DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 98 <-- 98 --> PDF |
29.H. J.Craddock:SAD Na području SjeverneAmerike autohtone su tri vrste pitomog kestena:C. dentata,C. ozarkensisiC. pumila. Najvažniju od njih, vrstuC. dentata, koja je imala veliki areal u istočnom dijelu SAD-a, nazivamo američki pitomi kesten. U povijesti šumarske fitopatologije učinak raka kestenove kore na ovu vrstu bilježi se kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa. Cryphonectria parasiticaprvi je put uočena u NewYorku 1904. godine. U slijedećih 40 godina ona je dovela gotovo do nestanka C.dentata, koji je do tada bio dominantna šumska vrsta drveća i jedna od najvažnijih i najkorisnijih listača SjeverneAmerike. Danas su komercijalni nasadi kestena u SAD-u podignuti gotovo isključivo od stranih vrsta i križanaca, a nalaze se na zapadnoj i na istočnoj obali. Njihova je površina oko 1.350 ha. Na zapadu prevladavaju kultivariC. sativai euro-japanski križanci, dok se na istoku najviše sade kultivari i križanciC. mollissima. Ipak, proizvedene količine nisu značajne te se većina kestenovih plodova uvozi iz Italije i Kine. Multidisciplinarna istraživanja kestena u SAD-u imaju za cilj povratakC. dentatana nekadašnju poziciju važne vrste u šumskim ekosustavima. Marilena Idžojtić, Marko Zebec, Igor Poljak, Jasnica Medak, BožicaTutić LOVSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI KRAJEM 19. STOLJEĆA U ISTOIMENOM DJELU FR. B. LASKE Vjerodostojnu sliku lovnih prilika i stanja lovne divljači u Bosni i Hercegovini krajem 19. i s početka 20.st. sadrži knjiga “Lovstvo u Bosni i Hercegovini” autora Fr. B. Laske, čije je drugo izdanje nakon gotovo jednog stoljeća izišlo u Sarajevu 2009. u nakladi Udruženja inženjera i tehničara šumarstva Federacije Bosne i Hercegovine. Podijeljena u ukupno pet osnovnih poglavlja, knjiga daje iscrpan prikaz lova kako u prošlosti, tako i za vrijeme Austro-ugarske okupacije. U detalje su opisani načini lovljenja, lovačkih psi brakirci kojima se domaći lovac najviše koristio, te vrste, rasprostranjenost i brojnost divljači koja se u to vrijeme lovila. S ciljem da se priroda primjerena državnom bogatstvu adekvatno i zaštiti, usporedo s donošenjem zakona, ustanovljeno je šest velikih državnih rezervata čijemu opisu i divljači koja u njima obitava, autor posvećuje gotovo trećinu svoje knjige. Sve pohvale autoru Laski Sve do austro-ugarske okupacije Bosna i Hercegovina (BiH) bila je preko 400 godina (1463–1878) pod turskom vlašću. Kroz cijelo to vrijeme, u njoj kao “turskom pašaluku”, nisu vrijedili nikakvi lovni propisi. Lov je bio slobodan, a divljač smatrana “res nullius”, redovito u vlasništvu “primo occupanti”, prvog okupatora. Donošenjem Zakona o lovu 5. kolovoza 1893. lov je prvi puta u BiH postao državno vladarsko pravo, državni regal. Pravo lova određeno je uvođenjem lovne karte, dopuštenja za lov. O lovnim prilikama i stanju lovne divljači u toj napaćenoj zemlji na smjeni dvaju stoljeća, s kraja 19. i početka 20. st., pravi uvid i vjerodostojnu sliku nala zimo u djelu “Lovstvo u Bosni i Hercegovini i tamošnji državni rezervati za divljač” autora Fr. B. Laske,koji je kao carski i kraljevski kapetan proveo punih 11 go dina u tada po Austro-Ugarskoj okupiranoj Bosni i 1 Hercegovini . Prvo izdanje knjige na njemačkom je- Slika1.Druga stranica naslovnice novog izdanja knjige Fr.B. Laske u prijevoduAnele Selmanović, tiskane u 1000 primjeraka, Sarajevo 2009. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 99 <-- 99 --> PDF |
