DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 74 <-- 74 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA CHALLENGES AND DEBATES ODRIČEMO LI SE URBANOG ŠUMARSTVA? Gubi li šumarska struka sustavno već godinama silne hektare visokovrijednih šuma u urbanom priobalju, odnosno odričemo li se urbanog šumarstva? – pitanje je, koje vrlo često postavljam. 15 dugih godina na snazi je bio sada već stari Zakon o šumama (zapravo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama iz 1983. u kojemu je jedna od novosti da 1. siječnja 1991. počinje s radom “Poduzeće za šume” pod nazivom “Hrvatske šume”). U tih se 15 godina (1990.–2005.), a i u idućih 5, štošta događalo što je raznoliko utjecalo na šumarstvo – i negativno i pozitivno. Je li se moglo što- god promijeniti, naravno u korist šumarske struke, jed no je od mogućih pitanja proteklih 20 godina. Nije li možda ostalo mnogo nejasnih i neriješenih šumarskih problema, bez obzira na “novi” Zakon o šumama iz 2005. godine i mnogobrojne pravilnike, uredbe i njiho ve izmjene i dopune? Kao što je već navedeno, “Hrvatske šume” su poče le s radom 1. siječnja 1991. (tada javno poduzeće) i da nas su ustrojene kao trgovačko društvo i prema Zakonu o šumama gospodare šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske. Svojevremeno je vladalo sveopće ludilo knjiženja gra dova i općina, ali i turističkih subjekata, na atraktivne šume koje se nalaze unutar građevinskog područja. U to je vrijeme na snazi bio Zakon o šumama iz 1990., prema kojemu su “šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republi ke Hrvatske”. Uzimajući u obzir Zakon iz 1990. gradovi i općine knjižili su se protuzakonito na spomenute šume i šumsko zemljište. Takav način knjiženja prolazio je na sudovima uz argument da se spomenute šume i šumsko zemljište nalaze unutar granica građevinskog područja, te se na takvo zemljište primjenjuju oni zakoni koji reguliraju pitanje građevinskog zemljišta, bez obzira što se radi o šumama. Taj je problem već ra nije postao aktualan, pa je Državno odvjetništvo Repu blike Hrvatske 2003. godine uputilo dopis županijs kim i općinskim državnim odvjetništvima zbog dvojbe u praksi, što je šuma i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske. Zaključak toga dopisa glasi: “Neo vis no od toga da li se nekretnina nalazi u gradu ili u na selju gradskog karaktera ili je prostornim planom određena za izgradnju objekata ili za javne površine, a šuma je kao što to propisuje Zakon o šumama, vlasništvo je Republike Hrvatske od 16. listopada 1990”. U prak si ima primjera ulaganja žalbi od strane općinskog državnog odvjetništva protiv određenih uknjižbi, a pojedini sudski procesi još traju. No, gore spomenuta sudska praksa dovela je do toga da su lokalna komunalna poduzeća polako istis nu la pojedine šumarije iz redovnog gospodarenja grad- skim šumama, dok su pojedina turistička poduzeća počela sama održavati šumske površine u kampovima i oko hotela, bez obzira što se to zemljište i dalje vodi u programima gospodarenja. Iz osob nog iskustva znam da je šumarski inspektor po prijavama šumarije vezanim za takvo zemljište gotovo uvijek postavljao najprije pitanje da li je na predmetnim katastarskim česticama uknjižena Republika Hrvatska. U slučaju da nije, objašnjenje inspektora je bilo da šumarije ne podnose prijavu. Na ovaj su način šumarije uz more ostale bez potencijalnih prihoda, te se situacija na terenu svodi na improvizaciju, odnosno na odnose upravitelja šumarije s direktorima turističkih tvrtki ili s gradskim upravama. Na primjer u ovom slučaju Uredba o načinu i kriterijima za davanje u zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske nije primjenjiva, jer upravo tamo gdje je najveći interes za zakup zemljišta nije uknjižena Republika Hrvatska kao vlasnik. Teško je procijeniti izgubljene prihode Hrvatskih šuma, ali zasigurno se radi o stotinama tisuća kuna godišnje na razini šumarije. Ako gradovi i općine ostanu vlasnici spornog zemljišta, odnosno Republika Hrvatska ne bude uknjižena kao vlasnik, nameće se pitanje koliko će dugo te površine ostati u programima gospodarenja “Hrvatskih šuma”. Uvažavajući članak 5 Zakona o šumama da je “šumoposjednik pravna ili fizička osoba – vlasnik i/ili posjednik šume, osim Republike Hrvatske i Trgovačkog društva koje gospodari šumama u vlasništvu Republike Hrvatske”, može se očekivati da bi te površine mogle biti obuhvaćene programom gospodarenja šumama šumoposjednika, dok bi propisane radove mogla izvoditi tada već licencirana komunalna poduzeća. Ovaj bi scenario djelomično mo gao poremetiti Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, čiji je konačni prijed log donesen u siječnju ove godine na 35. sjednici Vlade Republike Hrvatske i čije će donošenje biti zanimljivo pratiti. Već u drugom članku prijedloga spomenutog Zakona stoji da je “turističko zemljište u smislu ovoga Zakona građevinsko zemljište”, što po mom pravno-laičkom shvaćanju znači da je to zemljište definitivno izgubljeno za šumarsku struku. Ako će to doista biti tako, tada te šume neće više biti obuhvaćene ni jednim programom gospodarenja. Već sada ima primjera kako su |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 75 <-- 75 --> PDF |
