DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 121     <-- 121 -->        PDF

šumskih staništa„ Zaključne napomene, Popis staništa,
Literatura.


Autori knjige predstavljaju tim znanstvenika koji
dobro pokriva šumarske znantstvene grane koje obrađuje
ova knjiga, npr. šumara fitocenologa, šumara pedologa,
šumara uzgajivača i šumara zaštitara prirode. Knjiga će
poslužiti kao prilog dokumentaciji za ulazak Hrvatske u
EU i to kao dio Ekološke mreže EU Natura 2000.


Nacionalna stanišna mreža dobivena kao podloga
za izradu ove knjige sadrži sveukupno 102 stanišna
tipa. Stanišni tipovi obrađeni su po standardiziranoj
me todologiji. Priložena je fotografija staništa i šumske
zajednice, a uz najzastupljenija staništa u Hrvatskoj
pri loženi su i drugi pokazatelji (pedološki profil, ekogram,
vegetacijski profil, struktura sastojine i dr.).


Staništa, odnosno šumske zajednice u velikoj mjeri
su se poklapale s kodeksom fiotocenološke nomenklature
te s relevantnim fitocenološkim radovima domaćih
i stranih autora.


Lokaliteti pojedinih staništa, odnosno šumskih zajednica
dani su koordinatama na osnovnoj državnoj
karti 1 : 25000 u obliku točke koja je eksportirna, pa je
tako dobivena podloga za daljnje kartiranje i stvaranje
GIS baze podataka.


U Nacionalnu ekološku mrežu izabran je 241 lokalitet
površine 41 600 ha ili 3 % šumskih površina Republike
Hrvatske. U području državnih šuma koje su 98 %
prirodnoga sastava izbor je bio relativno jednostavan,
dok je u privatnim šumama, posebno u području Sredozemlja
u kojemu nepovoljni antropogeni utjecaji (stočarstvo,
kozja paša) traju više tisuća godina, izbor je bio
vrlo težak. U ekološku mrežu birane su očuvane sastojine
prirodnih staništa s autohtonim i cjelovitim florističkim
sastavom, biološkom raznolikošću i osiguranjem
koridora između jezgri mreže.


U 75 % površina izabrane Nacionalne ekološke mre že
šumskih staništa postupa se i dalje prema FSC certifikaciji
i prema Zakonu o šumama Republike Hrvatske,
koji se temelji na načelima Zagrebačke škole uzgajanja
šuma nadopunjene FSC ceartifikacijom. Takav postupak
koji se u Hrvatskoj obavlja preko 200 godina osigurao je


Alojzije Frković:


opstanak prirodne šume. U nacionalnim parkovima i parkovima
prirode te u rezervatima šumske vegetacaje sa
šumama se postupa – prema Zakonu o zaštiti prirode Republike
Hrvatske, uz postupak ocjene prihvatljivosti uzgojnoga
zahvata. U potpuno zaštićenim šumama odnosno
prašumama, u većemu dijelu njihova životna vijeka (starenje,
raspadanje) šuma ne obavlja ponor ugljika, što prekida
njezin povoljan utjecaj na globalnu promjenu klime
kakav posjeduje prirodno gospodarena šuma.


Smatram kako su autori u smislu načela šumarske
znanosti i struke u obavljanju izbora šumskih površina
u Hrvatskoj za Nacionalnu ekološku mrežu EU Natura
2000 dobro obavili ovaj vrlo obiman i težak zadatak.


Prof. em. dr. sc. Branimir Prpić


DIVOKOZA U GORSKOM KOTARU, S POSEBNIM OSVRTOM
NA NACIONALNI PARK RISNJAK


Nakon triju monografija o našim velikim predatorima,
smeđem medvjedu (2002), risu (2003) i vuku
(2004), autor Alojzije Frković podario nam je novu
knjigu o divokozi. (Ovom prilikom ne spominjem ostale
mnogobrojne radove našeg najplodnijeg autora s područja
lovne problematike).


Iako je naslovom koncipirana za područje Gorskog
kotara i N. P. Risnjak, smatram da važnost ove knjige
prelazi zadane okvire.


Na 76 stranica podijeljenih na 8 poglavlja i 17 podpoglavlja,
autor je iznio sve relevantne i potrebne argumente
za sveobuhvatno razumijevanje problematike




ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 122     <-- 122 -->        PDF

vezane za opstojnost divokoza u N. P. Risnjak, Gors kom
kotaru, pa i u ostalim područjima Hrvatske priklad
nim za uzgoj divokoza. Marom upornog akribičara,
prikupio je kroz dugi niz godina podatke, fotografije i
crteže, koji daju dodanu vrijednost knjizi.