ziku (“DasWaidwerk in Bosnian und der Hercegovina und die dortigen landesararischen Wild-Schonge biete”) tiskano je u Klagenfurtu 1905. godine, a ovo drugo, u prijevodu i u nakladi Udruženja inženjera i tehničara šumarstva Federacije Bosne i Hercegovine, puno stoljeće kasnije, u Sarajevu 2009. godine.Autor je u ovom djelu “s mnogo ljubavi opisao bosanskohercegovačke planine, šume i lovišta… autohtonu divlju faunu i osobine koje su za nju specifične…historijske podatke o lovstvu u prošlosti… opise domaćih vrsta pasa… ne ustručavajući se da napravi brojne “izlete” i u druge oblasti, kao što su šumarstvo, agrar, stočarstvo, narodni običaji, vjerovanja itd.”, istaknuto je u predgovoru Izdavača prijevoda. Knjiga će kao povijesno djelo iz oblasti šumarstva i lovstva korisno poslužiti šumarskim i lovnim stručnjacima, kao i drugim čitateljima 2 koje zanima povijest BiH . Iako je riječ o strancu,Austrijancu, čija je zemlja okupirala BiH, i danas, nakon punih 100 godina zadivljuje autorova skrb i upućeni javni apel da se to jedinstveno bogatstvo flore i faune Bosne i Hercegovine, zemlje njegove “razdragane lovačke mladosti”, očuva i zaštiti za buduća pokoljenja. Proizlazi to i iz popratnog teksta njegova recenzenta barona Antona von Perfalla, koji najveće značenje Laskinog djela vidi u njegovoj otvorenoj kritici svega onoga što nije valjalo, “otvaranju bolnih rana” koje su kočile razvoj lovstva, a sve sa uzvišenim ciljem da njegova “druga domovina” ustraje na “unapređenju svojih Bogom danih lovišta”. “Kad bih svojim radom mogao doprinijeti tome da se u Bosni i Hercegovini započne uspješnija i ljepša budućnost za prekrasna lovišta, bio bih zadovoljan i sretan…” završit će autor svoj Predgovor knjizi pisan u Slika2. Naslovnica prvog izdanja knjige na njemačkom jeziku, Klagenfurt 1905. Bruxu, lipnja 1904., neposredno prije nego je knjiga ugledala svjetlo dana. Divljač bosansko-hercegovačkih lovišta Prvo od ukupno pet poglavlja knjige nosi naslov Bosna, Hercegovina i životinje koje se tamo smiju loviti. Uz vlastita zapažanja koja je stjecao loveći, “razgledajući, učeći i putujući po lovištima cijelog okupacijskog područja”, podatke o zemljopisnim značajkama BiH ponajviše crpi iz putopisnog djela HeinrichaRennerea Uzduž i poprijeko kroz Bosnu i Her cegovinu (Berlin 1897). Dok je BiH, uz izuzetak nizinske Posavine, za Laska”zemlja brda i planina” u sklopu Dinarskog sustava, opisu planinskog karaktera Hercegovine prido 1 Kad je pokušaj oslobođenja Bosne i Hercegovine od strane Srbije i Crne Gore propao (1876), naTurke je zaratila Rusija s kojom se Austro-Ugarska sporazumjela o svojoj okupaciji toga turskog područja. Formalno pravo na okupacijuAustro-Ugarska je stekla na Berlinskom kongresu 1878, da bi je 1908. i pripojila (Macan 1971). 