DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 82     <-- 82 -->        PDF

AKTUALNO – CURRENT NEWS


MITO I KORUPCIJAKROZ POVIJEST


Mito i korupcija, kao gotovo neizbježno zlo današ njeg
vremena, zbog prirode ljudi kao takvih, svoje porijeklo
vuče iz pradavnih vremena ljudske civilizacije, a danas se
manifestira u svom specifičnom obliku, primjereno stupnju
modernog oblika organizacije današ njeg svijeta.


“Dar” za uslugu (mito) u početnim zajednicama nije
smatran kao zlo, već je smatran kao izvršavanje prešutnog
ugovora o uzajamnosti,do ut des. PetronijeArbiter je u
svom Satirikonu sažimlje u poslovicimanus manum la vat,“
ruka ruku mije”. Na korupciju kao društveno zlo po či
nje se ukazivati tek kada se evolucijom društvenih
za jednica počinju razlikovati tzv. “javne stva ri” (res publi
ca). Korupcija, kao neizostavni pratitelj svih civilizacijskih
društvenih zajednica počinje se tretirati kao štetna
društvena pojava od Rimskog carstva i prati sve društ ve ne
forme do naših dana. Njena razornost u svim druš tvi ma
izravno je proporcionalna vremenu njena trajanja. Ne suzbijati
je, značilo bi pristajanje na razaranje društva. Kada
je pravno formulirana, postaje pojavni oblik kriminala.


Poznate povijesne ličnosti, koje su to možda postale i
uz korupciju, s povijesne distance više ne propitujemo o
možebitnom (ne)poštenju. Koga je dovraga briga da li su
Julije Cesar, Napoleon ili Bismark bili skloni korupciji.
Njihovo pretpostavljeno nepoštenje skloni smo zanemariti,
no pogubno bi bilo zanemarivati korupciju u egzaktnom
vremenu u kojemu mi živimo, jer korupcija ozbiljno
šteti kvaliteti naših života, kao i korektnosti naših međusobnih
odnosa. S gledišta sveprisutnog nepoštenja u suvremenom
društvu, Bertol Brecht se iro nično pita: “Što je
provala banke prema osnivanju ban ke”? Istovremeno legendarni
francuski predsjednik Charles de Gaulle zaključuje:
“savršenstvo iz evanđelja nikada nije dovelo do
carstva”.Već davno Diogen Laerćanin ustvrđuje da “veliki
lopovi vješaju male”.


Od postignuća velikana u povijesti pamtimo njihova
velika djela, ne moralizirajući o putovima do njihovih
ostvaranja. Ostvarenja velikih projekata uvijek su “čista”,
dok mnoštvo moralnih zamjerki nalazimo kod onih koji
su u istim nastojanjima zabilježili poraz. “Jao poraženima”!
(Vae victis), izgovorio je pred Rimljanima Breno,
vođa Gala, odgovarajući na primjedbe da su vage za mjerenje
zlata kao otkupnine nepošteno namještene.


Rimsko carstvo, bez sumnje je ishodište pojma države
i organiziranog društva, a što je neminovno stvorilo
devijacije morala, budući su javni poslovi i privatni interesi
bili upravo pogodan odnos koji će generirati ko rupciju,
koja će u konačnici znatno pridonijeti propa sti ove
epohalne društvene tvorevine.


O skandalima u antičkoj Grčkoj koji imaju obilježja
korupcije govori slučaj nestanka novca iz Akropole u
Ateni 324. g. pr. Kr., kojega je tu pohranio Harpal, rizničarAleksandara
Makedonskog. Za nestanak dijela tog
novca biva optužen Demosten, što je imalo za posljedicu
njegov izgon izAtene, baš u vrijeme održavanja Olimpijade.
Po povratku iz progonstva, prije nego li će izvršiti
samoubojstvo, Demosten zaključuje: “Zavidite onomu
koji se dopušta potkupiti, a smijte se ako to prizna. Mrzite
onoga koji ga pokušava optužiti”. Da bi se shvatile
ove riječi Demostena treba znati da su korupcija i demagogija
uAteni, gradu demokracije, bile komplemetarne,
te da je središnje mjesto korupcije bio sud, kao središnje
mjesto u Ateni. Koje li koincidencije s našim prilikama!
Govoreći o svom iskustvu Platon ističe: “Kada
sam vidio tolika učinjena nedjela, povukao sam se od tadašnjih
bijeda (misli na zvaničnike). No, poslije se dogodilo
da su neki moćnici na sud doveli našeg prijatelja
Sokrata, osudili ga i ubili. Što sam više proučavao sve to,
činilo mi se sve teže uspjeti pošteno upravljati državnim
poslovima. Zakon i običaji sve su se više korumpirali, toliko
da sam na kraju ostao ošamućen. Shvatio sam tada
da se naraštaji ljudi neće moći osloboditi tih nedaća, sve
dok političku vlast ne dobiju filozofi”.


Kao paradigmu poštenja naspram korupcije za antičke
Grčke nudi opis sljedećeg događaja: Spartanski vojskovođa
Kalikrat, koji je junački poginuo u boju, u
velikoj novčanoj stisci za sebe i svoju vojsku, hladno je
odbio 50 000 mina u zamijenu za neku uslugu, dometnuvši:
“ne prodajem se za nepravednu stvar”. Da sam ja
Kalikart, “prihvatio bih”, rekao mu Kaleandar, jedan od
njegovih zapovijednika. “I ja bih prihvatio”, uzvratio je
vojskovođa “da sam Kaleandar”.


Prema Plutarhovoj priči spominje se još jedna legendarna
anegdota, koja ukazuje na opće načelo da su pri
ostvarenju postavljenih ciljeva sva sredstva dopuštena.
Naime, savjetnici Filipa II Makedonskog rekoše svom
gospodaru: “Grad koji želiš osvojiti jest neosvojiv”. “Ma
kako to, zar nije moguće uvesti ni zlatnog ma garca”?
kažu, da je slušajući savjetnike dometnuo otacAleksandra
Velikog.


