DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 92     <-- 92 -->        PDF

kulture i ekonomsko-političkih interesa, a očituje se i u
naizgled općim i neutralnim temama.


Opća enciklopedija je zamašan kolektivni pothvat,
koji zahtijeva vrhunski školovane osobe, ali i relativno
visoku opću znanstvenu razinu zemlje te povezanost i
integriranost leksikografa i njihove struke u znanstve nu
zajednicu. Zato je sposobnost izradbe takvih enciklopedija
jedan od pokazatelja zrelosti naše zemlje za
najviše kulturne pothvate.Tu tradiciju imaju velike europske
zemlje i narodi, ali tek neke srednje i manje,
među njima i Hrvatska. Hrvatska enciklopedija ne bi
mogla nastati bez čvrstog oslonca na tu tradiciju, koju
je institucionalizirao Leksikografski zavod. Naša je enciklopedija
takva, da parafraziramo Roberta Mertona,
“jer smo stajali na ramenima divova”. Koristili smo
glav nicu onih koji su stvorili hrvatsku tradiciju opće
enciklopedije, od Ujevićeve Hrvatske enciklopedije
preko Krležine Enciklopedije Leksikografskog zavoda
(ELZ-e) do njezina trećeg izdanja, Šentijine Opće enciklopedije.
Vjerujemo da se ta glavnica ovom enciklopedijom
uvećava.


Hrvatska enciklopedija nikad ne bi bila napravljena
samo sa stručnjacima Leksikografskog zavoda. Na pojedinim
svescima surađivalo je 30-ak radnika Zavoda i između
300 i 400 suradnika izvan njega. Vanjski suradnici
bili su kičma enciklopedije. U tom smislu Hrvatska enciklopedija
je izraz intelektualne sposobnosti naše sredine,
njene znanstvene, akademske i kulturne zajednice.
U 12 godina u njoj su surađivali naši istaknuti znan s tve
nici, mnogi od njih neprekidno, neki su počeli kao
pot puno afirmirani, drugi su bili poznati tek u užem
kru gu. U ovoj dvorani vidimo mnogo onih koji surađu ju
od 1. sveska.


Iz uže uređivačke jezgre tri su osobe posebno zaslužne:
prvi glavni urednik Dalibor Brozović, koji je svojom
upućenošću i tolerancijom stvarao poticajnu atmosferu,
njegov pomoćnik i od 4. sveska glavni urednik
August Kovačec, koji je radio od početka do kraja
projekta te glavni tajnik Darko Stuparić, koji je postavio
učinkovitu organizaciju. Uz njih, jedan član uredništva
osobito je bio zaslužan za stvaranje uvjeta za rad –
naš tadašnji ravnatelj Vladimir Pezo. Iz sjajne ekipe
pro fesionalnih leksikografa su Sanja Fabijanić, Velimir
Sipoš i Duško Štefanović, koji su od početka u užem
uredništvu enciklopedije. Uz to ističemo vrsne lektore,
korektore, tajnike, programere, upisivače, kartografe,
grafičare i ilustratore.


Hrvatska enciklopedija izrađena je za nešto više od
12 godina, čime je znatno skraćen planirani rok od 18
mje seci po svesku. Kada je objavljen prvi svezak 1999.,
poznati je književni kritičar najavu da će izlaziti takvim
ritmom i da će zadnji 11. svezak izaći 2014. nazvao
“bajkom za sastavljače državnog proračuna”. Ta sumnja
nas je dugo pratila, jer se činila realnom (na promociji 6.
sveska 2004., rečeno je da je “pređena polovica puta”).
Nije bilo jednostavno. Premošten je vremenski jaz između
3. izdanja Opće enciklopedije i HE, ali i daleko
veći jaz između sustava i država za koje su bile vezane.
Informatička tehnologija omogućila je brži završetak
10-godišnjeg razmaka između 1. i 11.sveska, ali i popravljanje
propusta i nepreciznosti te stalne dopune i dorade.
U budućnosti HE će se nastaviti u raznim oblicima
(općem, nacionalnom i strukovnom) i raznim medijima
književnom, elektroničkom, internetskom. Temelji za to
sad su stvoreni, zaključio je glavni urednik.


Na kraju, slobodni smo predložiti Akademiji šumars
kih znanosti da razmotri mogućnost izrade Hrvatske
šu marske enciklopedije.


Joso Gračan,
urednik za šumarstvo


L’ ITALIA FORESTALE E MONTANA


(Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje
Akademije šumarskih znanosti-Firenze)


Iz broja 35. rujan-listopad 2009. godine izdvajamo:


Orazio Ciancio: Šumarstvo između filozofije i
znanosti


U ovom članku prof. Orazio Ciancio, predsjednik
talijanske Akademije šumarskih znanosti, iznosi svoja
razmišljanja o poziciji i shvaćanju šumarstva u izmijenjenim
odnosima šuma – čovjek.


