DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 124 <-- 124 --> PDF |
protežu se na granici Romagne i Toskane. Kao i ostale površine talijanskih Nacionalnih parkova, bile su stoljećima izložene velikom antropološkom djelovanju. Uslijed promjene demografske slike, vrlo brzo poprimaju prirodne karakteristike. Uz velike promjene u vegetaciji, brzo se povećalo brojno stanje šumske faune. To se očituje i u velikom broju dvopapkara, posebice običnog jelena (Cervus elaphus), kojemu je u jednom periodu prijetilo potpuno istrebljenje. Sada u tom dijelu Apenina brojno stanje iznosi 3400 grla jelenske divljači (gotovo 1 grlo/ha), što daje težinu odnosu fauna – šuma. Velika gustoća jelenske divljači u ovim Nacionalnim parkovima uzrokuje niz problema, te se ne vidi izlaz bez lovne aktivnosti. Kako su Nacionalni parkovi “specijalni projekti”, gdje se naglašeno uvažavaju kulturna, etička, socijalna i ekonomska stajališta, tako su odnosi divljači i šume sastavni dio tih projekta. Utjecaj gustoće jelenske divljači na šumu prati se konstantnim monitoringom na cijelim površinama Nacionalnih parkova. To je objekt širokih studija, s ekonomskog i socijalnog gledišta. Prisutnost jelenske div ljači u Nacionalnim parkovima (a također i izvan njih) pokreće jednu ekonomiju koja nije zanemariva. Naime, mnoge turističke agencije zaštićenih zona pokrenule su “turističke pakete“, koji omogućuju posjetiteljima u svakom trenutku dana promatranje velikog broja jelenske divljači. To u vrijeme reprodukcijskog okupljanja, tj. za vrijeme jelenske rike, privlači mnogobrojne posjetitelje iz urbanih sredina, koji mogu iz “tisuću uglova” slušati jelensku riku. Prihodi koji proizlaze iz te turističke aktivnosti, te posjeta učenika, studenata i istraživača, indirektno djeluju na ekonomiju okružja, pa je s pravom zovu “ekonomija rike”. Za uravnoteženje odnosa jelenšuma, neizbježno je, ako se žele postići minimalno učinkoviti rezultati, uključiti ostale čimbenike, a posebno šumsko-uzgojne. Ekstremna osjetljivost nekih tipova šume, (kao na primjer panjača) na štete od dvopapkara, posebice od jelena, očiti su dokazi da neki uzgojni oblici šuma ne mogu biti u ravnoteži s prisutnošću povećanog broja divljači, kao što je to u Nacionalnom parku Foreste Casentinesi. Postoji mogućnost konverzije osjetljivih oblika šume u druge, koji su više u ravnoteži s faunom. Dobri rezultati za smanjenje šteta postignuti su podizanjem plan taža duglazije i jele na većim površinama unutar Na cionalnih parkova. Postoji mogućnost transformaci je većih kompleksa šuma u prirodne ekosustave koji neće biti manje produktivni i manje biološki različiti. Jasno je, da jedino kompleksan pristup ovom proble mu daje mogućnost rješenja “sukoba”, jer uobičaje no lovno gospodarenje dvopapkarima neće popraviti odnos fauna-šuma. Za rješenje ovih problema potrebna je strategija gospodarenja pojedinim vrstama na nacionalnoj razini, koja do sada nije postojala, a kojoj se tre ba prilagoditi i realnost Nacionalnih parkova. Paolo Casanova, Anna Memmoli: Panjača – šu ma za ptice selice Veliki mediteranski poluotoci (Pirinejski, Apeninski i Balkanski) predstavljaju važne tranzitne zone za mnoge ptičje vrste, koje u jesen iz središnje i sjeverne Europe kreću na jug prema područjima prezimljavanja. Dio leti sve do Afrike, a dio se zaustavlja na povoljnim staništima. Povratak radi gniježđenja je u proljeće, kada ptice radi reproduktivnog nagona obično biraju kraće rute. Fenomen migracije obuhvaća mnoge ptičje vrste, koje zbog prezimljavanja i gniježđenja prelijeću velike distance, a razlog je jamstvo bolje ponude hrane za vrijeme reprodukcije i prezimljavanja. Šuma predstavlja nezamjenjivi izvor hrane za mnoge ptičje vrste ponudom biljnih supstanca (sjeme, plodovi, bobe i slično) i indirektno ponudom beskralježnjaka, među kojima se nalaze mnogi insekti fitofagi. Velika potreba za energijom prisiljava ptice na kontinuiranu potragu za hranom, a koja je odlučujuća za normalni tok reprodukcije, broj oplođenih jaja i razvoj embrija. Prije Drugog svjetskog rata, Apeninski dio Italije bio je obilježen ekstenzivnom agrikulturom, koja je slu žila za lokalnu potrošnju, a šume su bile pretežito šu me panjače namijenjene proizvodnji drveta za ugljen i ogrijev. U tim okolnostima postojali su dobri uvjeti za širenje grmolike vegetacije (kupina, šipak, glog, bazga, divlje voćkarice i sl.), čiji su plodovi izvor hrane za raz ne vrste drozdova (Turdidi) i zeba (Fringillidi). Ovome treba dodati pašnjake s mnogobrojnom stokom, u čijem izmetu ptice pronalaze izvor hrane (neprobavljeni dio sjemenka i koprofagna fauna). Brojno stanje ptica bilo je toliko, da su se mno ga seoska kućanstva bavila dodatnom zaradom loveći raznim primitivnim, ali učinko vitim sredstvima (zam ke, klopke, ptičji lijepak od ime le itd.) razne vrste ptica koje su se prodavale za pripre mu hrane. U razdoblju od 1930. do 1940. g. dnev ni ca poljoprivrednog radnika bila je 8–10 lira, a za pro daju kosa, drozda cikelja, brinovca i dr. iznosila je više od 1 lire po komadu. Ruralni egzodus iz 50-ih i 60-ih godina uzrokovao je radikalne promjene na poljoprivrednim i šumskim površinama, koje se sastoje u smanjenju stoke na pašnjacima i promjene načina gospodarenja u panjačama. Sve ove promjene uzrokovale su smanjenu prehrambenu ponudu, osim na izvjesnim površinama, gdje još uvijek postoje dobri prehrambeni uvjeti, kao na primjer na područjima gdje se uzgaja stoka na otvorenom. Panjače se danas uzgajaju u znatno dužim turnusima (25 g. i duže) što uzrokuje veliku pokrivenost tla krošnjama, koje sprječavaju rast grmlja i prizemnog raš ća, upravo najvećeg izvora prehrane. U daljnjem dijelu članka autori su obradili produktivnost raznih vrsta grmova ubiranjem svih plodova sa odabranih uzoraka, šipka, borovice i mukinje. Na osnovi tih podataka preporučuju širenje ovih i drugih plodonosnih grmova i stabala u panjačama, čime bi se povećao prehrambeni kapacitet staništa. |