Rim (Roma)


Procjenjuje se da se u IVstoljeću poslije Krista pojavio
akrostih R.O.M.A, (Radix Omnium Malorum Avaritia,
“korijen je svih zala lakomost”), dakle u vremenu
kada je politička korupcija poprimila divovske razmjere.


Ilustrativna je priča Plutarha iz tog doba koji oslikava


trijumvira Marka Licija Krasa, koji je prema Plutarhovu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 83     <-- 83 -->        PDF

opisu postao najbogatiji čovjek svog doba u tadašnjem
poznatom svijetu.Svoje profite izvukao je iz vatre i rata,
učinivši javne nesreće svojim najvećim izvorima prihoda,
navodi Plutarh. Kao trijumvira Sirije ubili su ga
Parti, a s vremenom je njegovo ime postalo sinonimom
za golemo bogatstvo sumnjiva porijekla. Stanje u Rimu
tog doba oslikava Salustije, koji je bio dobar poznavatelj
prilika kao povijesničar i kao visoki dužnosnik u jednoj
provinciji. Ostalo je zabilježeno, da ga je od osude za nepošteno
stečena bogatsva spasio Cesar, kojemu je u znak
zahvale kupio vilu uTivoliju kraj Rima. U tom vremenu,
prema vlastitom mišljenju, najveći i najčestitiji čuvar
rimskog erara, Katon Cenzor, pretrpio je preko četrdeset
optužbi za korupciju, što indicira stanje morala tadašnjeg
vremena. Upravo se Katonu Cenzoru pripisuje glasovita
izreka: “Ceterum ceneso Carthaginem essedelendam”,
(Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti). Zašto se
Katon toliko ljutio na Kartagu? Razlog ljutnje vidjeli su
neki u osobnim Katonovim interesima koje je ugrožavala
Kartaga, a oni se svode na činjenicu da je Kartaga izvozila
ulje koje je Katon na veliko proizvodio. Koliko je
Rim bio zahvaćen porocima, pokazuje činjenica da je Ciceron
bez ograda hvalio politiku klijentelizma, prak su
pre poruka, gorljivu zaštitu posebnih interesa, ciljano dari
vanje kao i “sindikalnu” zaštitu kategorija. Uz izdašne
darove starim i novim prijateljima Jugurta, koji se došao
obraniti od “sramotnih optužbi” pred Senatom, odlazeći
iz Rima, promatrao ga je s uzvisine rekav ši: “o grade potkupljivi
i zreo za propast, ako bi se na šao kupac”!


Uspješno i sretno nedjelo zove se vrlina, zaključio je
Seneka. Od IVstoljeća stvari su se znatno pogoršale, a
najpohlepniji u iznudama bili su nadzornici, koji su
svoje položaje kupili novcem nepošteno zarađenim na
državnim dužnostima. Odijela namjesnika bila su napravljena
od samih džepova, može se pročitati u Juliju
Cesaru, Bertolta Brechta.


Oportunisti su spasili narod, tvrdio je Ciceron, a iznuđivanje,
ulagivanje, korumpiranje i spletkarenje uz
ognjište moći (dovoljno blizu da se možeš ugrijati, ali ne
toliko da se možeš sažeći) nečisto je umijeće koji svaki
dobar nemoralist njeguje.


Srednji vijek i reformacija


Nastupom tzv. “barbarske ere”, po konačnom raspa du
Rimskog carstva, nastavlja se civilijazijska evolucija,
koja će dovesti do ranog srednjevjekovlja, praćena dekadencijom
društva i korupcijom kao pogonskom snagom.
Generatori takvih odnosa postaju vladajuće strukture,
Crkva i plemstvo, koje će u konačnici dovesti do nebrojnih
ratova, rapidnog propadanja preostalih moralnih zasada,
crkvenog raskola, te kasnije, do Reformacije,
ko jom će se razobličiti amoral institucija, nositelja ovlaštenja
i vlasti. Padom Bizantskog carstva i prodorom
Osmanlija, 1453. godine, Stari kontinent za dugo razdoblje
cementira vazalni odnos gospodara i podanika, o nekolicini
moćnika ovisilo je mnoštvo poniznika. Osim


društvenih promjena, tijekom čitave epohe srednjevjekovlja,
sukob između protukorupcijskog ideala kršćanskog
morala i stvarnosti korištenja moći, bio je više od
prolazne zgode, tim više jer će na kraju imati trajne posljedice
za daljne evolucijske pomake, koje će korupcijski
fenomen ostvariti, zajedno sa praksom mita tijekom
vremena. Živeći svoje živote u tom vremenu, mnogi, pogođeni
u ostvarivanju svojih legitimnih prava korupcijom
i mitom, s ironijom primijećuju: “Živimo u zlatno
doba, zlatom se može sve kupiti”.


Dekadencija papinskog dvora postiže svoju kulminaciju
za pontifikataAleksandraVI (Rodrigo Borgia), čiji
je izbor bio posljedica puta sazidanog od bezočnosti. Da
bi udovoljio potrebama svojih ambicija i ambicijama
svoje djece (bilo ih je sedmero, a među njima i sin mu
Cesare Borgia), osniva ured za “prodaju oprosta od grije
ha” Datarija, kojemu je imao neposredni pristup. Ova
opačina bez primjera u povijesti, dovest će na kraju do
Reformacije Martina Luthera i još jedne crkvene podje le.
Na scenu je doveden Protestantizam kao nova vjerska
doktrina. Oslobođeni patine prošlosti ka toličke kulture,
pripadnici ovog, novog kršćanskog pravca, utemeljuju
novu etiku, koja će dovesti do pragmatizma u rađanju
dobitnog poduzetničkog duha, koji će u mnogome odrediti
zbivanja u ranom kapitalizmu. U svojim “Pismima”,
iz tog vremena, Francesco Petrar ca piše: “Zlato stvara
roba od slobodnog čovjeka i slo bodnjaka od roba, razrješuje
kraljeve. Zbog njega ljudi sijeku slavu hrabrih,
umnih i lijepih”.


