DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 85 <-- 85 --> PDF |
no vrti kazaljku oko brojčanika bez oznaka sati. Nismo daleko od izreke: politika je sudbina!” Anarhistički pokreti u 19. st. dobivaju konotaciju pozitivne reakcije na korumpirano društvo, a pobune se anarhista shvaćaju kao “moralni revolt protiv neprav de”. Do kuda su stvari otišle, pokazuje stav Benjamina Disarelija, kancerala državne blagajne i premijera Britan ske vlade, koji je, usput budi rečeno, podržao proglašenje Britanskog Indijskog carstva i kraljice Viktorije kao carice, koji zaključuje da u politici ne postoji čast. Nizozemac Multatuteli primijećuje: “Nema pojedin ca, kojeg se ne bi smatralo zločincem, ako bi si dopustio to što si dopušta država”. Institucije i pojedinci tog vremena doživjeli su totalni moralni slom. Preraspodjela svjetskog bogatstva dogodila se među europskim silama i formalno na Berlinskom kongresu 1884.–85. Jedna petina svjetskog stanovništva došla je u posjed četiri petine bogatstva svijeta. Od fikcije do stvarnosti malen je korak. Na pozornici korupcije s kraja 19. i na početku 20-og stoljeća susreću se ljudi kakav je bio prijevarni lik, političar i financijer Horatio Bottomley, poznat po tome što je osnovao FinancialTimes, a varanje doveo do umjetnosti. Povo dom odlaska u zatvor 1922. god. zbog pri jevare, ondašnji engleski tisak ovako ga opisuje: “Imao je tu vrstu genijalnosti koja je opetovano skretala naše oči od njegovih žrtava, i čak bi i moralist katkad suz držao svoj moralni osjećaj da bi se divio briljantnoj predstavi drskosti”. U politički vokabular tog vremena veliki njemački državnik i kancelar Otto von Bismarck uvodi pojam “Real politik”, koji u svojoj biti znači političke postup ke s malo obzira prema ciljevima i sredstvima za njiho vo ostvarenje.Tko čvrsto drži lisnicu, ima moć!, volio je naglasiti Bismarck. Vođen visokim moralnim načelima u svom politič kom životu, Abraham Linkoln, poput mnogih drugih, ustvrđuje da se u politici ne može izbjeći upotreba svih sredstava da bi se ostvario neki cilj – jer: “uspjeh je duž nost”. Kada se radilo o uvođenju amandmana o ukidanju ropstva, predsjednik nije imao dvojbe: kako je ne dostajalo dva glasa za prihvaćanje amandmana, objas nio je svojim pristašama da se ta dva glasa moraju nabaviti: “Prepuštam vama odredite kako, no zapamtite da sam ja predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, kojemu je udjeljena velika moć i da očekujem od vas da nabavite te glasove”. Rezultat je poznat. Ustav je bio reformiran i ropstvo je bilo konačno ukinuto. U Italiji, koja se kretala prema nacionalnom ujedinjenju, jedan od aktera tog procesa Cavour izjavljuje: “Bio bih smatran najgorim zlikovcem da sam iz osobnih razloga učinio čak i najmanji dio onoga što sam učinio za ostvarenje jedinstva Italije”. Machevijalizam u službi “velikih ostvarenja”!? Totalitarizam u 20.-om stoljeću Dvadeseto stoljeće najdrastičnije je obilježeno pojavom totalitarizma, počevši od onog boljševičkog, pre ko fašističko-nacionalsocijalističkog, monarhističkog i dogmatsko- socijalističkog. Suštinski suprostavljeni režimi toga doba, a na neodrživim i nametnutim rješenjima po završetku Prvog svjetskog rata, dovest će do novog svjetskog sukoba, koji će po svojim posljedica ma nadmašiti sva do tada preživljena stradanja u ljudskoj povijesti – Drugog svjetskog rata. Djelujući s pozicije moći hijerarsi u Hitlerovom nacionalsocijalizmu, Staljinovom boljševizmu ili Musolinijevom fašizmu ostvaruju impozantna bogatstva, koja su stjecali ne prezajući ni pred čime, a svojim ponašanjem inagurirali kodeks korupcije, mita i otimačine nevi đenih razmjera, a po brutalnosti nezabilježenih u povijesti. Osobna bogatstva Hermana Göringa, Rudol p ha Hessa, Josepha Göbelsa, Heinricha Himlera i sl. jav no su bila poznata i nepropitljiva. Staljinovi istražitelji u velikim čistkama 30-ih godina posezali su ucjenama pre ma osumnjičenima u pribavljanju osobnih koristi, a mitom i korupcijom kupovali blagonaklonost nadređenih u kolopletu zločina koji je pokosio milijune nevinih ljudi. Bogatsvo obitelji Ciano stečeno je s pozicije moći (Ciano je bio zet Benita Musolinija), nagomilano je do neslućenih veličina. Za tadašnju, kao u ostalom i današnju Italiju vrijedi mišljenje da je to zemlja konstalacija obitelji, aTalijan nije pojedinac, već svojevrsnikor porati vac. Obitelji i korporacije mogu biti političke, ekonomske, pravosudne, poslovne, profesionalne, sindikalne pa i kriminalne kao što je to u slučaju mafije. Tijekom 30-ih godina u Italiji se plaćalo financijsko-carinskoj služ bi. Ako nisi platio, nisi radio!, piše u to vrijeme “otac” Milanske burze, nastavljajući: “Dovraga, ne shva ćam zašto je u zatvor morao ići onaj koji je platio (mito). Prije bi tamo morao otići onaj koji je novac primio. Korupcija je u nas već normalna, a ne izuzetak,” zaključuje ovaj promatrač aktualnih zbivanja u talijan skom društvu. Kritika liberalizma i pojedinca kao “mjerila svih stvari” svojedobno je stvorila polazište nekim misliocima antidemokratse desnice poput Carla Schmitta, Do nosa Cortesa i Mauricea Baresa. Na drugoj fronti, fron ti iracionalizma, Fridrich Nitzche u svojoj osobnoj kampanji protiv morala izlaže svoju tezu: “ako u organi zmu i najnevažniji organ, čak za malo, odbija osigurati svoj opstanak, obnoviti svoje vlastite sile, svoj egoizam, (tada) propada cjelina”. “Katastrofe korumpiranih epoha manje su ozbiljne nego nevolje koje su uzrokovale epohe fanatizma; bla to je ugodnije od krvi i više je miline u poroku nego u vrlini, više humanosti u pokvarenosti nego u strogosti. Čovjek koji vlada ne vjeruje ni u što! Oportunisti su spasili narode, heroji su ih upropastili. U ostalom, pozna to je da istina izlazi na vidjelo tek kada ljudi dopuštaju sebi raspad morala, vjerovanja i ideala.” Osvrćući se na manjkavosti tzv. “otvorenog društva”, Karl Poper tvrdi kako: “nije problem u tome tko treba zapovijedati, nego kako kontrolirati onoga koji zapovijeda”. |