2 Ocijenivši djelo Fr. B. Laske s aspekta povijesti šumarstva i lovstva, ali i Bosne i Hercegovine kao cjeline, “neprocjenjivo vri jednim”, za akademika Midhata Uščuplićakoji je knjigu predstavio priAkademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu 23. veljače 2010., ovo djelo govoreći formalno o bogatstvu divlja či i lova ustvari govori o bogatom biodiverzibilitetu BiH. daje da, iako je riječ o golom kršu bez drveća, isti “nije mrtav”.Tu uz zečeve, lisice i vuko ve žive dvije, često i tri, pernate vrste “koje u potpuno sti mogu zadovoljiti lovčevu strast”: jarebica ka menjarka, golub pećinar i poljska jarebica. A kada ujesen snijeg zabijeli okolne planine, tada “u velikim količinama” tu dolazi šumska šljuka, “ptica dugoga lica”, provodeći tu cijelu zimu. Uz “goli krš” i njegovu divljač Laska daleko veći prostor posvećuje “šumskom kršu” po kojemu je BiH sa svojih 6/8 površine pod šumom tada slovila kao “najbogatija pošumljena država Europe”. Od korisne krupne divljači prednost daje divokozi koja stani brojne predjele i s takovom brojnošću “da bi se ponosno mogla mjeriti s najočuvanijim oblastima zelene Štajerske”. U kasnije novoosnovanim rezervatima, u kojima je ova “planinska gazela” stalna divljač, nije nikakva rijetkost susresti krda od 40 do 60 grla. Ne čudi stoga autorov zaključak iz Predgovora, da kada bi BiH uz sadašnji lijepi broj divokoza imala i jelena. “prihodi iz lova bili bi skoro jednaki onima iz eksploatacije šuma”!Argumenti |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 100 <-- 100 --> PDF |
rano autor ispravlja staru, u više navrata ponovljenu, za-cije srnećih rogova s detaljnim opisima revira i godine bludu po kojoj bosanska kraška divljač, pa tako i divo-odstrjela daju naslutiti da je i kvaliteta trofeja bila na koza, u tjelesnom i trofejnom smislu zaostaje za onom s zavidnoj visini, odlikujući se jakim ružama, skladnim Alpa. rasponom, masom i bogatom ikrom.Visine grane ne- Najrasprostranjenija i najlovljenija korisna krupna koliko dobrih rogova s Grmeč planine i Osječenice iz divljač bila je srna, koja se, ako izuzmemo Kranjsku, 1903. mjerile su 30 i više centimetara, a nikakva rijetsmatrala najbrojnijom u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. kost nije bila dobrog srnjaka steći i na nadmorskoj vi- Posebno se to odnosi na razdoblje iza donošenja Za sini iznad 1700 m (srndać iz Klekovače, 1902). Zeca, kona o lovu (1893), kad je vlada “zaustavila većinu tog “skromnog poštenjačinu” i “ljubitelja ratarstva” loših navika” glede lovljenja ove divljači, naslijeđenih Laska stavlja na treće mjesto po važnosti. Najbrojniji je još iz dobaTuraka te prišla ustanovljenju državnih lo-u plodnoj savskoj nizini, u dolini Bosne, “a što više civišta, rezervata, zatvorenih za svaki lov. Brojne ilustra-vilizacija bude krčila šume, to će zec biti brojniji”. Ilidža kod Sarajeva – međunarodni centar u gađanju živih golubova Kako jelenske divljači u Bosni u to vrijeme nije bilo, od “glomazne korisne divljači” posljednja je predstavljena divlja svinja. Krajem 19.st. stanila je područje drinske oblasti okoVišegrada, šumske predjele između Travnika i Prozora, oko Tjentišta u Hercegovini i mnoge druge krajeve. Iako za tu divljač nije bilo lovostaja, uspješno se razmnažala pa čak i izvan granica rezervata. Lijepo se doimlje podatak da je tetrijeb gluhan u to vrijeme u BiH bio zastupljen “u veoma velikom broju”. Sam ga je autor najuspješnije