Na zasadama protekle epohe rađa se Machiavelizam u
poimanju politike, koja se shvaća kao: “moć i lukavstvo;
svaka moralna napetost iz nje je isključena; unijeti u nju
moral mogu samo naivci. Ljudi koji vode politiku i vrte se
oko moći, na svakoj njenoj razini, provode djelatnost koja
se prevodi u samovolju, prepotenciju i nezakonito bogaćenje.
Uostalom, većina promatrača i aktera iz tog vremena
slaže se u jednom (pa i Machiavelli) da je korupcija
odsutnost vrline. Neporočne ljude je teško imati za prijatelje,
dapače, nije lako ni pristati na njihovu stranu. Konačno,
ljudi u drugim ljudima mrze svoje vlastite poroke.


Ovo burno razdoblje dovodi do pojave antisemitizma
u Europi, upravo na valu svekolikog moralnog sloma
izaz vanog korupcijom, mitom, lihvaranjem i lakomoš ću,
a što će, gledajući na ostvarenu budučnost, imati tragične
posljedice sve do današnjih dana. Trgovačka
djelatnost Židova uvelike je pridonijela rađanju antisemitizma,
koji nastaje u krilu aristokracije kao dužnika.


Od apsolutizma do Francuske revolucije


Sedamnaesto stoljeće u Francuskoj, ponajprije je stoljeće
korupcije koja je dosegla vrhunac i imat će za posljedicu
izbijanje revolucije 1789. godine. Istovremeno,
to je doba moralizma. Promatrači zbivanja u francuskom
društvu toga vremena, ne bez cinizma, zaključuju:
“Ako je točno da se porok ne može uništiti, umi jeće tih
koji vladaju jest u tome da ga usmjere prema javnom




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 84     <-- 84 -->        PDF

dobru”. Zlo korupcije u Francuskoj Kralja sunca nije polazilo
iz siromaštva u zemlji, već, zbog privatnog zaduživanja
suverena, budući nije postojalo Ministarstvo
financija ili državna banka koji bi jamčili za takva za du-
ži vanja kod privatnih kreditora. Osobno bogatstvo državnog
nadzornika za financije opredijeljivalo je
zajmodavce da udovolje traženjima zajmova samoga
kralja.Takva pozicija državnog nadzornika za financije
postaje paradigmom za korupciju, nepotizam i nezakonito
bogaćenje tadašnje Francuske. Etičko pita nje apsolutističke
Europe 17-og stoljeća, gotovo nije postojalo, a
dobrobit svake države onoga vremena poisto vjećivala se
s dobrobiti suverena. U svojim “Razmiš ljanjima o kraljevskom
zanimanju”, Luj XIV zaključuje: “Na prvo
mjesto dolaze interesi države.Tko poštuje to prvenstvo,
radi za vlastito dobro. Dobit za državu ide u korist vlastite
slave. Ne postoji upravitelj pokrajine koji ne čini
neku nepravdu, vojnik koji ne živi razuzdano, gospodičić
koji se ne ulizuje tiraninu..., Čak i najpošteniji činovnik
dopušta da bude korumpiran, nemoćan da ide protiv
struje. I tako, narod, umjesto jednog ima tisuće vladara.”


Interesi i navike, uvijek će određivati da bude mnoš tvo
onih koji će slijedom svojih motiva, pristajati na
“dobrovoljno robovanje”, često više i od onih koji žele
slobodu. Za mnoge bogatstvo postaje i ostaje djetetom
poroka, a ne vrline. Iako radikalna u svom nastojanju da
iz temelja promijeni odnose, Francuska revolucija ipak
nije uspjela zbrisati korupciju aristokracije i ne do nijeti
nove oblike javnog i privatnog nemorala, kao i do novih
subjekata spremnih na usvajanje tog fenomena. Nepotkupljivi
Robespierre završio je na giljotini, nakon što je
teror opustošio Pariz i Francusku. U djelu njemačkog
dramaturga Georga Buchnera, obraćajući se Roberspierru,
Danton govori: ”Nisi uzimao no vac niti si pravio
dugove. Nisi spavao s tuđim žena ma, uvijek si bio
pristojan, nikada nisi bio pijan... Robesprierre, odvratno
si ispravan; bilo bi me stid da sam trideset godina hodao
između neba i zemlje uvijek s takvom moralnom fizionomijom,
samo zbog bijedna užitka spoznavanja da su
drugi gori od mene...Toliko si krepostan, da je za tebe i
život porok.Tis tvojom vrlinom, Robespierre!.


No, revolucije prolaze i ljudi ostaju isti, živeći svoje
živote i pravdajući svoj nemoral i kukavičluk voljom
“više” sile i okolnostima vremena.


Građanske revolucije u XVIII. i XIX. stoljeću do-
vest će do smjene aristokratskih vlada demokratskim te
epohalne podjele vlasti na Zakonodavnu, Izvršnu i Sud sku,
najprije u Engleskoj. Cinici naspram svake vla sti
zaključu ju kako u aristokratskim vladama ljudi na javnim
dužno stima jesu bogati i žele samo moć, dok u de mokracijama
državnici su siromašni i moraju izgraditi
svoj imetak. Ima li tu bilo kakve razlike? Možda po vremenu
kada su bogatstva vlastodržaca nastala. Kada je
aristokracija u pitanju, onda je to bilo nešto ranije, a obnašatelji
javne vlasti u demokracijama svoja bogatstva


dosezali su kroz vrijeme svojih mandata, u pravilu po
istim uzusima, pri čemu su korupcija, mito i zloporaba
položaja svakako bili ključni instrumentariji.


