DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 74 <-- 74 --> PDF |
R. Rosavec, D. Dominko, D. Barčić, D. Starešinić, Ž. Španjol, K. Biljaković, M. Ožura, N. Marković, D. Bognolo: AN... Šum. list br. 5–6, CXXXIII (2009), 301-307 RASPRAVA – Discussion Male površine predstavljene su područjima velike frekvencije, odnosno male vjerojatnosti širenja požara. Tak vi požari nisu opasni, jer nemaju tendenciju širenja i stvaranja požara na velikim površinama. Srednji požari su najbrojniji i zahvaćaju površine (100 m2 – 10 km2). Frekvencija širenja požara je manja, a takvi požari imaju tendenciju širenja na velike površine. U velikim požarima uglavnom stradavaju šume četinjača velikih površina 10 km2 – 55 km2. Iz grafičkog prikaza vidi se da je nagib pravca za male požare najbliži jedinici. Nagib prav ca . = -1.02 ± 0.02 pokazuje da je raspodjela kumula tivnog broja požara za tri otoka (Brač, Korčulu i Rab) vrlo bliska prethodno opisnom modelu. Rezultati dobi (dN-CF/dAF) Slika 3. Grafički prikaz derivacije kumulativne raspodjele broja malih i srednjih požara (do 1 km2) s eksponentom a = -0.95 ± 0.02 (crna linija), te velikih požara (1 km2 – 55 km2) s eksponentom a = -1.45 ± 0.09 (crvena linija). Figure 3 Graphic presentation of the derivation of cumulative small and medium fire distribution (up to 1 km2) with the exponent a = -0.95 ± 0.02 (black line), and large-scale fires (1 km2 – 55 km2) with the exponent a = -1.45 ± 0.09 (red line). Naše istraživanje pokazalo je da šumski požari na Braču, Korčuli i Rabu slijede zakon potencije i bliži su rezultatima računalnog modela nego rezultati istraživanja za požare diljem SAD-a i u Australiji danih na slici 4. Razlog za tu tvrdnju pronađen je u činjenici što naši podaci sadrže više manjih i srednjih površina nego velikih. Za područje Aljaske samo u vremenu od 1990. go- dine do 1991. godine zabilježena su 164 požara. Vegetaciju na tom području čini gusta crnogorična šuma. Nagib pravca u log-log zapisu iznosi . = -1.43. To je prilično veliko odstupanje od kompjutorskog modela, kao i u ostala tri slučaja sa slike 4., zbog toga što su uključene velike spaljene površine. Odstupanje je posljedica ograničenosti modela kod primjene na realne požare koji uvijek pokazuju prijelaz iz manjeg . , za manje površine na veći . za velike površine. Naši rezultati bliži su rezultatima dobivenim za mediteransko klimatsko područje SAD-a, stoga se može govoriti o ovisnosti eksponenta o klimatskim podru veni za požare na tri dalmatinska otoka gotovo su istovjetni rezultatima dobivenim računalnim simulacijama. Najveći doprinos daju male i srednje površine kojih ima najviše, pa čine dobar reprezentativni uzorak, a velikih površina ima nešto manje. Ukupan doprinos svih površina za dane požare (206) daje koeficijent koji ukazuje na veliku frekvenciju raspodjele. To znači da postoji manja vjerojatnost za širenje požara nego što bi vrijedilo da je koeficijent veći. Međutim, to može biti vrlo varljiv rezultat, jer imamo velik skup podataka za više otoka, a veličine spaljennih površina na otocima nisu slične već variraju. Tako Rab ima samo malene površine do maksimalno 0.1 km2, dok Korčula ima puno velikih spaljenih površina. Otok Brač ima raspon od najmanjih do većih površina. Rezultati su podijeljeni u dva dijela, manji i srednji požari te veliki požari. Određeni su nagibi pravaca za ta dva područja (Slika 3). Na temelju slike 3 vidljivo je da male površine (do 1 km2) imaju koeficijent nagiba . =- 0.95 ± 0.02, dok za veće površine (do 55 km2) koeficijent pokazuje znatno veću vrijednost . = -1.45 ± 0.09. To je u skladu s očekivanjima, jer širenje velikih požara je ipak ograničeno graničnim veličinama, bilo u prirodi ili u računalnom modelu. Bitno je naglasiti da su dobiveni rezultati raspodjele broja požara dobiveni za sva tri otoka zajedno. Istovremeno ti otoci imaju mnogo zajedničkih svojstava koja su bitna za širenje požara: sličnu fraktalnu strukturu obale, sredozemnu klimu koju karakteriziraju duga, vruća i sušna ljeta koja pogoduju širenju požara, slične promjene u temperaturnom i vjetrovnom režimu, ali i rast vegetacije (nisko raslinje, makija, vazdazelene šume i šume četinjača). čjima, što je pokazalo i novije istraživanje Malamuda i drugih (2005). Ustanovili su da je eksponent na području SAD najveći za subtropsku zonu, a najmanji upravo za mediteransku zonu (Slika 5). Mediteransko klimatsko područje ne obuhvaća isključivo zemlje Sredozemlja. Prema Fendell-u i Wolff-u (2001) navedeno po dručje podrazumijeva i južnu Kaliforniju, središnji Čile, zatim područje u Južnoj Africi oko Rta Dobre Nade i južni i jugozapadni dio Australije. Prema Malamud-ovom modelu (1998) ako su poznati zadani parametri nekog sustava možemo odrediti frekvenciju širenja požara. Frekvencija širenja požara govori nam kolika je vjerojatnost pojave požara na nekoj površini. Iz raspodjele broja požara po površini možemo odrediti da li je frekvencija širenja mala ili velika. Skup podataka za naša tri otoka pokazuje da je s obzirom na dobiven nagib pravca za ukupan broj požara a = 1.02 ± 0.02 frekvencija širenja velika, što govori da je vjerojatnost širenja požara manja. Međutim, |