lovio za proljetnog “rakolanja” u Konjuhu kodTuzle i Kladnja, u sjeverozapadnoj Bosni, kao i u Hercegovini ispodVolujka i Zelengore. Srodnika malog mu tetrijeba ili ruševca bilo je oko Travnika, osobito između Kupresa i Glamoča u planini Hrbljini, gdje je, kako bi se spriječio pad brojnosti, bio zaštićen. Brojna je bila i lještarka ili šumska jarebica koju Laska naziva “najukusnijom šumskom kokom u europskom svijetu ptica”, koja se poglavito lovila “živim mamcima”. Od poljskih koka bile su zastupljene poljska jarebica (trčka) i kamenjarka grivna, “duša životom neplodnog krša”. Često ispred pasa, zapisat će autor, istovremeno izlijeću i trčke i grivne. Dodajmo ovima i najmanju prepelicu pućpuru, koja u BiH ljeti živi kao gnjezdarica, a s jeseni, kad sa sjevera stižu velika jata, kao prolaznica, odmarajući se u Hercegovini na velikim poljima prosa. S dobrim psom ptičarom u kolovozu i rujnu dnevno je moguće na njih ispaliti i do 200 hitaca! Značajnu pažnju Laska posvećuje divljim golubovima, kojih “ima bezbroj, od teškog grivnjaša do ljupke gugutke u mostarskim vrtovima”. Posebno je bio brojan, u letu najbrži, golub pećinar, koji je redovito služio kao živa meta na međunarodnim natjecanjima u gađanju na golubove, koja su se svake godine održavala u elitnom kupalištu Ilidža kod Sarajeva, “nadmašivši tako ona u Monte Carlu “gdje su se uglavnom koristili samo domaći golubovi”! Pod “močvarnim i vodenim” lovom” Laska podrazumijeva lov na divlje patke i ostale ptice vodenih staništa po trščacima Mostarskog blata. Ti su lovovi redovito bili “plodonosni”, pa je meso patke gluhare i patke kržulje postalo izvrsno na- Slika3.Vrelo Bosne kod Ilidže, gdje su se krajem 19.st.održavala natjecanja u gađanju na divlje golubove pećinare (Foto: A.Frković) rodno jelo koje stanovništvu uz takva staništa nije smjelo nedostajati. Posebno “tople riječi” autor upućuje dugokljunki, šumskoj šljuki, koja od 1893. ,za razliku od ostalih europskih zemalja, u BiH uživa lovostaj od 1.siječnja do 17.kolovoza.Ada je tih ptica uistinu bilo u izobilju, autor iznosi podatak da je u kasnu jesen s osrednjim psom i sa ne više od 3–5 pogoniča u jednom danu sam ispalio i do 60 hitaca. Od krupnih predatora na smjeni dvaju stoljeća bila su zastupljena sva tri krupna predatora, sve tri velike zvijeri: smeđi medvjed, vuk i izvorni ris. Zbog šteta na domaćoj stoci za medvjeda i vuka vlada je od siječnja 1880. stala isplaćivati “taglije”, novčane nagrade i to za medvjeda 20, a za vuka 10 kruna. U razdoblju od 1880. do 1901. u BiH su ukupno ulovljena 1692 medvjeda ili prosječno 77 godišnje i 13.768 vukova (626) za koje su područne ustanove isplatile novčane premije u ukupnom iznosu od 171.520 kruna. U želji da medvjed “kao neusporedivi ukras domaće prirode” ne doživi sudbinu nekih već tada ugroženih vrsta životinja, vlast je ukinula nagrade i naložila pomnu zaštitu. Što se risa tiče, sam je autor 1883. u oblastiVolujak na svježem snijegu slijedio trag jednog odraslog risa, a da je ta najveća europska divlja mačka stanila ovo gorsko područje svjedoče imena pojedinih vrhova, poput Risovca, u čijem |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 101 <-- 101 --> PDF |
