DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 74 <-- 74 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA CHALLENGES AND DEBATES ODRIČEMO LI SE URBANOG ŠUMARSTVA? Gubi li šumarska struka sustavno već godinama silne hektare visokovrijednih šuma u urbanom priobalju, odnosno odričemo li se urbanog šumarstva? – pitanje je, koje vrlo često postavljam. 15 dugih godina na snazi je bio sada već stari Zakon o šumama (zapravo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama iz 1983. u kojemu je jedna od novosti da 1. siječnja 1991. počinje s radom “Poduzeće za šume” pod nazivom “Hrvatske šume”). U tih se 15 godina (1990.–2005.), a i u idućih 5, štošta događalo što je raznoliko utjecalo na šumarstvo – i negativno i pozitivno. Je li se moglo što- god promijeniti, naravno u korist šumarske struke, jed no je od mogućih pitanja proteklih 20 godina. Nije li možda ostalo mnogo nejasnih i neriješenih šumarskih problema, bez obzira na “novi” Zakon o šumama iz 2005. godine i mnogobrojne pravilnike, uredbe i njiho ve izmjene i dopune? Kao što je već navedeno, “Hrvatske šume” su poče le s radom 1. siječnja 1991. (tada javno poduzeće) i da nas su ustrojene kao trgovačko društvo i prema Zakonu o šumama gospodare šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske. Svojevremeno je vladalo sveopće ludilo knjiženja gra dova i općina, ali i turističkih subjekata, na atraktivne šume koje se nalaze unutar građevinskog područja. U to je vrijeme na snazi bio Zakon o šumama iz 1990., prema kojemu su “šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republi ke Hrvatske”. Uzimajući u obzir Zakon iz 1990. gradovi i općine knjižili su se protuzakonito na spomenute šume i šumsko zemljište. Takav način knjiženja prolazio je na sudovima uz argument da se spomenute šume i šumsko zemljište nalaze unutar granica građevinskog područja, te se na takvo zemljište primjenjuju oni zakoni koji reguliraju pitanje građevinskog zemljišta, bez obzira što se radi o šumama. Taj je problem već ra nije postao aktualan, pa je Državno odvjetništvo Repu blike Hrvatske 2003. godine uputilo dopis županijs kim i općinskim državnim odvjetništvima zbog dvojbe u praksi, što je šuma i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske. Zaključak toga dopisa glasi: “Neo vis no od toga da li se nekretnina nalazi u gradu ili u na selju gradskog karaktera ili je prostornim planom određena za izgradnju objekata ili za javne površine, a šuma je kao što to propisuje Zakon o šumama, vlasništvo je Republike Hrvatske od 16. listopada 1990”. U prak si ima primjera ulaganja žalbi od strane općinskog državnog odvjetništva protiv određenih uknjižbi, a pojedini sudski procesi još traju. No, gore spomenuta sudska praksa dovela je do toga da su lokalna komunalna poduzeća polako istis nu la pojedine šumarije iz redovnog gospodarenja grad- skim šumama, dok su pojedina turistička poduzeća počela sama održavati šumske površine u kampovima i oko hotela, bez obzira što se to zemljište i dalje vodi u programima gospodarenja. Iz osob nog iskustva znam da je šumarski inspektor po prijavama šumarije vezanim za takvo zemljište gotovo uvijek postavljao najprije pitanje da li je na predmetnim katastarskim česticama uknjižena Republika Hrvatska. U slučaju da nije, objašnjenje inspektora je bilo da šumarije ne podnose prijavu. Na ovaj su način šumarije uz more ostale bez potencijalnih prihoda, te se situacija na terenu svodi na improvizaciju, odnosno na odnose upravitelja šumarije s direktorima turističkih tvrtki ili s gradskim upravama. Na primjer u ovom slučaju Uredba o načinu i kriterijima za davanje u zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske nije primjenjiva, jer upravo tamo gdje je najveći interes za zakup zemljišta nije uknjižena Republika Hrvatska kao vlasnik. Teško je procijeniti izgubljene prihode Hrvatskih šuma, ali zasigurno se radi o stotinama tisuća kuna godišnje na razini šumarije. Ako gradovi i općine ostanu vlasnici spornog zemljišta, odnosno Republika Hrvatska ne bude uknjižena kao vlasnik, nameće se pitanje koliko će dugo te površine ostati u programima gospodarenja “Hrvatskih šuma”. Uvažavajući članak 5 Zakona o šumama da je “šumoposjednik pravna ili fizička osoba – vlasnik i/ili posjednik šume, osim Republike Hrvatske i Trgovačkog društva koje gospodari šumama u vlasništvu Republike Hrvatske”, može se očekivati da bi te površine mogle biti obuhvaćene programom gospodarenja šumama šumoposjednika, dok bi propisane radove mogla izvoditi tada već licencirana komunalna poduzeća. Ovaj bi scenario djelomično mo gao poremetiti Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, čiji je konačni prijed log donesen u siječnju ove godine na 35. sjednici Vlade Republike Hrvatske i čije će donošenje biti zanimljivo pratiti. Već u drugom članku prijedloga spomenutog Zakona stoji da je “turističko zemljište u smislu ovoga Zakona građevinsko zemljište”, što po mom pravno-laičkom shvaćanju znači da je to zemljište definitivno izgubljeno za šumarsku struku. Ako će to doista biti tako, tada te šume neće više biti obuhvaćene ni jednim programom gospodarenja. Već sada ima primjera kako su |