Ekonomska evolucija i kolonijalizam


Engleski ekspanzionizam potaknut ekonomskim raz lozima,
doveo je do stvaranja najvećeg kolonijalnog carstva
u poznatoj povijesti, a što je imalo za posljedicu
pojavu velikih migracija u ostale dijelove svijeta. Za trojicu
ljudi tadašnjeg engleskog establišmenta. Francisa
Bacona, filozofa i državnika, lorda i kancelara kraljevstva,
Samuela Pepysa, organizatora Ratne mornarice i
Warena Hastingsa, jednog od tvoraca engleske Indije,
vežu se svjedočenja da su primali mito i bili korumpirani,
a da su pri tome ostajali potpuno spokojni, ne osjećajući
bilo kakav sram zbog toga. Suočen s optužbama
za korupciju pred Domom lordova, F. Bacon se javno
ispričao, dometnuvši kako svako vrijeme ima svoje običaje
i podsjetivši na to kako je jedan od sedam mudraca
znao reći da su zakoni poput paučine, koja hvata male
muhe, ali koju velike muhe probijaju. Pripomenuo je još
k tome da svi tako rade. Zastupnik u Parlamentu i Mini-
star rata, Robert Walpole, bio je izbačen i britanskog
parlamenta pod optužbom za korupciju 1712. godine, da
bi se pod kraljem Gorgom I, vratio na mjesto Ministra
trezora i poslije kao ministar financija i kancelarije
(stvo rivši po prvi puta dužnost premijera). Zbog stila
vla danja R. Walpola, koji je privatnim interesima davao
prednost ispred državnih poslova, opozicija ga žestoko
napada, a on na zabrinutost svog prijatelja odgovara: ”U
svom dućanu imam čudesan lijek koji može smiriti uzavrele
duše oporbe... sterlinške funte!.


Sredinom XVIII. stoljeća u Engleskoj dolazi do industrijske
revolucije, koja se prenosi u ostale zemlje Europe,
a što fenomen korupcije s poljoprivrednih imanja
seli u industriju i gradove gdje hrli seoska populacija i
novac. Nastupila je nova faza vražjeg pira, mita i korupcije,
koja će obilježiti nadolazeće novo doba. Utjecaj
novca na prijelomna zbivanja u 19. st., veći je nego ikada
prije. Poslije bitke kodWaterlooa kružila je priča da bez
novca Rotschildovih vojvoda odWellingtona nije mogao
platiti plaće svojoj vojsci, a što se kasnije dovodi u vezu
sa sveprisutnim Rotschildima pri financiranju izgradnji
željezničkih pruga diljem tadašnje Europe. Konster niranost
sveprisutnom korupcijom potiče učene ljude tog
vremena da istu oslikaju u svojim djelima, među kojima
se ističe Thomas Mann s romanom Bruddenbrookovi.
Ocrtavajući portrete četvo rice članova ove industrijske
porodice,Thomas Mann, ne slučajno, upozorava na maksimu
istaknutu iznad izrezbarenog okvira slike: “Sine,
danju uloži svoju dušu u poslove, ali zaključi samo takve
koji će ti dopustiti spokojnu noć”. Robert von Sauschal,
kao ministarski službenik u Be ču, imajući neposredan
uvid u odnose i manire politič kog establišmenta svog
vremena zaključuje: “Pro fesionalni političar je čovjek
komisija, istraga, rasprava i gozbi: kotačić koji neu mor




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 85     <-- 85 -->        PDF

no vrti kazaljku oko brojčanika bez oznaka sati. Nismo
daleko od izreke: politika je sudbina!”


Anarhistički pokreti u 19. st. dobivaju konotaciju pozitivne
reakcije na korumpirano društvo, a pobune se
anarhista shvaćaju kao “moralni revolt protiv neprav de”.
Do kuda su stvari otišle, pokazuje stav Benjamina
Disarelija, kancerala državne blagajne i premijera Britan
ske vlade, koji je, usput budi rečeno, podržao proglašenje
Britanskog Indijskog carstva i kraljice Viktorije
kao carice, koji zaključuje da u politici ne postoji čast.


Nizozemac Multatuteli primijećuje: “Nema pojedin ca,
kojeg se ne bi smatralo zločincem, ako bi si dopustio to
što si dopušta država”. Institucije i pojedinci tog vremena
doživjeli su totalni moralni slom. Preraspodjela svjetskog
bogatstva dogodila se među europskim silama i formalno
na Berlinskom kongresu 1884.–85. Jedna petina svjetskog
stanovništva došla je u posjed četiri petine bogatstva
svijeta. Od fikcije do stvarnosti malen je korak. Na pozornici
korupcije s kraja 19. i na početku 20-og stoljeća susreću
se ljudi kakav je bio prijevarni lik, političar i
financijer Horatio Bottomley, poznat po tome što je osnovao
FinancialTimes, a varanje doveo do umjetnosti. Povo
dom odlaska u zatvor 1922. god. zbog pri jevare,
ondašnji engleski tisak ovako ga opisuje: “Imao je tu vrstu
genijalnosti koja je opetovano skretala naše oči od njegovih
žrtava, i čak bi i moralist katkad suz držao svoj moralni
osjećaj da bi se divio briljantnoj predstavi drskosti”.


U politički vokabular tog vremena veliki njemački
državnik i kancelar Otto von Bismarck uvodi pojam
“Real politik”, koji u svojoj biti znači političke postup ke
s malo obzira prema ciljevima i sredstvima za njiho vo
ostvarenje.Tko čvrsto drži lisnicu, ima moć!, volio je
naglasiti Bismarck.


Vođen visokim moralnim načelima u svom politič kom
životu, Abraham Linkoln, poput mnogih drugih,
ustvrđuje da se u politici ne može izbjeći upotreba svih
sredstava da bi se ostvario neki cilj – jer: “uspjeh je duž nost”.
Kada se radilo o uvođenju amandmana o ukidanju
ropstva, predsjednik nije imao dvojbe: kako je ne dostajalo
dva glasa za prihvaćanje amandmana, objas nio je
svojim pristašama da se ta dva glasa moraju nabaviti:
“Prepuštam vama odredite kako, no zapamtite da sam ja
predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, kojemu je
udjeljena velika moć i da očekujem od vas da nabavite te
glasove”. Rezultat je poznat. Ustav je bio reformiran i
ropstvo je bilo konačno ukinuto.