korijenu riječi nalazimo ime risa. Zastupljene su i mno -ing. šum., nema ni naTrebeviću ni u BiH. Na str. 53 nage druge krznašice poput divlje mačke, lisice, jazavca, lazimo sliku direktora Direkcije šuma u Sarajevu, izobiju kuna, tvora, zerdava čiji ulov lovcu osigurava “li vjesnog baruna von Schillinga, stri na Trebeviću jepu godišnju zaradu od prođe krzna”. odstrijeljena strvinara: kostoberinu žutoglavu ili bra- Uz orlove, sokolove, jastrebove, škanjce, sove i dana, supa smeđeglavog ili starješinu i supa bjelogladru ge danje i noće ptice grabljivice BiH su stanili i vog. Prije nego ćeAustro-Ugarska okupirati Bosnu, ovi krupni pernati strvinari kojih već dugo, kako to reče divovi pernatog svijeta bili su jedina sanitarska služba, 3 jedan od recenzenata knjige SeadHadžiabdić,dipl.završit će ovo poglavlje Fr. B. Laska . Nadgrobni spomenici – nijemi svjedoci lovnih zbivanja Sljedeća dva poglavlja posvećena su lovcima, lovu i psima, posebno psima goničima “koje hrani samo lovačka strast” te živeći “od nanjušene divljači koju slijede”. Prije nego će odgovoriti na pitanje kako Bosanac lovi, Laska daje kraći osvrt na minulo razdoblje kad su ove prostore naselili Iliri (“veliki lovci ali i – pijanice”), potom Kelti pa Rimljani, čije će legije izvoditi lovove uz pomoć poraženog domicilnog puka i njihovih pasa. Konačno stigoše i Slaveni, posebno Hrvati, koji su te provincije trajno zaposjeli i nastanili. Kraljevstvo bosanskih vladara utihnut će za Stjepana Tomaševića, kojega je 1463. porazio sultan Muhamed II, a BiH pala pod tursku vladavinu puna četiri stoljeća, sve tamo do 1878., tj. do austrijske okupacije. Koji su načini lova korišteni i koja se divljač pretežito lovila moguće je iščitati s nadgrobnih spomenika bosanskih plemića, na kojima često nailazimo na slikovite prizore iz lova.Tu na kamenu uklesane naći ćemo scene pasa pri gonjenju divljači, strijelce s lukom i strijelom koji dočekuju “blago”, lovnog sokola pri naletu na jarebicu. Da je u to vrijeme Bosnu stanio i jelen, rječito kazuju nadgrobni spomenici u pećini Vjetrenici kod manastira Zavala ili onaj kod Ledinca nedaleko Mostarskog blata na kojima su vjerno prikazane scene lova na ove krupne rogate ljepotane. Stigavši iz onih zemalja koje predstavljaju kolijevku lovstva, Turčinzavojevač svojim je dolaskom dobio idealnu priliku da svojoj urođenoj strasti “da lovi i ratuje” dade u potpunosti oduška, posebice što je u osvojenim provincijama “bilo svih mogućih vrsta divljači i slavnih pasa”. Njima su se pridružili i poturice, kršćanski plemići koji su pre- šli na islam te njihovi, za Laskina boravka u BiH, izravni potomci, veleposjednici, begovi i age, od kojih su njih ne mali broj kao strastveni lovci “sav svoj imetakinvestiran u pse, spiskali u lovu”. Konačno, kako je lovio domaći bosanski lovac, bio on “bosanski muhamedanac” ili kršćanin? Izuzev njegove antipatije prema lovostaju (!), uistinu je savršen lovac, piše Laska. “Izdržljiv i uporan, s osmijehom prkosi svakom nevremenu, a ako cijeli dan zajedno sa svojim psima stoji na nogama a one zabole, tek tada pomišlja na odmor, tek tada se prisjeti da nije ništa ni jeo. Tad brzo baci svoj obrok, tanke kriške hljeba, psima, dok je njemu dovoljno nekoliko dimova iz čibuka i par fildžana kafe, kako bi opet živnuo”.Trezvena Slika4. Manastir