DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 102 <-- 102 --> PDF |
čeve, srne, vukove… u društvu svojih “možda sirovih,boravka u Hercegovini: jedan medvjed, jedan jaki divoali poštenih i časnih lovaca”. A da ulovi nisu bilijarac s dugom dlakom na hrptu (perajom!), dva zeca, skromni, neka posluži jedan “dnevni plijen” autora zajedna divlja patka i nekoliko potočnih pastrva! Bosanski gonič bez premca Iako se u srednjovjekovnoj Bosni puno lovilo s hrtovima (te su pse koristili krajem 19.st. u praviluTurci i Cigani “koji su čak i kao krivolovci bili prevelike kukavice da bi se glasnom puškom ogriješili o zakon”), pa i sokolima (“danas su to samo pojedine loze turskih begova, koji zbog tradicije još uvijek uzgajaju sokolove”), u Laskino vrijeme poglavito se lovilo u skupnim lovovima brakadom uz uporabu pasa goniča. Uspoređujući ovu pasminu sa šampanjcem među vinima, koji pri uživanju zadovoljava svih pet ljudskih čula, tako i lov s go- ničem autor smatra “šampionom lovstva”. O bosanskom goniču, bilo da je riječ o kratkodlakom, dugodlakom ili oštrodlakom s kojima je najviše lovio, sačinio je opsežnu kinološku studiju na temelju preko tisuću pregledanih i izmjerenih pasa, od raznovrsnih tjelesnih dimenzija i opisa do njihova korištenja i osobina.Talentu kratkodlakog bosanskog goniča, kakav je bio njegov “Lord”, nije bilo ravna ni kod bilo koje druge pasmine pasa. Istančanost, oštrina njegovih osjetila, poglavito njuha i sluha, veličanstvena je, a svaki lov s ovom vrstom za Lasku predstavlja “slavno djelo njihovo”! Gonič, pa i ovaj s atributom “bosanski” teži da bude “specijalac”, sklon samo određenoj vrsti divljači. “Slabost” su mu srna i lisica, koje izuzetno rado i ustrajno goni.Vrlo je teško dobiti zaista dobre pse za zečeve koje bi neprestance lovili, ako žive u kraju gdje ima i srneće divljači, uči nas carski i kraljevski kapetan. Kapu skida i ptičaru u lovu na sitnu pernatu divljač. Stvaranje ptičara, za vrsnog kinologa kakav je bio Laska, jedna je od najvećih pobjeda ljudskog duha nad prirodom. “Koliko li je u ove pasmine lovačkih pasa razvijena samokontrola da u najdivnijem trenutku, kad se vođen “nosom” prikrade šljuki u šipražju, umjesto da opijen svježom krvi skoči i uhvati je, on odustaje i u “fermi” pokazuje svom gospodaru”. Kad već spominjemo ptičara, interesantna je Laskina tvrdnja prema kojoj, pomno studirajući bosanskog goniča, zaključuje da “se sa sigurnošću ova pasmina Slika5. Mjere koje je Fr. B. Laska uzimao pri ocjenjivanju i opisivanju bosanskih goniča pasa može smatrati praocem svih ptičara, tragača kao i krvoslijednika”. Od lovačkog oružja bosanski se lovac služio puškom te kratkim, vrlo oštrim nožem. Poglavito se lovilo starim kremenjačama i to vrlo preciznim, 8 kg teškim, “šišanama”, ukrašenima slonovačom, sedefom, srebrom i zlatom te do 2 m dugim “džeferdarima” arnautskog kundaka s kojima se moglo strijeljati i sačmom i kuglom. Bile su to vrlo skupocjene puške. Prema propisima krvne osvete “mrtva glava” mogla se mirnim putem platiti samo sa hiljadu dukata ili jednim džeferdarom! I ši- šana i džeferdara u Laskino vrijeme postupno potiskuje “na štetu prirode” moderno oružje s rubnim i centralnim paljenjem. Nepisano je pravilo da se ulovljena divljač stečena u skupnim lovovima dijeli među lovcima sudionicima lova na jednake dijelove, jedino je krzno koje skupocjene krznašice pripalo lovcu odstrjelitelju. Divljačina, meso divljači, rijetko se pripremalo u obliku pečenke. Isjeckana na manje komade, uz dodatak luka, paprike, octa i soli, pripremala se kao ukusna “supa”. Državni rezervati za divljač i Zakon o lovu Punih 130 stranica ili 38 % ukupnog obima knjige (344 str.) Laska posvećuje opisu šest velikih državnih rezervata za divljač, “biranih dijelova te prelijepe zemlje” za koje nije siguran da li u njima prevladava “lovačka ljepota” ili ljepota krajolika, ili pak su obje ljepote sjedinjene. Bit će zacijelo ovo potonje, jer i kriteriji za njihovo osnivanje nalažu uvažavanje spomenutih značajki ili konkretno: – da to budu područja čiji zemljopisni smještaj dozvoljava brigu o velikom i raznovrsnom fondu divljači, –da imaju takav položaj i veličinu da divljač koja u njima obitava ima osigurane sve životne uvjete, poglavito hranu, zaklon i mir, –da to po mogućnosti budu najljepši krajolici zemlje u kojima će njihovu “prirodnu ljepotu krasiti i uljepšavati bogata lovna fauna”. Državni rezervati za divljač, njih ukupno pet, osnovani su iste godine kad je donijet i Zakon o lovu (1893) i to: Prvi rezervat, lokacija:Vranica-Kruščica planina (21.531 ha), drugi rezervat, lokacija: Čvrsnica-Diva Grabovica (32.652 ha), treći rezervat, lokacija: Prenj (47.546 ha), četvrti rezervat, lokacija: Bjelašnica |