznat po tome što je osnovao FinancialTimes, a varanje doveo do umjetnosti. Povo dom odlaska u zatvor 1922. god. zbog pri jevare, ondašnji engleski tisak ovako ga opisuje: “Imao je tu vrstu genijalnosti koja je opetovano skretala naše oči od njegovih žrtava, i čak bi i moralist katkad suz držao svoj moralni osjećaj da bi se divio briljantnoj predstavi drskosti”. U politički vokabular tog vremena veliki njemački državnik i kancelar Otto von Bismarck uvodi pojam “Real politik”, koji u svojoj biti znači političke postup ke s malo obzira prema ciljevima i sredstvima za njiho vo ostvarenje.Tko čvrsto drži lisnicu, ima moć!, volio je naglasiti Bismarck. Vođen visokim moralnim načelima u svom politič kom životu, Abraham Linkoln, poput mnogih drugih, ustvrđuje da se u politici ne može izbjeći upotreba svih sredstava da bi se ostvario neki cilj – jer: “uspjeh je duž nost”. Kada se radilo o uvođenju amandmana o ukidanju ropstva, predsjednik nije imao dvojbe: kako je ne dostajalo dva glasa za prihvaćanje amandmana, objas nio je svojim pristašama da se ta dva glasa moraju nabaviti: “Prepuštam vama odredite kako, no zapamtite da sam ja predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, kojemu je udjeljena velika moć i da očekujem od vas da nabavite te glasove”. Rezultat je poznat. Ustav je bio reformiran i ropstvo je bilo konačno ukinuto. U Italiji, koja se kretala prema nacionalnom ujedinjenju, jedan od aktera tog procesa Cavour izjavljuje: “Bio bih smatran najgorim zlikovcem da sam iz osobnih razloga učinio čak i najmanji dio onoga što sam učinio za ostvarenje jedinstva Italije”. Machevijalizam u službi “velikih ostvarenja”!? Totalitarizam u 20.-om stoljeću Dvadeseto stoljeće najdrastičnije je obilježeno pojavom totalitarizma, počevši od onog boljševičkog, pre ko fašističko-nacionalsocijalističkog, monarhističkog i dogmatsko- socijalističkog. Suštinski suprostavljeni režimi toga doba, a na neodrživim i nametnutim rješenjima po završetku Prvog svjetskog rata, dovest će do novog svjetskog sukoba, koji će po svojim posljedica ma nadmašiti sva do tada preživljena stradanja u ljudskoj povijesti – Drugog svjetskog rata. Djelujući s pozicije moći hijerarsi u Hitlerovom nacionalsocijalizmu, Staljinovom boljševizmu ili Musolinijevom fašizmu ostvaruju impozantna bogatstva, koja su stjecali ne prezajući ni pred čime, a svojim ponašanjem inagurirali kodeks korupcije, mita i otimačine nevi đenih razmjera, a po brutalnosti nezabilježenih u povijesti. Osobna bogatstva Hermana Göringa, Rudol p ha Hessa, Josepha Göbelsa, Heinricha Himlera i sl. jav no su bila poznata i nepropitljiva. Staljinovi istražitelji u velikim čistkama 30-ih godina posezali su ucjenama pre ma osumnjičenima u pribavljanju osobnih koristi, a mitom i korupcijom kupovali blagonaklonost nadređenih u kolopletu zločina koji je pokosio milijune nevinih ljudi. Bogatsvo obitelji Ciano stečeno je s pozicije moći (Ciano je bio zet Benita Musolinija), nagomilano je do neslućenih veličina. Za tadašnju, kao u ostalom i današnju Italiju vrijedi mišljenje da je to zemlja konstalacija obitelji, aTalijan nije pojedinac, već svojevrsnikor porati vac. Obitelji i korporacije mogu biti političke, ekonomske, pravosudne, poslovne, profesionalne, sindikalne pa i kriminalne kao što je to u slučaju mafije. Tijekom 30-ih godina u Italiji se plaćalo financijsko-carinskoj služ bi. Ako nisi platio, nisi radio!, piše u to vrijeme “otac” Milanske burze, nastavljajući: “Dovraga, ne shva ćam zašto je u zatvor morao ići onaj koji je platio (mito). Prije bi tamo morao otići onaj koji je novac primio. Korupcija je u nas već normalna, a ne izuzetak,” zaključuje ovaj promatrač aktualnih zbivanja u talijan skom društvu. Kritika liberalizma i pojedinca kao “mjerila svih stvari” svojedobno