Zavala sa spiljom Vjetrenicom u kojoj se čuva nadgrobni spomenik s prikazom lova na jelene skromnost, zadivljujući dar opažanja i besprijekorna hrabrost vrline su koje krase bosanskog lovca. Impresionirala ga je i njegova nevjerojatna moć u vođenju psa. Kako u svakom zrnju ima i kukolja, opisane su i one “mračne strane” bosanskog lovca. Vođen svojom neukrotivom strašću za lov, on još uvijek ne može zaboraviti svoje divlje nagone iz “slatkog vremena ranijeg turskog režima”, kad nije bilo zakona, kad je lov bio slobodan, kad su oštri psi pretraživali grmlje, a sve što bi se našlo ispred cijevi bilo je dobro došao plijen. “Bez lova nema junaka, nema junaka bez lova”.Sve te vrline i mane autor je vjerno opisao prisjećajući se brojnih lovačkih dana, skupnih lovova na divokoze, medvjede, ze 3 PremaObradoviću(1956.) do austrijske okupacije lov u BiH bio je slobodan, a divljači je bilo u izobilju. Dokinućem slobode lova, lov postaje državnim regalom, a pravo lova ishođenjem lovne karte. Nju su dobili mahom feudalci i režimski ljudi. Lo vila se korisna divljač koje je bilo sve manje, a umnožili se predatori. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 102 <-- 102 --> PDF |
čeve, srne, vukove… u društvu svojih “možda sirovih,boravka u Hercegovini: jedan medvjed, jedan jaki divoali poštenih i časnih lovaca”. A da ulovi nisu bilijarac s dugom dlakom na hrptu (perajom!), dva zeca, skromni, neka posluži jedan “dnevni plijen” autora zajedna divlja patka i nekoliko potočnih pastrva! Bosanski gonič bez premca Iako se u srednjovjekovnoj Bosni puno lovilo s hrtovima (te su pse koristili krajem 19.st. u praviluTurci i Cigani “koji su čak i kao krivolovci bili prevelike kukavice da bi se glasnom puškom ogriješili o zakon”), pa i sokolima (“danas su to samo pojedine loze turskih begova, koji zbog tradicije još uvijek uzgajaju sokolove”), u Laskino vrijeme poglavito se lovilo u skupnim lovovima brakadom uz uporabu pasa goniča. Uspoređujući ovu pasminu sa šampanjcem među vinima, koji pri uživanju zadovoljava svih pet ljudskih čula, tako i lov s go- ničem autor smatra “šampionom lovstva”. O bosanskom goniču, bilo da je riječ o kratkodlakom, dugodlakom ili oštrodlakom s kojima je najviše lovio, sačinio je opsežnu kinološku studiju na temelju preko tisuću pregledanih i izmjerenih pasa, od raznovrsnih tjelesnih dimenzija i opisa do njihova korištenja i osobina.Talentu kratkodlakog bosanskog goniča, kakav je bio njegov “Lord”, nije bilo ravna ni kod bilo koje druge pasmine pasa. Istančanost, oštrina njegovih osjetila, poglavito njuha i sluha, veličanstvena je, a svaki lov s ovom vrstom za Lasku predstavlja “slavno djelo njihovo”! Gonič, pa i ovaj s atributom “bosanski” teži da bude “specijalac”, sklon samo određenoj vrsti divljači. “Slabost” su mu srna i lisica, koje izuzetno rado i ustrajno goni.Vrlo je teško dobiti zaista dobre pse za zečeve koje bi neprestance lovili, ako žive u kraju gdje ima i srneće divljači, uči nas carski i kraljevski kapetan. Kapu skida i ptičaru u lovu na sitnu pernatu divljač. Stvaranje ptičara, za vrsnog kinologa kakav je bio Laska, jedna je od najvećih pobjeda ljudskog duha nad prirodom. “Koliko li je u ove pasmine lovačkih pasa razvijena samokontrola da u najdivnijem