U Italiji, koja se kretala prema nacionalnom ujedinjenju,
jedan od aktera tog procesa Cavour izjavljuje: “Bio
bih smatran najgorim zlikovcem da sam iz osobnih razloga
učinio čak i najmanji dio onoga što sam učinio za
ostvarenje jedinstva Italije”. Machevijalizam u službi
“velikih ostvarenja”!?


Totalitarizam u 20.-om stoljeću


Dvadeseto stoljeće najdrastičnije je obilježeno pojavom
totalitarizma, počevši od onog boljševičkog, pre ko


fašističko-nacionalsocijalističkog, monarhističkog i dogmatsko-
socijalističkog. Suštinski suprostavljeni režimi
toga doba, a na neodrživim i nametnutim rješenjima po
završetku Prvog svjetskog rata, dovest će do novog svjetskog
sukoba, koji će po svojim posljedica ma nadmašiti
sva do tada preživljena stradanja u ljudskoj povijesti –
Drugog svjetskog rata.


Djelujući s pozicije moći hijerarsi u Hitlerovom nacionalsocijalizmu,
Staljinovom boljševizmu ili Musolinijevom
fašizmu ostvaruju impozantna bogatstva, koja
su stjecali ne prezajući ni pred čime, a svojim ponašanjem
inagurirali kodeks korupcije, mita i otimačine nevi
đenih razmjera, a po brutalnosti nezabilježenih u
povijesti. Osobna bogatstva Hermana Göringa, Rudol p ha
Hessa, Josepha Göbelsa, Heinricha Himlera i sl. jav no
su bila poznata i nepropitljiva. Staljinovi istražitelji u
velikim čistkama 30-ih godina posezali su ucjenama
pre ma osumnjičenima u pribavljanju osobnih koristi, a
mitom i korupcijom kupovali blagonaklonost nadređenih
u kolopletu zločina koji je pokosio milijune nevinih
ljudi. Bogatsvo obitelji Ciano stečeno je s pozicije moći
(Ciano je bio zet Benita Musolinija), nagomilano je do
neslućenih veličina. Za tadašnju, kao u ostalom i današnju
Italiju vrijedi mišljenje da je to zemlja konstalacija
obitelji, aTalijan nije pojedinac, već svojevrsnikor porati
vac. Obitelji i korporacije mogu biti političke, ekonomske,
pravosudne, poslovne, profesionalne, sindikalne pa i
kriminalne kao što je to u slučaju mafije. Tijekom
30-ih godina u Italiji se plaćalo financijsko-carinskoj
služ bi. Ako nisi platio, nisi radio!, piše u to vrijeme
“otac” Milanske burze, nastavljajući: “Dovraga, ne
shva ćam zašto je u zatvor morao ići onaj koji je platio
(mito). Prije bi tamo morao otići onaj koji je novac primio.
Korupcija je u nas već normalna, a ne izuzetak,”
zaključuje ovaj promatrač aktualnih zbivanja u talijan skom
društvu.


Kritika liberalizma i pojedinca kao “mjerila svih
stvari” svojedobno je stvorila polazište nekim misliocima
antidemokratse desnice poput Carla Schmitta, Do nosa
Cortesa i Mauricea Baresa. Na drugoj fronti, fron ti
iracionalizma, Fridrich Nitzche u svojoj osobnoj kampanji
protiv morala izlaže svoju tezu: “ako u organi zmu i
najnevažniji organ, čak za malo, odbija osigurati svoj
opstanak, obnoviti svoje vlastite sile, svoj egoizam,
(tada) propada cjelina”.


“Katastrofe korumpiranih epoha manje su ozbiljne
nego nevolje koje su uzrokovale epohe fanatizma; bla to
je ugodnije od krvi i više je miline u poroku nego u vrlini,
više humanosti u pokvarenosti nego u strogosti. Čovjek
koji vlada ne vjeruje ni u što! Oportunisti su spasili
narode, heroji su ih upropastili. U ostalom, pozna to je da
istina izlazi na vidjelo tek kada ljudi dopuštaju sebi raspad
morala, vjerovanja i ideala.” Osvrćući se na manjkavosti
tzv. “otvorenog društva”, Karl Poper tvrdi kako:
“nije problem u tome tko treba zapovijedati, nego kako
kontrolirati onoga koji zapovijeda”.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 86     <-- 86 -->        PDF

Mnogi, mislioci svojih epoha, kritički su govorili o
rastakajućim pojavama korupcije, mita i političkih zloporaba
svojih ovlaštenja. Dovodeći političku (ili bilo
koju društvenu) moć u odnos s uravnoteženošću glede
prirodnih zakona, jedan od njih primijećuje: “Ne smatramo
lava samovoljnim korisnikom svoje snage, niti
vjerujemo da je lisica izumiteljica spletaka. Lav može
pou čiti političara plemenitoj moći, a lisica ga može obu čiti
umijeću diskretnosti. Moć uvijek i isključivo drži
manjina nad većinom, koja je nema”.


Da bi se shvatile konture i strašne dimenzije sovjetske
diktature, trebalo je dočekati godine Hruščova i tzv. destaljinizacije.
Trebalo je proći vrijeme brežnjevljovske
despotije da bi se došlo do perestrojke i glasnosti Mihaila
Gorbačova. Otpočimanjem ovog neobičnog procesa
počeo je i niz reformi koji će nastojati svladati dekadenciju
i korupciju, koje je prijašnja propaganda žalosno
skrivala ispod procesa ekonomske modernizacije, koja u
stvarnosti, uz početno oduševljenje nije zaustavila propadanje
zemlje. I ne samo to; nakon Gorbačove i Jeljcinove
ere, u svim socijalističkim zemljama od njemačkog ujedinjenja
1990. i raspada SSSR-a 1991. godi ne, sam proces
preobrazbe na kapitalizam uzrokovao je takve
neobuzdive prevrate, da je učinak reformi na kraju raširio
opću korupciju, koju je nova deregulacija tek pojačala,
dovodeći ovaj fenomen do stanja uzbune. U tom smi slu,
upravo su drastičan pad standarda i novi skandali zamijenili
tlačenje, režimske povlaštenosti i užase prijašnjeg režima,
donoseći često novo nezadovoljstvo i oživljavajući
čak nekad nezamislivu nostalgiju za prošlošću. Ovo je
razdoblje u pojavnom obliku nesmiljene ko rupcije obilježio
skandal poznat kao slučaj JUKOS, slučaj naftne
kompanije u kojoj je nekolicina otuđila milijune dolara
na štetu države.


