DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2009 str. 89 <-- 89 --> PDF |
u datom povijesnom razdoblju, bez bilo kakvih redaktorskih ili lektorskih zahvata ili jezičnih intervencija”. Kako su žandarmerijske kontrole postrožile legitimiranje lovaca na terenu, tražeći od njih posjedovanje lovne karte i oružnog lista, šumarnik Ivo Čeović,tada na dužnosti tajnika Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju, svojom okružnicom od siječnja 1927. upozorava lovce da svaki od njih “pravovremeno izvadi lovnu kartu” i “ne uzimajući u zaštitu one lovce koji love bez lovnih isprava, krnjeći sebi ugled, a našem lovstvu nanose samo štetu”.Tko želi loviti mora imati lovnu kartu, odrješit je Zakon o lovu iz 1932., a moraju je posjedovati i strani državljani (izdavana im je na mjesec dana). U tom je poglavlju dat integralni tekst Pra vilnika o obliku, sadržaju i načinu izdavanja lovačke iskaznice i dopuštenja za lovljenje, objavljenog u “Narodnim novinama” 13.VIII 1935. Dok su krajem 19. st. lovne karte neko vrijeme izdavane bez oružnog lista (lovci s lovnom kartom smatrali su se, po oružnom patentu, ovlašteni nositi lovačku pušku i bez oružnog lista kod sebe), za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u opticaju je bila lovna karta koja, iako utemeljena na oružnom listu, lovcu nije bila dostatno da legalno lovi. “Svaki lovac mora u lovu pored lovačke karte uza se imati i oružni list – legitimaciju za no še nje oružja”. Što se oružnih listova tiče, prema odredbi Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Federalne države Hrvatske o izdavanju oružnih listova iz 1945., lugari, nadlugari, čuvari šuma i lova, imali su pra vo na besplatne lovne karte. Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama lovačkih iskaznica i drugih dokumenata, od lovne karte iz 1882. do važeće lovačke iskaznice kojoj je u knjizi, riječju i slikom, dat najveći prostor. Spomenimo na kraju da je knjiguLovačka iskaznicauz financijsku potporu Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gos po darstva i Hrvatskog lovačkog saveza izdala Lovačka udruga “Split” za gajenje i lov divljači i Pučko otvoreno učilište “Hubert” Split. Grafičku pripremu potpisuje SinišaBebić, atiskala ju je Slobodna Dalmacija Split. Alojzije Frković L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje Akademije šumarskih znanosti, Firenze) Iz broja 2/2009. ožujak - travanj izdvajamo: UmbertoZamboni:Divokoza i šuma – novo stanište divljači? U opisu divokoze (Rupicapra rupicapra) stalno se navodi da je životinja planinskih čistina i stjenovitih padina na gornjoj granici šumske vegetacije. Povećanjem populacije evidentirano je, u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća širenje ove divljači u niže šumske predjele. Na sjevernim obroncimaAlpa te također u trentins kom JužnomTirolu i u provinciji Trento (gdje je u posljed njih dvadeset godina odstrel povećan od 600 na 3 000 jedinki), registrirano je širenje divokoze u šume na visokoj nadmorskoj visini.Cijele populacije divoko za sada žive stalno u šumama koje su tipično stanište srne će i jelenske divljači. Ovaj fenomen još je više nagla šen u njemačkom dijelu Tirola. U ovom članku au tor (član Udruge trentinskih lovaca) je iznio prve analize ove pojave u provincijiTrento. Divokoze su (kao i ostali dvopapkari) vrsta u porastu brojnog stanja na područjuAlpa. Brojno stanje vrste povećalo se od 80 000 na 140 000 jedinki (podaci INFS, 2000). U provincijiTrento u posljednjih 40 godina populacija je od 3000 povećana na 25000 jedinki. Kao ostatak austrougarske podjele teritorija u općinska lovišta, u provincijiTrento postoji 209 lovišta, koja su pregrupirana u 20 područja namijenjenih za uz goj cervida i 28 područja za uzgoj divokoza. Uz poboljšanja staništa, povećanju brojnog stanja divljači doprinijele su temeljite promjene u gospodarenju s divljači: obvezna pratnja stručne osobe prilikom odstrela (od 1971/72 g.), planski selektivni odstrel po dobnoj i spolnoj strukturi, ocjene trofeja i organiziranje izložbi, te poduzimanje adekvatnih uzgojnih mjera u homogenim staništima (od 1979/80 g.).Također se ana lizira kvaliteta odstrijeljene divljači. Zapaženo je da se staništa divokoze u mnogim slučajevima nalaze ispod 1800 m n.v., koja se smatra gornjom granicom šume. Tu se na sjevernoj strani uglav nom nalazi visoka šuma četinjača, a na južnoj su panjače s termofilnim elementima. Nakon napuštanja uzgoja koza i ovaca te organizirane i smanjene lovne aktivnosti, divokoze su tu našle optimal no stanište. Autor opisuje dva primjera: Šumski posjed Stramentizzo, površine 711 ha, s vri 3 jed nom šumom, mase preko 450 m /ha, smještenom na nad morskoj visini ispod 1800 m, divokoze su spontano počele naseljavati 1970. g. Njihov utjecaj na populaciju srneće divljači, koja je do tada bila glavna vrsta, bio je drastičan. Poduzete su mjere kojima su se oplemenile pašnjačke površine i ozelenile prosjeke i šumske pro- met nice, tako da su štete na obnovi šuma smanjene. |