trenutku, kad se vođen “nosom” prikrade šljuki u šipražju, umjesto da opijen svježom krvi skoči i uhvati je, on odustaje i u “fermi” pokazuje svom gospodaru”. Kad već spominjemo ptičara, interesantna je Laskina tvrdnja prema kojoj, pomno studirajući bosanskog goniča, zaključuje da “se sa sigurnošću ova pasmina Slika5. Mjere koje je Fr. B. Laska uzimao pri ocjenjivanju i opisivanju bosanskih goniča pasa može smatrati praocem svih ptičara, tragača kao i krvoslijednika”. Od lovačkog oružja bosanski se lovac služio puškom te kratkim, vrlo oštrim nožem. Poglavito se lovilo starim kremenjačama i to vrlo preciznim, 8 kg teškim, “šišanama”, ukrašenima slonovačom, sedefom, srebrom i zlatom te do 2 m dugim “džeferdarima” arnautskog kundaka s kojima se moglo strijeljati i sačmom i kuglom. Bile su to vrlo skupocjene puške. Prema propisima krvne osvete “mrtva glava” mogla se mirnim putem platiti samo sa hiljadu dukata ili jednim džeferdarom! I ši- šana i džeferdara u Laskino vrijeme postupno potiskuje “na štetu prirode” moderno oružje s rubnim i centralnim paljenjem. Nepisano je pravilo da se ulovljena divljač stečena u skupnim lovovima dijeli među lovcima sudionicima lova na jednake dijelove, jedino je krzno koje skupocjene krznašice pripalo lovcu odstrjelitelju. Divljačina, meso divljači, rijetko se pripremalo u obliku pečenke. Isjeckana na manje komade, uz dodatak luka, paprike, octa i soli, pripremala se kao ukusna “supa”. Državni rezervati za divljač i Zakon o lovu Punih 130 stranica ili 38 % ukupnog obima knjige (344 str.) Laska posvećuje opisu šest velikih državnih rezervata za divljač, “biranih dijelova te prelijepe zemlje” za koje nije siguran da li u njima prevladava “lovačka ljepota” ili ljepota krajolika, ili pak su obje ljepote sjedinjene. Bit će zacijelo ovo potonje, jer i kriteriji za njihovo osnivanje nalažu uvažavanje spomenutih značajki ili konkretno: – da to budu područja čiji zemljopisni smještaj dozvoljava brigu o velikom i raznovrsnom fondu divljači, –da imaju takav položaj i veličinu da divljač koja u njima obitava ima osigurane sve životne uvjete, poglavito hranu, zaklon i mir, –da to po mogućnosti budu najljepši krajolici zemlje u kojima će njihovu “prirodnu ljepotu krasiti i uljepšavati bogata lovna fauna”. Državni rezervati za divljač, njih ukupno pet, osnovani su iste godine kad je donijet i Zakon o lovu (1893) i to: Prvi rezervat, lokacija:Vranica-Kruščica planina (21.531 ha), drugi rezervat, lokacija: Čvrsnica-Diva Grabovica (32.652 ha), treći rezervat, lokacija: Prenj (47.546 ha), četvrti rezervat, lokacija: Bjelašnica |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2010 str. 103 <-- 103 --> PDF |
Igman (41.453 ha) i peti rezervat, lokacija: Maglić-Ze lengora-Lelija (43.227 ha) 4.