DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2009 str. 86 <-- 86 --> PDF |
Mnogi, mislioci svojih epoha, kritički su govorili o rastakajućim pojavama korupcije, mita i političkih zloporaba svojih ovlaštenja. Dovodeći političku (ili bilo koju društvenu) moć u odnos s uravnoteženošću glede prirodnih zakona, jedan od njih primijećuje: “Ne smatramo lava samovoljnim korisnikom svoje snage, niti vjerujemo da je lisica izumiteljica spletaka. Lav može pou čiti političara plemenitoj moći, a lisica ga može obu čiti umijeću diskretnosti. Moć uvijek i isključivo drži manjina nad većinom, koja je nema”. Da bi se shvatile konture i strašne dimenzije sovjetske diktature, trebalo je dočekati godine Hruščova i tzv. destaljinizacije. Trebalo je proći vrijeme brežnjevljovske despotije da bi se došlo do perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova. Otpočimanjem ovog neobičnog procesa počeo je i niz reformi koji će nastojati svladati dekadenciju i korupciju, koje je prijašnja propaganda žalosno skrivala ispod procesa ekonomske modernizacije, koja u stvarnosti, uz početno oduševljenje nije zaustavila propadanje zemlje. I ne samo to; nakon Gorbačove i Jeljcinove ere, u svim socijalističkim zemljama od njemačkog ujedinjenja 1990. i raspada SSSR-a 1991. godi ne, sam proces preobrazbe na kapitalizam uzrokovao je takve neobuzdive prevrate, da je učinak reformi na kraju raširio opću korupciju, koju je nova deregulacija tek pojačala, dovodeći ovaj fenomen do stanja uzbune. U tom smi slu, upravo su drastičan pad standarda i novi skandali zamijenili tlačenje, režimske povlaštenosti i užase prijašnjeg režima, donoseći često novo nezadovoljstvo i oživljavajući čak nekad nezamislivu nostalgiju za prošlošću. Ovo je razdoblje u pojavnom obliku nesmiljene ko rupcije obilježio skandal poznat kao slučaj JUKOS, slučaj naftne kompanije u kojoj je nekolicina otuđila milijune dolara na štetu države. No, totalitarističko 20-to stoljeće ne odnosi se samo na vrijeme nastanka velikih despotija u Europi. Proteklo je stoljeće značajno obilježilo JugoistočnuAziju, Srednju i Južnu Ameriku. Razni “kaudilji” (od Bolivara, Masconia, Sanguinettia, Perona, Pinocheta, Fujimora i Castra) do “narkokudilja” poput Noriege, pod raznim ideologijama podvrgnuli su narode u svojim državama svojoj volji i viđenju svijeta. Jedan između spo menutih izdvaja se svojom dugovječnošću vladanja na platformi komunističke ideologije. Riječ je o F. Castru, koji je upra vo ovih dana zbog bolesti predao svoju funkciju predsjednika države i partije Cube, svom isto tako ostarjelom bratu Raulu. Isti taj “el comandante” svo jevreme no je ustvrdio: “Bez moći ne mogu se ostva riti ideali. Kad postoji moć oni rijetko prežive”. Amerikanci, Amerikanci... Jedan od poduzetnika, polazeći od premise da je korupcija nužnost, zamjera “čistuncima”, koji pod pritiskom izvršavaju korumpirane poslove, daju ostavke, ko mentira: “dao je ostavku, jer je htio ostati čistih ruku. Htio je cigle, ali nije znao da netko mora izmiješati glinu da ih napravi.Tobi bilo kao da netko voli bifteke, ali ne može snositi pomisao da bi otišao u klaonicu, jer su tamo neki zli grubijani koji ne vole životinje i koje treba prijaviti Društvu za zaštitu životinja”. Benjamin Franklin, jedan od tvoraca američke Deklaracije o nezavisnosti, fizičar i novinar po profesiji, pri je nego je postao predsjednikom SAD-a, kao član vlade Pensilvanije, ustvrdio je da je poštenje jedna od najvećih vrlina trgovaca ili poduzetnika, no poštenje shvaćeno ne toliko u klasičnom moralističkom smislu, koliko u smislu korisnosti. Poštenje treba biti sinonim za pouzdanost, ako omogućuje kredit, donosi zaradu i no vac. Ukratko, riječ je o koristoljubivom poštenju, koje se ne temelji na krhkoj osnovi pretpostavljene dobrote duše. Ovakvo shvaćanje stvari oslikava pragmatizam sjevernoameričke stvarnosti.Tipčno za američki način razmišljanja – zar ne!? Na početku 20-og stoljeća, već 1906. godine,Ambrose Bierce, objavljuje svoj “Đavolji rječnik” u kojem izazvan korupcijom u američkom društvu za nepoštenje kaže da je: ”važan element za trgovački uspjeh, kojemu poslovne škole još nisu udjelile časno prvenstvo u nastavi, nego su ga slabašno zamijenile krasopisom. Nepošte nje je najbolji smjer!”, cinično zaključuje ovaj pisac. Zakonodavac je, premaA. Biercu, “osoba koja odlazi u glavni grad da uveća svoju glavnicu; osoba koja pravi novac i zakone. Politika je za njega, očito rezigniranim stanjem u društvu”, način zarađivanja za život pod utjecajem najdegradiranijih kriminalnih klasa..., to je razdor interesa pod krinkom takmičenja načela.Toje provođenje javnih poslova za privatne koristi. Apredsjednik? On je tek “privremeni poglavica, kojega biraju čelnici poneke stranke političkih razbojnika, radi zajedničke podjele plijena”. U vrijeme gradnje najveće američke željezničke mreže u SAD-u, izbija veliki skandal oko financiranja ovog projekta, koji ostavlja do danas, možda i neosnovanu sintagmu: “Dobiti izdatak od Kongresa košta”. Dreiser, prirodoslovac po vokaciji, pokušava na korupcijom i mitom zahvaćeno američko društvo primijeniti zakon prirodne ravnoteže, smatrajući anomalije tek prolaznošću neizgrađenog društva. Uostalom, za sebe je govorio da nije kritičar morala, nego je kroničar povijesti. Izvoz korupcije u ostale dijelove svijeta najbolje je ostvarivan posredstvom CIA-e. Najdrastičniji koruptivni skandal dogodio se 1972. Otkrivanjem novinaraWashington posta tzv. afere Watergate, a što je 1974. godine imalo za posljedicu ostavku predsjednika Richarda Nixona. Odgovarajući na pitanje što je imao pri dolasku, a što je ponio na odlasku s dužnosti uVladi, Henry Kissinger je izjavio: “Mogu dokazati da sam napuštajućiWashington imao isti opseg krune, oprostite, veličinu šešira koji sam imao i kada sam stigao”. |