Posljednjih desetljeća registrirane su promjene koje
znakovito utječu na poimanje vrijednosti koje daje šu ma.
Nove vizije su snažno oborile tradicionalne koncepcije,
koje su smatrale šumu zajednicom stabala,
praktički tvornicom koja proizvodi drvo pod otvorenim
nebom. Najsadržajnije promjene očituju se u načelu sustavnog
šumarstva.


Klasično šumarstvo, koje se aktualno podučava u fakultetskoj
nastavi je teoretski i praktički zasnovano na
eksperimentalno stečenim iskustvima. Tako ispada da
već odavno imamo kompletno izdanje o mnogostrukim
i kompleksnim fenomenima koji se događaju u šums kim
biološkim sustavima nakon kulturnih zahvata.


Ali to nije prihvatljivo, u suprotnosti je s načelima
teorije o spoznaji, jer je u znanosti sve promjenjivo i ne
može ostati konačno. Od homo sapiensa na dalje, čovjek
je stalno u potrazi za istinom, za znanstvenom istinom
koja motivira kontinuirano istraživanje za otkriće ne po z natog,
a to je pogonska snaga koja donosi znanstveni ili
tehnološki napredak. U članku autor iznosi različite
znan stvene teorije šumarstva, s osobitim osvrtom na nji




ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 93     <-- 93 -->        PDF

hovu primjenu s filozofskog i etičkog stajališta. Iz tih
razloga nastoji dati odgovore na sljedeća pitanja:


1. Što podupire teorija na osnovama klasičnog šumarstva?
2. Po čemu se ta teorija razlikuje od novih koncepcija
šumarstva?
3. U kojoj mjeri novi način shvaćanja šumarstva utje če
na odnos čovjeka prema šumi?


Znanstveni obrazac klasičnog šumarstva predviđa
da ljudske aktivnosti budu neovisne od ekosustava. To
zna či da gotovo svjesno ne vodimo računa o složenosti
sustava šume, a kulturni zahvati ne odgovaraju svojoj
funkciji, jer su neprirodno jednolični i krivo normirani.
S ekološkog, etičkog i socijalnog gledišta to je nedopustivo.
To čini klasično šumarstvo neprihvatljivim na
eko nomskoj, kulturalnoj i povijesnoj osnovi, sa štetnim
posljedicama za krajolik.


U sustavnom šumarstvu, kao o novoj koncepciji šumarstva,
istraživanje se temelji na interakciji između
promatrača i šume. Potrebno je naučiti “čitati i razumjeti
potrebu šume”, te staviti “znanje šumarstva u
službu sus tava”. To je moderni bioekonomski pristup
šu marstvu koji drvo stavlja između tri velika E: ekologija,
ekonomija i etika.


Znanstveni okvir sustavnog šumarstva predviđa da
ljudska aktivnost bude ovisna o ekosustavu, da valorizira
različitost šumskih sustava koji svoju vrijednost
sadrže u sebi. U načelu, vodilja je: poštovati prirodni
tok razvoja šume bez predodređivanja strukture, jer se
ne želi postići da ekologija i šumarstvo postanu dogmatski
i nesuglasni sa suvremenim životom.


U odgovoru na pitanje koliko novi način shvaćanja
šumarstva utječe na odnos čovjeka prema šumi, treba
reći da moderno društvo sustavno mijenja i djelomično
uništava šume, s katastrofalnim posljedicama za život
na zemlji.


Također, šumarska znanost, što je paradoksalno, sa
svojim ustaljenim teorijama, neusklađenim sa biološkim
sustava stavlja u drugi plan tradicionalne vrijednosti. Sigurno
je, da je teško eliminirati ostatke starih shvaćanja,
ali ipak sjeme nove teorije nalazi plodno tlo kod mladih,
koji su svjesni da žive novo, vrlo važno is kustvo. Oni
sudjeluju u jednom znanstvenom, tehnič kom, kulturnom
i socijalnom događanju od posebne važnosti, te će znati
odabrati – ići naprijed ili ostati veza ni za prošlost.