je stvorila polazište nekim misliocima antidemokratse desnice poput Carla Schmitta, Do nosa Cortesa i Mauricea Baresa. Na drugoj fronti, fron ti iracionalizma, Fridrich Nitzche u svojoj osobnoj kampanji protiv morala izlaže svoju tezu: “ako u organi zmu i najnevažniji organ, čak za malo, odbija osigurati svoj opstanak, obnoviti svoje vlastite sile, svoj egoizam, (tada) propada cjelina”. “Katastrofe korumpiranih epoha manje su ozbiljne nego nevolje koje su uzrokovale epohe fanatizma; bla to je ugodnije od krvi i više je miline u poroku nego u vrlini, više humanosti u pokvarenosti nego u strogosti. Čovjek koji vlada ne vjeruje ni u što! Oportunisti su spasili narode, heroji su ih upropastili. U ostalom, pozna to je da istina izlazi na vidjelo tek kada ljudi dopuštaju sebi raspad morala, vjerovanja i ideala.” Osvrćući se na manjkavosti tzv. “otvorenog društva”, Karl Poper tvrdi kako: “nije problem u tome tko treba zapovijedati, nego kako kontrolirati onoga koji zapovijeda”. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 86 <-- 86 --> PDF |
Mnogi, mislioci svojih epoha, kritički su govorili o rastakajućim pojavama korupcije, mita i političkih zloporaba svojih ovlaštenja. Dovodeći političku (ili bilo koju društvenu) moć u odnos s uravnoteženošću glede prirodnih zakona, jedan od njih primijećuje: “Ne smatramo lava samovoljnim korisnikom svoje snage, niti vjerujemo da je lisica izumiteljica spletaka. Lav može pou čiti političara plemenitoj moći, a lisica ga može obu čiti umijeću diskretnosti. Moć uvijek i isključivo drži manjina nad većinom, koja je nema”. Da bi se shvatile konture i strašne dimenzije sovjetske diktature, trebalo je dočekati godine Hruščova i tzv. destaljinizacije. Trebalo je proći vrijeme brežnjevljovske despotije da bi se došlo do perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova. Otpočimanjem ovog neobičnog procesa počeo je i niz reformi koji će nastojati svladati dekadenciju i korupciju, koje je prijašnja propaganda žalosno skrivala ispod procesa ekonomske modernizacije, koja u stvarnosti, uz početno oduševljenje nije zaustavila propadanje zemlje. I ne samo to; nakon Gorbačove i Jeljcinove ere, u svim socijalističkim zemljama od njemačkog ujedinjenja 1990. i raspada SSSR-a 1991. godi ne, sam proces preobrazbe na kapitalizam uzrokovao je takve neobuzdive prevrate, da je učinak reformi na kraju raširio opću korupciju, koju je nova deregulacija tek pojačala, dovodeći ovaj fenomen do stanja uzbune. U tom smi slu, upravo su drastičan pad standarda i novi skandali zamijenili tlačenje, režimske povlaštenosti i užase prijašnjeg režima, donoseći često novo nezadovoljstvo i oživljavajući čak nekad nezamislivu nostalgiju za prošlošću. Ovo je razdoblje u pojavnom obliku nesmiljene ko rupcije obilježio skandal poznat kao slučaj JUKOS, slučaj naftne kompanije u kojoj je nekolicina otuđila milijune dolara na štetu države. No, totalitarističko 20-to stoljeće ne odnosi se samo na vrijeme nastanka velikih despotija u Europi. Proteklo je stoljeće značajno obilježilo JugoistočnuAziju, Srednju i Južnu Ameriku. Razni “kaudilji” (od Bolivara, Masconia, Sanguinettia, Perona, Pinocheta, Fujimora i Castra) do “narkokudilja” poput Noriege, pod raznim ideologijama podvrgnuli su narode u svojim državama svojoj volji i viđenju svijeta. Jedan između spo menutih izdvaja se svojom dugovječnošću vladanja na platformi komunističke ideologije. Riječ je o F. Castru, koji je upra vo ovih dana zbog bolesti predao svoju funkciju predsjednika države i partije Cube, svom isto tako ostarjelom bratu Raulu. Isti taj “el comandante” svo jevreme no je ustvrdio: “Bez moći ne mogu se ostva riti ideali. Kad postoji moć oni rijetko prežive”. Amerikanci, Amerikanci... Jedan od poduzetnika, polazeći od premise da je