U poglavlju (II), koje obrađuje prva saznanja o divokozi
u Gorskom kotaru, autor iznosi niz podataka o
stanju i odnosima, koji su vladali u Gorskom kotaru (a i
izvan njega), a koji su bitno utjecali na kretanje populacije
divokoza: izlove, gubitke od krivolova i predatora
te migracije.


Divokoze Gorskog kotara, iako u manjem broju,
ipak su preživjele masakre dezertera i naoružanih povratnika
austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata, za
razliku od divokoza Velebita, koje su tada (ako ne
prije) potpuno nestale.


“Gorski kotar nije u svojoj povijesti nikada ostao bez
divokoza, nije obogaćivan umjetnim naseljavanjem sa
strane, a niti je ikad poslužio kao rasplodni cen tar za naseljavanje
drugih lovišta ...”, zaključak je autora.


Brojno stanje divokoza Gorskog kotara je u stalnom
padu, a kao razlog autor navodi: pretjerane izlove (posebice
u krivolovu) uznemiravanje (radovi i posjetitelji),
te konačno reintrodukcija (uspješna) risa u Sloveniji,
koji se ubrzo okomio uz srne i na divokoze.


No, krivolova je bilo i prije (možda i više), uznemiravanje
svakako djeluje nepovoljno, ali smatram da predatori
(vuk i ris) imaju odlučujuću ulogu u ograničenju prirasta.
Pretpostavimo da svaki lovno sposoban predator u
Gorskom kotaru eliminira samo jednu do dvije jedinke
godišnje (odrasle ili mladunčad), to je pre velik udar na
ovako malu populaciju. To bi mogao potvrditi podatak da
je na Sjevernom Velebitu od ukup no ispuštenih 15 ras plodnih
grla (1974 i 1978) današnje brojno sta nje oko
400 jedinki (ipak je tamo ris došao kasnije).


U poglavlju III. autor obrađuje postojeće brojno stanje,
bonitet i kapacitet lovišta. Tako navodi da na području
Gorskog kotara, na posebno izdvojenom području za
divokozu od 81 000 ha postoje stanišni uvjeti za 170 grla
(prirast 20 grla), a po procjeni na tom cijelom području
(uključujući N. P. Risnjak) iskazuje se brojnost od 55 do
64 jedinke. Na području N. P. procjenjuje se stanje na
18–20 divokoza.


Bonitet staništa za divokozu, na osnovi prikladnosti
osnovnih čimbenika (hrana i voda, vegetacija, kvaliteta
tla, mir i opća prikladnost) autor je ocijenio srednje do-
brim (51 bod), što omogućava uzgoj 8 grla na 100 hektara
prikladnih površina. Od ukupne površine parka
(6350 ha) autor je izdvojio svega 25 % kao prikladnu
površinu za divokozu (1800 ha), što izračunom daje kapacitet
od okruglo 140 grla.


Ovakav odnos postojećeg brojnog stanja i kapaciteta
svakako traži rješenje. Dvije su mogućnosti: unašanje
jedinki iz drugih lovišta ili uzdržavanje od odstrela su


sjednih lovnih ovlaštenika (prijedlog savjetnika Štahana),
što je vjerujem dosta teško postići.


U slučaju unošenja divokoze iz drugog lovišta, autor
savjetuje apsolutno izuzeće divokoza iz Alpa, zbog opasnosti
od dvije bolesti: divokozjeg slijepila i šuge, koje
su tamo ustanovljene.


U daljnjem tekstu (koji je odličan poučnik o divokozi),
autor obrađuje mogućnost unošenja divokoza u N.


P. Risnjak, tehniku hvatanja, prirodoslovne značajke divokoze
(sistematika, tjelesne osobine, rogovi i njihov
raz voj, način života i prehranu) predatore, te legalni i
ilegalni odstrel.
Ukratko, u ovoj knjizi čitatelj će naći sve što je potrebno
znati o divokozi. Uz znanstvene vrijednosti, ona je
zanimljiva literatura pisana manirom vrhunskog “majstora
pera”.


Značenje ove knjige posebno vidim u tome što daje
poticaj da se ovoj veličanstvenoj divljači posveti odgovarajuća
pozornost, jer kod nas u Hrvatskoj postoje velike
prikladne površine, koje su bez alternative najprikladnije
za reintrodukciju i uzgoj divokoza.


Vjerujem da su sugestije Vlatka Skorupa i Željka
Štahana, vrsnih lovnih stručnjaka, doprinijele kvaliteti
ove knjige, a inicijatorima izrade ove monografije
sve pohvale.


Frane Grospić