Vittorio Gualdi, Patrizia Tartarino: Osvrt na
gospodarenje mediteranskim šumama na bazi uređivačkih
osnova


Najvažniji znanstveni doprinosi talijanskih autora iz
područja šumarske tipologije mogu se svrstati u tri gru pe
po vremenu objavljivanja:



radovi objavljeni u prvoj polovini prošloga stoljeća:
Perona (1905), Piccioli (1915, 1923), Pavari (1933),
Fenaroli (1933) i De Philippis (1952),



radovi iz druge polovice prošloga stoljeća i

radovi iz kraja prošlog i početka ovog stoljeća.
Ovaj članak obrađuje radove prve grupe, analizirajući
početak razvoja sektora uzgajanja šuma i njegov
utje caj na uređivačke tehnike, primjenjive na mediteran
ske šume Europe, koje se prostiru od Azorskih otoka
do Kavkaza.
Perona u poglavlju “Analiza šume” svoje knjige
“Opće šumarstvo”, iznosi važnost šume bez obzira na veličinu,
razlikuje prirodne od umjetno podignutih šuma.
Šumske zajednice dijeli po osnovi načina gospodarenja,
po dobi dominantne etaže i produktivnosti. Također razlikuje
šumsku i poljoprivrednu šumsku proizvodnju.
Piccioli u 4. poglavlju “Rasprostranjenost šumskih
vrsta” svoje knjige “Šumarstvo” dijeli šume na čiste i
mješovite, po učešću jedne ili više vrsta u dominantnoj
etaži. U 6. poglavlju “Prirodna i umjetna reprodukcija”,
drugog izdanja iste knjige, dijeli čiste šume u homogene
i polu homogene, ovisno o uzgojnim intervencijama.
Mješovite šume dijeli po broju vrsta koje ju tvore, a
mogu biti prirodne ili umjetne, stalne ili prijelazne, regu
larne ili iregularne, te istodobne ili raznodobne.
Pavari u 4. poglavlju “Kratki osvrt na tipologiju šu ma”
svoga djela “Lekcije iz ekologije i općeg šumarstva”,
razlikuje šumske zajednice po:



tipu vegetacije, na osnovi vegetacijskog sastava,

trajnosti: trajni tip; predstavlja stanje klimaksa, privremeni
tip; predstavlja prijelazno stanje (progresivno
ili regresivno), potencijalni tip; u budućnosti
poprima stanje klimaksa,

tipu uzgoja, odnosi se na strukturu koja proizlazi iz
načina gospodarenja,

tipu s indikatorima, odnosi se na učešće pojedinih
vrsta (indikatora) u inferiornom sloju spontane
šume kojoj daju obilježja.


Istovremeno Fenaroli u svojoj studiji “Istraživanja o
šumskoj tipologiji” iznosi rezultate ostvarene uz surad nju
s “Eksperimentalnim šumarskim uredom u Firen ci”.
Obavljena su velika istraživanja o tipologiji. U toj
studiji dana je velika podrška prethodnim radovima
Cajan dera i njegove škole, koji su primjenjivani u praksi
središnje Europe, Skandinavskih zemalja i Sjeverne
Amerike.


Po Fenaroliju najvažnije postavke su:



stupanj plodnosti šumskog terena određuje se po
kapacitetu produktivnosti, a očituje se u razvoju
podstojne etaže,

važnost vrsta dominantne etaže je sekundarna u odnosu
na sloj grmlja i niskog raslinja,

identifikacije tipa šume isključivo po inferiornim
slojevima raslinja je “osobitost nordijskih šuma” i

prethodne klasifikacije zasnivaju se na “konkretnim
činjenicama (biljke indikatori), već prihvaćenim u
botaničkoj znanosti”.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2010 str. 94     <-- 94 -->        PDF

Analizu istraživanja o tipologiju šuma u prvoj polovici
prošloga stoljeća dao je De Philippis u svome djelu
“Šuma kao biljna zajednica”.


Po njemu “Fitocenoza je zajednica biljaka regulirana
borbom za opstanak”. Tip šume je obilježen miješanjem
vrsta u pojedinim slojevima, porijeklom šume i
načinom tretiranja u fazama njezinoga razvoja.


Tip šume najviše obilježava:



floristički sastav sloja stabala,

mješavina vrsta u istom sloju, iz čega proizlaze
“mješovite šume” u područjima koje obilježava
umjerena klima i “čiste šume” u ekstremnim ekološkim
uvjetima,

diferencijacija dobnih razreda u sloju drveća i

horizontalna struktura, koju predstavljaju različiti
“tipovi profila” šumske vegetacije.


Izlaganje De Philippisa u “Šumskoj tipologiji” obiluje
interesantnim argumentima koji su dali obilježje
šumarstvu Italije sredine prošloga stoljeća.


Jarno Bontadi, Marta Bazzanella, Mauro
Bernabei, Tiziana Urso: Vrste drveta za izradu
seoskih saonica u Trentinu


U ovom članku autori su obradili rezultate istraživanja
vrsta drveta upotrebljavanih za izradu pojedinih sastavnica
seoskih sanjki. Analiza obuhvaća deset sanjki
različitih konstrukcija i namjene.