korupcija nužnost, zamjera “čistuncima”, koji pod pritiskom izvršavaju korumpirane poslove, daju ostavke, ko mentira: “dao je ostavku, jer je htio ostati čistih ruku. Htio je cigle, ali nije znao da netko mora izmiješati glinu da ih napravi.Tobi bilo kao da netko voli bifteke, ali ne može snositi pomisao da bi otišao u klaonicu, jer su tamo neki zli grubijani koji ne vole životinje i koje treba prijaviti Društvu za zaštitu životinja”. Benjamin Franklin, jedan od tvoraca američke Deklaracije o nezavisnosti, fizičar i novinar po profesiji, pri je nego je postao predsjednikom SAD-a, kao član vlade Pensilvanije, ustvrdio je da je poštenje jedna od najvećih vrlina trgovaca ili poduzetnika, no poštenje shvaćeno ne toliko u klasičnom moralističkom smislu, koliko u smislu korisnosti. Poštenje treba biti sinonim za pouzdanost, ako omogućuje kredit, donosi zaradu i no vac. Ukratko, riječ je o koristoljubivom poštenju, koje se ne temelji na krhkoj osnovi pretpostavljene dobrote duše. Ovakvo shvaćanje stvari oslikava pragmatizam sjevernoameričke stvarnosti.Tipčno za američki način razmišljanja – zar ne!? Na početku 20-og stoljeća, već 1906. godine,Ambrose Bierce, objavljuje svoj “Đavolji rječnik” u kojem izazvan korupcijom u američkom društvu za nepoštenje kaže da je: ”važan element za trgovački uspjeh, kojemu poslovne škole još nisu udjelile časno prvenstvo u nastavi, nego su ga slabašno zamijenile krasopisom. Nepošte nje je najbolji smjer!”, cinično zaključuje ovaj pisac. Zakonodavac je, premaA. Biercu, “osoba koja odlazi u glavni grad da uveća svoju glavnicu; osoba koja pravi novac i zakone. Politika je za njega, očito rezigniranim stanjem u društvu”, način zarađivanja za život pod utjecajem najdegradiranijih kriminalnih klasa..., to je razdor interesa pod krinkom takmičenja načela.Toje provođenje javnih poslova za privatne koristi. Apredsjednik? On je tek “privremeni poglavica, kojega biraju čelnici poneke stranke političkih razbojnika, radi zajedničke podjele plijena”. U vrijeme gradnje najveće američke željezničke mreže u SAD-u, izbija veliki skandal oko financiranja ovog projekta, koji ostavlja do danas, možda i neosnovanu sintagmu: “Dobiti izdatak od Kongresa košta”. Dreiser, prirodoslovac po vokaciji, pokušava na korupcijom i mitom zahvaćeno američko društvo primijeniti zakon prirodne ravnoteže, smatrajući anomalije tek prolaznošću neizgrađenog društva. Uostalom, za sebe je govorio da nije kritičar morala, nego je kroničar povijesti. Izvoz korupcije u ostale dijelove svijeta najbolje je ostvarivan posredstvom CIA-e. Najdrastičniji koruptivni skandal dogodio se 1972. Otkrivanjem novinaraWashington posta tzv. afere Watergate, a što je 1974. godine imalo za posljedicu ostavku predsjednika Richarda Nixona. Odgovarajući na pitanje što je imao pri dolasku, a što je ponio na odlasku s dužnosti uVladi, Henry Kissinger je izjavio: “Mogu dokazati da sam napuštajućiWashington imao isti opseg krune, oprostite, veličinu šešira koji sam imao i kada sam stigao”. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 88 <-- 88 --> PDF |
mita i korupcije, da bi radio, liječio se, školovao, gradiomože i da ćemo suzbijajući to ukorijenjeno zlo spasiti ili ostvarivao pravdu?Da bi se stanje promijenilo na podnošljivu razinu(mito i korupcija uvijek će postojati), red vrijednosti u moralnom, pa i u svakom drugom smislu te riječi valja dovesti u red. Moramo se pitati, što je dovelo do uspona tako nesposobnih ljudi na tako visoke društvene (upravne), pravosudne i gospodarske funkcije u državnim kompanijama, uz tako visoke državne troškove, ako ne korupcija? Visoko korumpirana društva, povijest pokazuje, završila su u kaosu, često uz ogromne žrtve, nažalost i s izgubljenim životima mnogih. Može li nama povijest mnogih drža va i naroda