DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2010 str. 114     <-- 114 -->        PDF

Dr. sc. ZVONIMIR PELCER, dipl. ing. šum.,


znanstveni savjetnik (1920 – 2010)


U kasno popodne 4. kolovoza ove
godine, sunčeve zrake ispraćale su
zajedno s omanjiim skupom rodbine,
prijatelja i znanaca na Kostrenskom
groblju na vječni počinak ovozemaljske
ostatke znanstvenogsavjetnika
dr. sc. Zvonimira Pelcera,
dipl. ing. šumarstva.


Prije devedeset godina hrvatska,
rimokatolička obitelj Franje i Ruže
Pel cer,dobila je prinovu – sina Zvo nimira,
kojega je obasjalo sunce u starom
Dubrovniku, gdje je punim
plućima udahnuo opojne mirise mediteranskog
podneblja – kadulje, vri ska,
smilja i kovilja.Ti prvi dojmovi bit će
mu životna odrednica. Zvonimir
odrasta i školuje se, slijedeći očeva
radna mjesta – pučku ško lu završava
u Jajcu, a prvu klasič nu gimnaziju u
Sarajevu 1939. g.te seupisuje na šumarski
odjel Poljoprivredno-šumarskog
fakulteta. Vjetrometine II.
svijetskog rata zatiču ga u postrojbama
Hrvatskog domobranstva od
1943–1945. g., nakon čega nastavlja
studij šumarstva na Poljoprivrednošumarskom
fakultetu u Zagrebu.


1948. godina je prijelomna u njegovom
obrazovanju i životnoj opredijeljenosti,
kada ga doajen hrvatske
biljne sociologije prof. dr. sc. Ivo
Hor vat uzima u svoju ekipu s još
nekolicinom kolega – studenata Stje panom
Bertovićem, Zoltanom Matanom
i Đurom Babogredcem za
kartiranje vegetacije Risnjačkog masiva.
Radeći i dalje s prof. dr. sc. I.
Horvatom diplomirao je 1950. g.na
Poljoprivredno-šumarskom fakultetu
u Zagrebu. Prvo stalno zaposlenje je
dobio u Institutu za eksperimentalno
šumarstvo pri JAZU na Kantridi
1952.g.,gdje radi na poslovima melioracije
i pošumljavanja krških i bujadičarskih
terena Like. Nakon pet
godina tj. 1957. g. prelazi u Institut za
šumarska i lovna istraživanja u NR
Hrvatskoj (kasnije Šumarski institut
– Odjel za tipologiju šuma Zagreb) –
radna grupa Rijeka, na kojem mjestu
će dočekati umirovljenje 1990. g.


Malo tko je od kolega koji su radili
s njime imao priliku upoznati i istražiti
tako temeljito i detaljno naj skrivenije
i najljepše – do tada gotovo nedirnute
kutke ove naše jadne i napaćene
– ali prelijepe nam do movine Hrvatske.
Znanstveno-is tra živački rad koji
je obavljao zahtijevao je terestičko
kartiranje vegetacije šumskih ekosustava,
a taj rad se je tada obavljao gotovo
isključivo hodajući – zato se s
pravom može reći da Panonsku ravan,
Dinaride visokog obraslog krša te
mediteranski goli krš nitko bolje nije
upoznao, niti će upoznati bolje od
Zvonimira! Bila su to vremena bremenita
oskudicom i materijalno financijskom
i znanstveno tehnološkom;
boravilo se na terenu besprekidno
mjesecima, bez automobila, s naprtnjačom
na leđi ma, starom kartom iz
doba austrougar ske monarhije, busolom
i nervoznim lugarom kojemu se
žurilo doma radiprivatnog posla. U
tim i takvim uvjetima timskog rada
nastavljenog na utrtim Horvatovim
smjernicama rađala se je Hrvatska
tipološka škola, koja je po svojim rezultatima
istraživanja bila neusporedivo
cjenjenija u Europi nego li u
vlastitoj domovini. Procesi globalne
grube destrukcije prirode s trajnim
negativnim konota cijama po šumske
(a ne samo njih) ekosustave praćeni
su na više tisuća trajnih pokusnih
ploha postavljenih tijekom šezdesetih
godina prošloga stoljeća u Panonskom,
Dinarskom i Mediteranskom
području Hrvatske.Tijekom toga izuzetno
obilnog rada Zvonimir osjeća
potrebu za usavršava njem; tako 1972.
g. okončava dok torski studij na Šumarskom
fa kultetu u Zagrebu izpodručja
fitocenologije, potom odlazi
na specijalistički studij kod svijetski
znanog fitocenološkog doajena prof.
Ellenberga u Götingen. Istovremeno
je član Istočno Alpsko Dinarskog
društva za vegetaciju, također je član
i Hrvatsko ekološkog društva te planinarskog
društva “Platak” Rijeka.


Neobjavljena tipološka znanstveno-
istraživačka riznica je obim na,
a samo jedan njen manji dio
objavljen je u znanstvenim stranim i
domaćim časopisima, gdje u pre ko
pedesetak njih je i Zvonimir
autor/koautor. Sudjeluje u izradi
državne karte primarne vegetacije Jugoslavije
za IUFRO 1984. g. u Ljubljani,
te preko 30 vegetacijskih karata
mjerila 1:50 000 koje je sam izradio.
Aktivno je sudjelovao sa znanstvenim
radovima na savjetovanjima,
simpozijima i kongersimau inozemstvu
i Hrvatskoj.


Zauvijek ću u sijećanju pamtiti lakoću
kojom se je penjao kroz kanjon
Velike Paklenice iz Starigrada do sela
Marasovića, s nama mlađi ma lipnja
1993. godine, dok su nas sa vrhova
Velebita kroz povećala snajpera
budno promatrali četnici. Na tom platou
istraživali smo sukce siju crnog
bora na travnate i po ljoprivredne površine
u Nacionalnom parku “Paklenica”.
Zvonimirovo zadnje izlaganje
bilo je prije nepunih deset mjeseci u
Zagrebu naŠumarskom fakultetu na
među narodnom savjetovanju prigodom
obi lježavanja pedesete obljetnice
šum skog sjemenarstva u
Hrvatskoj, kada nas je sve obradovao
svojim lucidnim mislima i vedrinom
kojom je zračio cijeloga svog života.


Tiho – ali i nenadano, nenametljivo
kako je i živio,zauvijek nas je
ostavio naš kolega i prijatelj Zvonimir,
iza njega su ostala brojna njegova
djela kao uzor kolegama koji će
nastaviti njegovim utrtim stazama,na
kojima ćemo gačesto su sretatiu kaduljinu
modroljubičastom cvatu,
opojnim mirisima vriska i smilja.
Dragi Zvonimire nekati je laka ova
Hrvatska Kostrenska gruda!


Dr. sc. Karmelo Poštenjak