se na priobalne šume knjižile jedinice lokalne samouprave, pro mijenile katastarsku kulturu u kamp – sve to bez zakon ski određenog postupka izdvajanja (ili prenašanja prava vlasništva) šuma ili šumskog zemljišta iz šumskogospodarskog područja. Podsjetio bih samo da je šume na tim zemljištima podigla upravo šumarska struka. Bilo kako bilo, Republika Hrvatska ipak ne gubi ništa, već dobiva, kako sama procjenjuje samo u kam povima 22 000 000 m2 građevinskog zemljišta. U konačnom prijedlogu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije stoji, da je “turističko zemljište na kojemu je dokumentima prostornog uređenja odre đena ugostiteljsko turistička namjena i zemljište na kojemu su izgrađene građevine turističko ugostiteljsko namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) dob ro od interesa Republike Hrvatske i uživa njenu posebnu zaštitu”, kao što u Zakonu o šumama stoji da su “šume i šumska zemljišta dobra od interesa za Republiku Hrvatsku te da imaju njezinu osobitu zaštitu”. Izme đu dva dobra Republika Hrvatska odabrala je ono gra đevinsko. Jasno je zašto. Već su spomenuta komunalna poduzeća i njihova bri ga o gradskim šumama (praksa je različita od grada do grada). Gotovo ni u jednom komunalnom poduzeću, za sada, nema zaposlenog diplomiranog inženjera šumarstva, dok Pravilnik o vrsti šumarskih radova, minimalnim uvjetima za njihovo izvođenje te radovima koje šumoposjednici mogu izvoditi samostalno predviđa za radove urbanog šumarstva ovlaštene inženjere šumarstva za pripremnu fazu i fazu nadzora, odnosno diplomiranog inženjera šumarstva za fazu izvođenja radova. Spomenuti inženjeri bi uz tehničare, radnike, radne strojeve i alate bili preduvjet za postupak licenciranja pravne osobe. No, isto tako sam mišljenja, da smo i vlastitom krivnjom izgubili te poslove, jer raspored tehnologija po radovima biološke obnove šuma nije ni najmanje prilagođen urbanom šumarstvu, tako da je nemoguće planirati sredstva iz naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za tu vrstu radova (spomenuta sredstva čine još jednu vruću temu, jer je sigurno da će se ovakav način raspodjele tih nemalih iznosa mijenjati). Istovremeno javnost očekuje kontinuirano održavanje gradskih i prigradskih šuma, a to onda, ruku na srcu, lakše i bolje obavljaju sada već dobro ekipirana komunalna poduzeća. Treba priznati da urbano šumarstvo unutar naše struke, ili preciznije unutar “Hrvatskih šuma”, postoji samo kao pojam. U Nacionalnoj šumarskoj politici i strategiji iz 2003. godine u poglavlju C “Turizam, lovstvo i ostali proizvodi šuma i šumskog zemljišta” samo se na jednom mjestu pod strateškim aktivnostima, ali nižeg prioriteta, spominje “Procjena i vrednovanje potencijala za razvoj urbanog šumarstva”. Nije mi poznato je li ova procjena izvršena. Ova se činjenica također može uzeti kao jedan pokazatelj o shva ćanju urbanog šumarstva. Jasno je da se radi o kompleksnoj problematici koju inženjeri sa terena ne mogu riješiti, ali mogu (i trebaju) poticati njeno rješavanje. Teret toga, (usuđujem se napisati), nereda nose isključivo ljudi na terenu, posebno oni koji pokušavaju zadržati stručnu kontrolu nad spornim zemljištem. Posljedica tog tihog zauzimanja za šume je marginalizacija šumarske struke. Držim da nije cilj zaposliti šačicu šumarskih inženjera i tehničara u inim komunalnim poduzećima i istovremeno “Hrvatskim šumama” u priobalju drastično smanjiti površinu gospodarenja. Ne bih htio vjerovati da šumarska stru ka, pogotovo onaj dio iz “Hrvatskih šuma”, nije zainteresiran za rješavanje ovoga problema ili da ne vidi dalje od lužnjakovog trupca. Ipak čini se da nedostaje snage ili odvažnosti. Christian Gallo, dipl. ing. šumarstva Upravitelj Šumarije Rovinj PRETPLATA ZA ŠUMARSKI LIST U 2010 GODINI: – za zaposlene članove 120 kn – za studente, đake i umirovljenike 30 kn – za poduzeća 500 kn ADRESA: HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO Zagreb, Trg Mažuranića 11 Žiro račun br: 2360000-1101232768 PRETPLATA ZA INOZEMSTVO 95 $ DEVIZNI ŽIRO RAČUN br: 2100055442 ZAGREBAČKA BANKA Zagreb (Telex ZABA 21-211 Swift ZABAHRXX) IBAN HR3623600001101232768 Uredništvo |