biti dovoljnom poukom? Želim vjerovati da svoju budućnost. Napraviti analizu uzroka i svekolikih posljedica mita i korupcije u nas, popriličan je zadatak, no nedvojbe no bi doveo do zaključka da je ključna pokretačka snaga ovoga zla lakomost, kojim uzrokom su označili po četak korupcije u antičkom Rimu. Kako onda, tako i sada. Do kada? Bog zna, valjda dok na svijetu bude dovoljno kvarnih ljudi. Nije li kvarnost upravo to što ide uz svakoga od nas, istina s različitom gradacijom osob ne ne savršenosti. Ivan Tarnaj ZNANSTVENI I STRUČNI SKUPOVI SCIENTIFIC AND PROFESSIONAL MEETINGS BIOLOŠKO-EKOLOŠKE I ENERGETSKE ZNAČAJKEAMORFE (Amorpha fructicisa L.) U HRAVTSKOJ BIOLOGICAL-EKOLOGICALAND ENERGETIC CHARACTERISTICS OF INDIGOBUSH (Amorpha fructicosaL.) IN CROATIA Na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagreb, u gotovo prepunoj velikoj dvorani, 12. ožujka 2009. god. odr žan je znanstveni simpozij s međunarodnim sudjelovanjem, na temu naznačenu u naslovu ovoga prikaza. Organizatori simpozija bili su Šumarski institut, Jastrebar sko, Hrvatske šume d.o.o. i Hrvatska komora inženje ra šumarstva i drvne tehnologije, a pokrovitelji Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Akademija šumarskih znanosti i Hrvatsko šumarsko društvo. Simpozij je otvorio prof. dr. sc. Ante P.B.Krpan, njegov inicijator i predsjednik Organizacijskog odbora, pozdravivši sve nazočne, a posebno StipuVeića, dipl. ing., predstavnika Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, izv. prof. dr. sc. Andriju Bognera, dekana Šumarskog fakulteta, dr. sc. Mirosla vaBenka, ravnatelja Šumarskog instituta, akademi ka SlavkaMatića, predsjednikaAkademije šumarskih znanosti, mr. sc. Petra Jurjevića, predsjednika Hrvatskoga šumarskog društva, DamiraFelaka, dipl. ing., pred sjednika Hrvatske komore inženjera šumarstva i drv ne tehnologije, Suzanu Trninić, dipl. ing., ravnatelji cu Šumarske savjetodavne službe te predavače i goste iz Italije, Mađarske, Bosne i Hercegovine i Sr bije. Kako je naglasio, simpoziju je želja i cilj “osnažiti znanja šumarskih strukovnih i drugih zainteresiranih krugova, o bio loškim i ekološkim značajkama te udoma ćene bilj ne vrste, načinima suzbijanja pri obnovi nizin skih šu ma i mogućem proširenju dosadašnjeg po dručja njenog korištenja”. Ponajprije se želi koristiti energetski potencijal amorfe, čime bi se smanjili troš ko vi obnove nizinskih šuma, dobila nova radna mjesta i oko lišno čista energija. Nazočne je zatim pozdravio dekan Šumarskog fakulteta izv. prof. dr. sc. Andrija Bogner, zaželivši svima dobrodošlicu, iskazujući posebno zadovoljstvo, što su organizatori ovoga simpozija za mjesto održavanja izabrali Šumarski fakultet, kuću šumarskog obrazovanja i znanosti. Akademik Slavko Matić, pozdravljajući nazočne u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Znanstvenog vijeća za poljoprivredu i šumarstvo iAkademije šumarskih znanosti, zahvalio je organizatorima što su prepoznali problem i općenito značaj nizinskih šuma koje imaju i značajan energetski potencijal. Sve zemlje u okruženju rade na pridobivanju obnovljivih izvora energije. TuHrvatska ima velike mogućnosti kada je u pitanju energija dobivena iz šumske biomase. Svake se 3 kunde naše šume proizvedu 1 mbiomase, od kojega se 3 0,40 mmože upotrebiti za energiju. Još prije 5 god. Hrvatsko šumarsko društvo osnovalo je Sekciju za biomasu, a hrvatski znanstvenici su već 1996. izradili energetsku studiju, da bi 1998. pod vodstvom Instituta Hrvoje Požar, 17 autora (među njima i šumari) na temelju istraživanja dali smjernice rada na tu temu.Vrijeme je, naglasio je da energičnije krenemo prema rješavanju pitanja obnovljivih izvora energije, pa tu uključimo i amorfu, kako bi ponajprije vratili ona uni šte na staništa hrastu i jasenu. |