Šesti rezervat na lokaciji Vitorog-Hrbljina-Malovan ukupne površine 64.923 ha, osnovan je četiri godine kasnije, 1897., poglavito zato kako bi se tetrijebu gluhanu i tetrijebu ruševcu “koji su se tamo stali veselo razmnožavati” pružio potreban mir.Ada su ga dobile ne samo šumske koke nego i ostala divljač, Laska ustvrđuje da ni u jednom od rezerva ta “već deset godina zapravo nije ni jednom pu 5 cano”!Akakvo je stanje danas? . Slika6. Prizor iz šestog rezervata za divljač: Vitorog-Hrbljina- Malovan; na slici Kupreška vrata, u pozadini Kupreško polje (Foto: A.Frković) I na kraju riječ-dvije o odredbama Zakona o lovu čiji je pravni karakter sadržan u prvom članku Zakona a glasi: Lov u Bosni i Hercegovini je državno vladarsko pravo. Sljedećih deset članaka posvećeno je lovačkim dozvolama (Tko god se želi baviti lovom mora u okružnoj oblasti izvaditi lovačku dozvolu), načinu njihova ishođenja i trajanja, odbijanja izdavanja odnosno oduzimanja. Lov je na dlakavu i pernatu divljač dozvoljen samo lovačkom puškom. U pojedinačnom lovu jedan lovac smije izvoditi najviše dva psa. Lov se može vršiti: dočekom na čeki, prikradanjem, pretraživanjem, pojedinačno ili skupno. Ovo potonje uz prethodno odobrenje okružne LITERATURAMacan, T.(1971). Povijest hrvatskog naroda. Školska knjiga, Zagreb, str. 232. Obradović,Lj. (1956). Divljač i lov. U: Bosna i Herce govina. Enciklopedija Jugoslavije 2, str. 110–111. Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb. Slika7.Rijeka Vrbas u nizinskom dijelu; izvirući pod planinom Vranicom u gornjem toku probija se kroz planinske klisure i dubodoline, staništa plahe divokoze. (Foto: A.Frković) ustanove.Tetrijeb se lovi u proljeće u vrijeme parenja priskakivanjem, a lještarka vabljenjem. Zakon izričito za branjuje ustanovljenje lovačkih zadruga “u svrhu stjecanja dobiti i zaključivanje ortakluka u svrhu prodaje divljači (čl.14). Osim tetrijeba, koji se – uz jesenske lovove smio loviti i u proljeće, sva ostala divljač (divokoze, srne, zečevi, divlje patke) smjela se loviti u jeseni, od približno 18. kolovoza pa do kraja kalendarske godine. Interesantne su odredbe u pogledu zabrana oko unovčenja divljači. Zabranjuje se nakon 10 dana od početka lovostaje, kao i za vrijeme preostalog trajanja tog razdoblja, divljač, ni živu ni mrtvu prodavati. Kako je riječ o agrarnoj zemlji, Zakon je predvidio više odredaba oko ograničenja lova prije žetve, mogućnosti plašenja i istjerivanja divljači, nadoknade štete prouzročene lovom i slično. Istrjebljenje grabežljivaca, primjerice medvjeda, vukova, ptica grabljivica, u prvo je vrijeme bilo svakome dozvoljeno, bio lovac ili ne, ukoliko to predstavlja obranu osobe ili vlasništva. Korištenje zatrovanih meka dozvoljeno je državnim organima, primjerice lugarima. Zakon je predvidio i kazne za kršenje odredaba, a za njihovo izricanje bile su nadležne općinske službe. Alojzije Frković – References Rapaić, Ž.i sur.(2008). Ustanovljenje staništa divokozje divljači u BiH i prijedlog za revitalizaciju populacije. Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Sarajevo, str. 131. Zbog sažimanja teksta u opisu rezervata izostavljene su tadašnje političke oblasti na kojima je smješten rezervat, a skraćeni su i nazivi lokacije u odnosu na LaskovuTabelu s pregledom državnih rezervata za divljač na str. 248 i 249. 5 Kad je primjerice riječ o divokozi, neki od tih rezervata poputVranice, Zelengore, Prenja danas su poluprazni. Prema Rapaićui sur. (2008)Vranica je 1991. imala 150 divokoza, a 2006. samo 9 (kapacitet: 800 grla), Čvrsnica 1991.–992, 2006.–119 (1364), Bjelašnica 1991–110, 2006.–60 (220) itd. Ostaje konstatacija da je Bosna i Hercegovina bogata divokozjim staništima, ali siromašna divokozama. |