DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/2009 str. 93 <-- 93 --> PDF |
D. Konjević, U. Kierdorf, V. Njemirovskij, Z. Janicki, A. Slavica, K. Severin: PATOLOGIJA KLJOVA VEPRA: ... Šumarski list br. 5–6, CXXXIII (2009), 319-326 Slika 8.Prekobrojni sjekač, prikazano na 10. Nacionalnoj izložbi trofeja, Zagreb Figure 8 Supernumerary lower canine, exhibited at 10th National Trophy Exhibition, Zagreb (Foto – Photo: D. Konjević) Slika 9.Obojenost kljova karakteristična za ulaganje tetraciklina u caklinu Figure 9 Colorization of the tusk, characteristic for incorporation of tetracycline to enamel (Foto – Photo: D. Konjević) diti konzumaciju mamca. Razlog za takvu sklonost tetraciklina navedenim tkivima je njegov afinitet prema kalciju (kalcij-hidroksiapatit je temeljni dio tvrdih zubnih tkiva), ocrtavajući pritom i karakterističan oblik taloženja kalcijevih spojeva u dotično tkivo (odatle izgled poput uvojaka kose). U divljih svinja je ovu pojavu opisuju Kierdorf i Rühe (2002), te dokazuju tetraciklin ultraljubičastim zračenjem histoloških rezova kljova. Pretpostavka je da tetraciklin u ovome slučaju potječe iz mamaca s jednim od spomenutih cjepiva. Za razliku od Njemačke gdje su ovakve kampanje cijepljenja lisica i svinja bile razmjerno čestom praksom, u nas su bile sporadične i to isključivo protiv bjesnoće. Ipak, Konjević (2004) opisuje jedan slučaj tetraciklinom označenih kljova u vepra odstrijeljenog u hrvatskim lovištima. MODELI REPARACIJE – Models of reparation Reparacija je proces koji označava savladavanje odre đenog patološkog procesa, pri čemu se u konačnici ne postiže potpuno ozdravljenje zahvaćenog tkiva ili organa, odnosno drugim riječima barem u manjem dijelu zaostaju određene vidljive posljedice procesa. Potpuni oporavak, stanje kada nije moguće primijetiti nikakve posljedice patološkog procesa naziva se restitucijom (restitutio ad integrum). U suglasju s navedenim definicijama, kada su u pitanju kljove vepra, go vorit ćemo ponajprije o mogućnostima reparacije. I upravo je takav veliki potencijal reparacije kljova to što ih čini toliko zanimljivima u proučavanju zubne patologije. Naime, po tencijal savladavanja patoloških procesa je u kljova dovoljno jak da zub ne propadne, ali u dosta slučajeva i nedovoljan za restituciju, tako da ipak ostaju određene promjene koje nam omogućavaju proučavanje navedenog procesa, njegovog uzroka, razvoja i ishoda. Za uspješnu reparaciju zuba neophodno je ostvariti dva osnovna preduvjeta, postojanje dostatno jakih mehanizama prevladavanja narušenog zdravstvenog stanja te mehanizama za ponovnu izgradnju strukturalnih elemenata zuba. Meke česti zuba zaštićene su od brojnih vanjskih utjecaja ovojnicom građenom od tvrdih zubnih tkiva. Tako prvu liniju obrane zuba od vanjskih utjecaja čini zubna caklina. Caklina ujedno predstavlja i najtvrđe tkivo u organizmu s udjelom od oko 95 % mi nerala. To je relativno tanak sloj koji je i dodatno stanjen na određe nim dijelovima kljova (nejednaka raspodjela na kljo vi), osiguravajući time stvaranje oštrih rubova na mjestu trošenja (brusna ploha) te smanjujući nepotrebna ulaganja organizma u stvaranje cakline na mjestima gdje je ionako predviđeno njeno pojačano trošenje (Konjević i dr. 2007). U zuba ograničenog rasta caklina se stvara iz posebnih stanica ameloblasta isključivo tijekom razdoblja formiranja krune zuba. Nakon toga razdoblja ameloblasti odumiru i caklina postaje mrtvo tkivo, bez mogućnosti daljnjeg rasta, popravka oštećenja ili remodeliranja. Za razliku od zuba ograničenog rasta, caklina zuba trajnoga rasta formira se tijekom čitavog života u području njegove vršne (apikalne, u slučaju zuba trajnoga rasta u pravilu se ne koristi pojam korijen) regije, ali isto tako ne posjeduje mogućnost popravaka oštećenja na ostalim dijelovima kljove. U suglasju s navedenim, jednom oštećena caklina ne može se više obnoviti te tragovi oštećenja zaostaju kao trajni tragovi u zubu. Unatoč tomu, proboj cak line ne znači istodobno i posljedično propadanje zuba. Naime, sljedeći sloj zuba gledano izvana čini dentin, čiji odontoblasti (stanice koje stvaraju dentin) ostaju funkcionalni tijekom života i permanentno talože sekundarni dentin (primarni je onaj koji nastaje tijekom razvoja zuba) duž cijeloga kanala pulpe, barem kada je riječ o zubima ograničenoga rasta. |