No, totalitarističko 20-to stoljeće ne odnosi se samo
na vrijeme nastanka velikih despotija u Europi. Proteklo
je stoljeće značajno obilježilo JugoistočnuAziju, Srednju
i Južnu Ameriku. Razni “kaudilji” (od Bolivara,
Masconia, Sanguinettia, Perona, Pinocheta, Fujimora i
Castra) do “narkokudilja” poput Noriege, pod raznim
ideologijama podvrgnuli su narode u svojim državama
svojoj volji i viđenju svijeta. Jedan između spo menutih
izdvaja se svojom dugovječnošću vladanja na platformi
komunističke ideologije. Riječ je o F. Castru, koji je
upra vo ovih dana zbog bolesti predao svoju funkciju
predsjednika države i partije Cube, svom isto tako ostarjelom
bratu Raulu. Isti taj “el comandante” svo jevreme no
je ustvrdio: “Bez moći ne mogu se ostva riti ideali.
Kad postoji moć oni rijetko prežive”.


Amerikanci, Amerikanci...


Jedan od poduzetnika, polazeći od premise da je korupcija
nužnost, zamjera “čistuncima”, koji pod pritiskom
izvršavaju korumpirane poslove, daju ostavke,
ko mentira: “dao je ostavku, jer je htio ostati čistih ruku.


Htio je cigle, ali nije znao da netko mora izmiješati glinu
da ih napravi.Tobi bilo kao da netko voli bifteke, ali ne
može snositi pomisao da bi otišao u klaonicu, jer su
tamo neki zli grubijani koji ne vole životinje i koje treba
prijaviti Društvu za zaštitu životinja”.


Benjamin Franklin, jedan od tvoraca američke Deklaracije
o nezavisnosti, fizičar i novinar po profesiji,
pri je nego je postao predsjednikom SAD-a, kao član
vlade Pensilvanije, ustvrdio je da je poštenje jedna od
najvećih vrlina trgovaca ili poduzetnika, no poštenje
shvaćeno ne toliko u klasičnom moralističkom smislu,
koliko u smislu korisnosti. Poštenje treba biti sinonim za
pouzdanost, ako omogućuje kredit, donosi zaradu i no vac.
Ukratko, riječ je o koristoljubivom poštenju, koje se
ne temelji na krhkoj osnovi pretpostavljene dobrote
duše. Ovakvo shvaćanje stvari oslikava pragmatizam
sjevernoameričke stvarnosti.Tipčno za američki način
razmišljanja – zar ne!?


Na početku 20-og stoljeća, već 1906. godine,Ambrose
Bierce, objavljuje svoj “Đavolji rječnik” u kojem
izazvan korupcijom u američkom društvu za nepoštenje
kaže da je: ”važan element za trgovački uspjeh, kojemu
poslovne škole još nisu udjelile časno prvenstvo u nastavi,
nego su ga slabašno zamijenile krasopisom. Nepošte
nje je najbolji smjer!”, cinično zaključuje ovaj pisac.
Zakonodavac je, premaA. Biercu, “osoba koja odlazi u
glavni grad da uveća svoju glavnicu; osoba koja pravi
novac i zakone. Politika je za njega, očito rezigniranim
stanjem u društvu”, način zarađivanja za život pod utjecajem
najdegradiranijih kriminalnih klasa..., to je razdor
interesa pod krinkom takmičenja načela.Toje provođenje
javnih poslova za privatne koristi.


Apredsjednik? On je tek “privremeni poglavica, kojega
biraju čelnici poneke stranke političkih razbojnika,
radi zajedničke podjele plijena”.


U vrijeme gradnje najveće američke željezničke
mreže u SAD-u, izbija veliki skandal oko financiranja
ovog projekta, koji ostavlja do danas, možda i neosnovanu
sintagmu: “Dobiti izdatak od Kongresa košta”.


Dreiser, prirodoslovac po vokaciji, pokušava na korupcijom
i mitom zahvaćeno američko društvo primijeniti
zakon prirodne ravnoteže, smatrajući anomalije tek prolaznošću
neizgrađenog društva. Uostalom, za sebe je govorio
da nije kritičar morala, nego je kroničar povijesti.


Izvoz korupcije u ostale dijelove svijeta najbolje je
ostvarivan posredstvom CIA-e. Najdrastičniji koruptivni
skandal dogodio se 1972. Otkrivanjem novinaraWashington
posta tzv. afere Watergate, a što je 1974. godine imalo
za posljedicu ostavku predsjednika Richarda Nixona.


Odgovarajući na pitanje što je imao pri dolasku, a što
je ponio na odlasku s dužnosti uVladi, Henry Kissinger
je izjavio: “Mogu dokazati da sam napuštajućiWashington
imao isti opseg krune, oprostite, veličinu šešira koji
sam imao i kada sam stigao”.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 87     <-- 87 -->        PDF

Osvrćući se na iznuđeno financiranje stranaka u ame ričkim
političkim kampanjama,Thomas Jefferson pri mijećuje:
“ništa nije mrskije nego prisiliti nekoga da fi nancira
stavove koje ne dijeli.Toje nemoralno i tiranski”.