Sve do skorašnje prošlosti, u svim predjelima alpskog
luka, prijevoz sijena i drva iz planine u doline bio
je moguć uz uporabu teretnih sanjki. To transportno
sredstvo ruralnih predjela u pravilu se sastojalo od para
dugačkih “kriva” povezanih uzdužnim i poprečnim
kon struktivnim elementima i platforme za teret, izrađene
po shemama lokalnih tradicija. Te sanjke morale
su biti čvrste i elastične te istovremeno lagane. To je
omo gućavalo transport veće količine materijala, te lak ši
prijenos praznih sanjki na planinu. Ovaj tip sanjki
više se upotrebljavao ljeti nego zimi (usporedi s “vlačicama”
u našim krajevima). Spojnice, zglobovi, klinovi
i drugi konstruktivni elementi, svi izrađeni od drveta
(ili više vrsta drveta) davali su karakteristiku čvrstoće,
trajnosti, izdržljivosti i gipkosti. Poznavanje karakteristika
pojedinih vrsta drveta omogućavalo je postizanje
funkcionalnosti konstrukcije.


Uporaba sanjki, a posebice onih s animalnom vu čom,
datira još iz doba kasnog neolitika. Arheološke is kopine
u Ukrajini i Rumunjskoj potvrđuju njihovo
postojanje u razdoblju od 3000 g. p.n.e., a vezano je na
uzgoj konja i goveda. Slične podatke daju arheološka
is traživanja u Egiptu i Mesopotamiji, te u mnogim europ
skim kulturama.


Dva su osnovna tipa konstrukcije sanjki: konvergentan
sa strukturom “kriva” u obliku slova “Y”, što se
postiže uporabom jednog račvastog stabla, te u obliku
slova “H” što čine dvije paralelne krive povezane popreč
nim elementima. Prve su češće u srednjoj Italiji, a
zbog svoje težine potrebna je animalna vuča.


Sanjke s paralelnim krivama mogu imati povišenu
platformu ili u razini kriva, što ovisi o namjeni. Sanjke
talijanskog sela upotrebljavaju se za transport sijena,
drva, kamena i gnojiva, a mogu biti na animalnu vuču
ili bez nje.


Sanjke u Trentinu ponajprije su služile za transport
sijena i drveta. S obzirom da su do destinacije za utovar
prenošene na leđima, trebale su biti lagane, ali dovoljno
čvrste, a mogle su nositi 200 do 400 kg, t.j. do
dvadeset puta više od njihove težine.


Krive koje su izravno u kontaktu s podlogom, uzvišene
su u prednjem kraju, što se postiže savijanjem u
pari zagrijanog drveta, prirodnom zakrivljenošću tijekom
rasta, ili izrezivanjem, što je nepovoljno zbog presijecanja
fibrature drveta. Krive su često okovane
željeznom trakom, zbog trajnosti ili podmazivane
svinjskom mašću radi smanjenja trenja.


Podupori su elementi koji povezuju utovarnu platformu
s krivama. Može ih biti više radi čvrstoće, a
mogu biti nagnuti naprijed ili natrag, te u stranu radi
povećanja utovarne površine. Podupori su povezani
transverzalno poprečnim elementima, koji su ovisno o
namjeni uzdužno povezani (legneri).


Radi ustanovljenja upotrebljavanih vrsta drveta analizirano
je deset različitih sanjki iz Muzeja uporabnih
predmeta i nošnji Trentina, sačinjenih krajem pretprošloga
stoljeća. Istraživanja su obuhvatila 119 uzoraka
drveta, uzetih od izloženih sanjki. Identificirano je korištenje
13 vrsta drveta.


Bukva i jasen sudjeluju u gradnji sanjki sa 30 elemenata
(svaka vrsta) i predstavljaju najviše korištene
vrste. Slijedi breza sa 18 elemenata, te grab i hrast sa 8
elemenata (svaka vrsta). Druge vrste listača kao: kesten,
drijen, lijeska, joha i bagrem zajedno sudjeluju sa
15 strukturnih elemenata. Uporaba četinjača je gotovo
zanemariva.


U izradi donjeg ustroja bukva, grab i jasen sudjeluju
sa 89 %, a od toga na bukvu otpada 46 %. U nekim
predjelima cijela konstrukcija sanjki izrađena je uporabom
bukve u svim elementima.


Za podupore su u uporabi elastičnije vrste: jasen,
drijen i hrast, te sudjeluju sa 73 %. Breza je otporna i
po sebno savitljiva, te se često upotrebljiva za transverzalne
elemente. Seoske sanjke mogu imati ukrasne elemente,
koji su imali simboličnu vrijednost i kulturalni
odraz sredine. Različitosti u uporabi pojedinih vrsta drveta,
kao i način izrade, vezani su za nasljeđa u pojedinim
lokalitetima.


U etnografskim muzejima čuva se kulturno nasljeđe
nedavne prošlosti, koja je postala itekako daleka.


Frane Grospić