Poznato je da je u SAD-u krajem 19. stoljeća donesen
Zakon o plavom nebu (Blue Sky Laws) kojemu je bio cilj
sprječiti financijere (prevarante) da prodaju parcele na
plavom nebu, što će reći nepostojeće zemljište.Već spomenutiA.
Briece o korumpiranosti političke eli te piše, u
svom sarkastičnom stilu: “Član jednog zako nodavstva,
koji bijaše obećao svojim biračima da neće krasti, donio
je kući na koncu mandata veliki dio kupole Kapitola. Razočarani
birači ozlojeđeni ovom prevarom, odlučiše ga
kaz niti na način da ga namažu katranom i pospu perjem.
Braneći se napadnuti im reče: Doista ste nepravedni.
Točno je da sam obećao da neću krasti; no jesam li vam
ikada obećao da neću lagati?” Zaključujući ovu anegdotu


A.Briece izjavljuje: “Laž je kraljica politike”!
Legandarni Henry Ford pita i odgovara: “Želite li
zna ti uzrok rata? Toje kapitalizam, pohlepa, prljava glad
za dolarima. Uklonite kapitalizam i izbrisat ćete rat s
lica zemlje”.
Nesmiljena lakomost za profitima u novije vrijeme,
dovest će američko društvo do planetarnih afera poput
slučaja Enron, čiji su dioničari doživjeli propast svojih
uloga (manegment je svoje uloge izvukao na vrijeme)
jer se poslovanje prikazivalo neistinito, uz svesrdnu asistenciju
“ugledne” revizorske tvrtke Arthur Anderson
koja će propasti zajedno sa svojim klijentom. Osvrćući
se na ekonomiju devedesetih godina, bivši šef Clintonovih
ekonomskih savjetnika Joseph E. Stiglitz u svojoj
knjizi “Globalizacija i dvojbe koje izaziva”, zaključuje:
”Svi lažu svima. Glavni rukovoditelji daju napuhane informacije
o tvrtkama koje vode, analitičari se prave da
im vjeruju, preprodajući te zanosne opise ulagačima, revizorske
tvrtke potvrđuju ta pretjerivanja, pa čak i Savezna
rezerva (Fed) malo je učinila da bi to ukrotila, što je
i sam Greenspan osudio kao neracionalnu bujnost”.
Novac je majčino mlijeko politike, znaju rećiAmerikanci.
Još je George Wasihington uočio da “vrlo malo
ljudi može odoljeti dobroj ponudi”. Na tragu takve spoz naje,
dakle ne slučajno, američki ustav, za razliku od
drugih, izričito navodi korupciju kao jedan od mogućih
slučajeva koji može dovesti do opoziva predsjednika
(impeachment).
Gotovo da nema niti jedne multinacinalne kompanije
(a najveći broj njih su iz SAD-a), koja šireći svoje interese
diljem svijeta ne rabi ilegalna sredstva i koruptivne
metode za ostvarenje svojih ekspanzionističkih ciljeva.
Međutim, valja reći da su se zemlje izgrađene demokracije
uhvatile u koštac s pošasti mita i korupcije, zahvaljujući
od politike neovisnim pravosuđem snažnim
polugama vlasti, ponajprije nezavisnim istražnim sustavima.
U procesima za korupciju pred američkim su su


dovima izrečene kazne za pojedince, nerijetko i preko
100 godina zatvora. No, kao i u drugim stvarima,Amerika
je posebna priča, priča za sebe, te nam razumijevanje
tog velikog društva, koje usput budi rečeno, svoje norme
nameće ostatku svijeta, potrebno ga je i upoznati “uži vo”,
a što sam djelimično imao prilike, da bi se moglo
shvatiti kakve moralne norme to društvo stvara i po
kojim normama se tamo živi. U svakom slučajuAme rika
je, kao uostalom i mnogim drugim stvarima, i dobar primjer
za sve. I za dobro, kao i za ono što se takvim ne bi
moglo nazvati.


I na kraju


Osvrćući se na fenomen mita i korupcije od najranijih
društvenih tvorevina do današnjeg vremena, očigledno
je da se ovi poroci mogu pratiti kontinuirano,
da pače, razvojem civilizacije razvijala se i rasla navika
mita i korupcije. Danas, ne tako rijetko, problem mita i
korupcije u mnogim zemljama postao je ograničavajući
element razvoja, pa je stoga neminovno takvo stanje mijenjati
svim sredstvima kojima se u političkom i pravnom
smislu raspolaže. Nositeljima ovlasti za obavljanje
javnih poslova valjalo bi kao i u doba Dubrovačke Republike
istaknuti na ulaze i u njihove urede: “Zaboravite
vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro” (Obli ti
privatorum, publica curate).


U današnje je vrijeme korupcija postala i simptom i
strategija.Talijani su izračunali da svaki postotni poen
povećanja poreza u Italiji smanjuje strana ulaganja za
5 %,dok rast korupcije za svaki postotni poen ta ista ula ganja
smanjuje za 16 %.


Velike korupcijske afere diljem svijeta poput onih u
Americi, treba istaknuti i one iz Europe, poput Parma-
lata u Italiji, afere vezane uz financiranje stranke CDU
Helmuta Kohla, u Njemačkoj, tajno financiranje degolista
i istrage francuskog predsjednika J. Chiraca, na pr. i
da ne nabrajam dalje (popis je vrlo dug).


Razornost korupcije u nas opće je poznata, no za vjerovati
je da će se konačno poduzeti odgovarajuće radnje
i presjeći koloplet ovog društvenog zla. Povijesno naslijeđe,
još od Otomanskog carstva, koje je davanje mita
imalo svoje uporište u kulturi “bakšiša”, preko komunističke
ere “neka se nađe za kavu”, generiralo je do suptilnih
oblika današnjh tehnologija alokacija nečasnih
profita na destinacije raznih pacifičkih otoka, ili poreznih
oaza poput Luksemburga, Andore i sl. Nevoljkost
političkih elita da se glede korupcije obračuna s tom pojavom,
ostavlja opravdanu sumnju u ortaštvo, jer, kako
reče jedan šponjolski uglednik: “Vrijednost političara ne
mjeri se dobrom koje on uspije napraviti za druge, već
brzinom kojom stiže na vrh i vremenom koliko će se
tamo održati”.


Međutim, pravo je pitanje kako će se održati svaki od
nas, koji živeći svoj život u društvu, gdje pri ostvarivanju
svojih legitimnih prava, mora posegnuti za metodom




ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 88     <-- 88 -->        PDF

mita i korupcije, da bi radio, liječio se, školovao, gradiomože i da ćemo suzbijajući to ukorijenjeno zlo spasiti


ili ostvarivao pravdu?Da bi se stanje promijenilo na
podnošljivu razinu(mito i korupcija uvijek će postojati),
red vrijednosti u moralnom, pa i u svakom drugom
smislu te riječi valja dovesti u red. Moramo se
pitati, što je dovelo do uspona tako nesposobnih ljudi na
tako visoke društvene (upravne), pravosudne i gospodarske
funkcije u državnim kompanijama, uz tako visoke
državne troškove, ako ne korupcija? Visoko
korumpirana društva, povijest pokazuje, završila su u
kaosu, često uz ogromne žrtve, nažalost i s izgubljenim
životima mnogih. Može li nama povijest mnogih drža va
i naroda biti dovoljnom poukom? Želim vjerovati da


svoju budućnost.
Napraviti analizu uzroka i svekolikih posljedica mita
i korupcije u nas, popriličan je zadatak, no nedvojbe no
bi doveo do zaključka da je ključna pokretačka snaga
ovoga zla lakomost, kojim uzrokom su označili po četak
korupcije u antičkom Rimu. Kako onda, tako i sada. Do
kada? Bog zna, valjda dok na svijetu bude dovoljno
kvarnih ljudi. Nije li kvarnost upravo to što ide uz svakoga
od nas, istina s različitom gradacijom osob ne ne
savršenosti.


Ivan Tarnaj


ZNANSTVENI I STRUČNI SKUPOVI


SCIENTIFIC AND PROFESSIONAL MEETINGS


BIOLOŠKO-EKOLOŠKE I ENERGETSKE ZNAČAJKEAMORFE
(Amorpha fructicisa L.) U HRAVTSKOJ


BIOLOGICAL-EKOLOGICALAND ENERGETIC CHARACTERISTICS
OF INDIGOBUSH (Amorpha fructicosaL.) IN CROATIA


Na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagreb, u
gotovo prepunoj velikoj dvorani, 12. ožujka 2009. god.
odr žan je znanstveni simpozij s međunarodnim sudjelovanjem,
na temu naznačenu u naslovu ovoga prikaza.
Organizatori simpozija bili su Šumarski institut, Jastrebar
sko, Hrvatske šume d.o.o. i Hrvatska komora inženje
ra šumarstva i drvne tehnologije, a pokrovitelji
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo
regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva,
Akademija šumarskih znanosti i Hrvatsko
šumarsko društvo.


Simpozij je otvorio prof. dr. sc. Ante P.B.Krpan,
njegov inicijator i predsjednik Organizacijskog odbora,
pozdravivši sve nazočne, a posebno StipuVeića, dipl.
ing., predstavnika Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva
i vodnog gospodarstva, izv. prof. dr. sc. Andriju
Bognera, dekana Šumarskog fakulteta, dr. sc. Mirosla
vaBenka, ravnatelja Šumarskog instituta, akademi ka
SlavkaMatića, predsjednikaAkademije šumarskih
znanosti, mr. sc. Petra Jurjevića, predsjednika Hrvatskoga
šumarskog društva, DamiraFelaka, dipl. ing.,
pred sjednika Hrvatske komore inženjera šumarstva i
drv ne tehnologije, Suzanu Trninić, dipl. ing., ravnatelji cu
Šumarske savjetodavne službe te predavače i goste iz
Italije, Mađarske, Bosne i Hercegovine i Sr bije. Kako je
naglasio, simpoziju je želja i cilj “osnažiti znanja šumarskih
strukovnih i drugih zainteresiranih krugova, o
bio loškim i ekološkim značajkama te udoma ćene bilj ne
vrste, načinima suzbijanja pri obnovi nizin skih šu ma
i mogućem proširenju dosadašnjeg po dručja njenog


korištenja”. Ponajprije se želi koristiti energetski potencijal
amorfe, čime bi se smanjili troš ko vi obnove nizinskih
šuma, dobila nova radna mjesta i oko lišno čista
energija.


Nazočne je zatim pozdravio dekan Šumarskog fakulteta
izv. prof. dr. sc. Andrija Bogner, zaželivši svima
dobrodošlicu, iskazujući posebno zadovoljstvo, što su
organizatori ovoga simpozija za mjesto održavanja izabrali
Šumarski fakultet, kuću šumarskog obrazovanja i
znanosti.


Akademik Slavko Matić, pozdravljajući nazočne u
ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Znanstvenog
vijeća za poljoprivredu i šumarstvo iAkademije
šumarskih znanosti, zahvalio je organizatorima što
su prepoznali problem i općenito značaj nizinskih šuma
koje imaju i značajan energetski potencijal. Sve zemlje
u okruženju rade na pridobivanju obnovljivih izvora
energije. TuHrvatska ima velike mogućnosti kada je u
pitanju energija dobivena iz šumske biomase. Svake se


3


kunde naše šume proizvedu 1 mbiomase, od kojega se


3


0,40 mmože upotrebiti za energiju. Još prije 5 god. Hrvatsko
šumarsko društvo osnovalo je Sekciju za biomasu,
a hrvatski znanstvenici su već 1996. izradili
energetsku studiju, da bi 1998. pod vodstvom Instituta
Hrvoje Požar, 17 autora (među njima i šumari) na temelju
istraživanja dali smjernice rada na tu temu.Vrijeme
je, naglasio je da energičnije krenemo prema rješavanju
pitanja obnovljivih izvora energije, pa tu uključimo i


amorfu, kako bi ponajprije vratili ona uni šte na staništa


hrastu i jasenu.