DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2010 str. 114 <-- 114 --> PDF |
Dr. sc. ZVONIMIR PELCER, dipl. ing. šum., znanstveni savjetnik (1920 – 2010) U kasno popodne 4. kolovoza ove godine, sunčeve zrake ispraćale su zajedno s omanjiim skupom rodbine, prijatelja i znanaca na Kostrenskom groblju na vječni počinak ovozemaljske ostatke znanstvenogsavjetnika dr. sc. Zvonimira Pelcera, dipl. ing. šumarstva. Prije devedeset godina hrvatska, rimokatolička obitelj Franje i Ruže Pel cer,dobila je prinovu – sina Zvo nimira, kojega je obasjalo sunce u starom Dubrovniku, gdje je punim plućima udahnuo opojne mirise mediteranskog podneblja – kadulje, vri ska, smilja i kovilja.Ti prvi dojmovi bit će mu životna odrednica. Zvonimir odrasta i školuje se, slijedeći očeva radna mjesta – pučku ško lu završava u Jajcu, a prvu klasič nu gimnaziju u Sarajevu 1939. g.te seupisuje na šumarski odjel Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Vjetrometine II. svijetskog rata zatiču ga u postrojbama Hrvatskog domobranstva od 1943–1945. g., nakon čega nastavlja studij šumarstva na Poljoprivrednošumarskom fakultetu u Zagrebu. 1948. godina je prijelomna u njegovom obrazovanju i životnoj opredijeljenosti, kada ga doajen hrvatske biljne sociologije prof. dr. sc. Ivo Hor vat uzima u svoju ekipu s još nekolicinom kolega – studenata Stje panom Bertovićem, Zoltanom Matanom i Đurom Babogredcem za kartiranje vegetacije Risnjačkog masiva. Radeći i dalje s prof. dr. sc. I. Horvatom diplomirao je 1950. g.na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Prvo stalno zaposlenje je dobio u Institutu za eksperimentalno šumarstvo pri JAZU na Kantridi 1952.g.,gdje radi na poslovima melioracije i pošumljavanja krških i bujadičarskih terena Like. Nakon pet godina tj. 1957. g. prelazi u Institut za šumarska i lovna istraživanja u NR Hrvatskoj (kasnije Šumarski institut – Odjel za tipologiju šuma Zagreb) – radna grupa Rijeka, na kojem mjestu će dočekati umirovljenje 1990. g. Malo tko je od kolega koji su radili s njime imao priliku upoznati i istražiti tako temeljito i detaljno naj skrivenije i najljepše – do tada gotovo nedirnute kutke ove naše jadne i napaćene – ali prelijepe nam do movine Hrvatske. Znanstveno-is tra živački rad koji je obavljao zahtijevao je terestičko kartiranje vegetacije šumskih ekosustava, a taj rad se je tada obavljao gotovo isključivo hodajući – zato se s pravom može reći da Panonsku ravan, Dinaride visokog obraslog krša te mediteranski goli krš nitko bolje nije upoznao, niti će upoznati bolje od Zvonimira! Bila su to vremena bremenita oskudicom i materijalno financijskom i znanstveno tehnološkom; boravilo se na terenu besprekidno mjesecima, bez automobila, s naprtnjačom na leđi ma, starom kartom iz doba austrougar ske monarhije, busolom i nervoznim lugarom kojemu se žurilo doma radiprivatnog posla. U tim i takvim uvjetima timskog rada nastavljenog na utrtim Horvatovim smjernicama rađala se je Hrvatska tipološka škola, koja je po svojim rezultatima istraživanja bila neusporedivo cjenjenija u Europi nego li u vlastitoj domovini. Procesi globalne grube destrukcije prirode s trajnim negativnim konota cijama po šumske (a ne samo njih) ekosustave praćeni su na više tisuća trajnih pokusnih ploha postavljenih tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća u Panonskom, Dinarskom i Mediteranskom području Hrvatske.Tijekom toga izuzetno obilnog rada Zvonimir osjeća potrebu za usavršava njem; tako 1972. g. okončava dok torski studij na Šumarskom fa kultetu u Zagrebu izpodručja fitocenologije, potom odlazi na specijalistički studij kod svijetski znanog fitocenološkog doajena prof. Ellenberga u Götingen. Istovremeno je član Istočno Alpsko Dinarskog društva za vegetaciju, također je član i Hrvatsko ekološkog društva te planinarskog društva “Platak” Rijeka. Neobjavljena tipološka znanstveno- istraživačka riznica je obim na, a samo jedan njen manji dio objavljen je u znanstvenim stranim i domaćim časopisima, gdje u pre ko pedesetak njih je i Zvonimir autor/koautor. Sudjeluje u izradi državne karte primarne vegetacije Jugoslavije za IUFRO 1984. g. u Ljubljani, te preko 30 vegetacijskih karata mjerila 1:50 000 koje je sam izradio. Aktivno je sudjelovao sa znanstvenim radovima na savjetovanjima, simpozijima i kongersimau inozemstvu i Hrvatskoj. Zauvijek ću u sijećanju pamtiti lakoću kojom se je penjao kroz kanjon Velike Paklenice iz Starigrada do sela Marasovića, s nama mlađi ma lipnja 1993. godine, dok su nas sa vrhova Velebita kroz povećala snajpera budno promatrali četnici. Na tom platou istraživali smo sukce siju crnog bora na travnate i po ljoprivredne površine u Nacionalnom parku “Paklenica”. Zvonimirovo zadnje izlaganje bilo je prije nepunih deset mjeseci u Zagrebu naŠumarskom fakultetu na među narodnom savjetovanju prigodom obi lježavanja pedesete obljetnice šum skog sjemenarstva u Hrvatskoj, kada nas je sve obradovao svojim lucidnim mislima i vedrinom kojom je zračio cijeloga svog života. Tiho – ali i nenadano, nenametljivo kako je i živio,zauvijek nas je ostavio naš kolega i prijatelj Zvonimir, iza njega su ostala brojna njegova djela kao uzor kolegama koji će nastaviti njegovim utrtim stazama,na kojima ćemo gačesto su sretatiu kaduljinu modroljubičastom cvatu, opojnim mirisima vriska i smilja. Dragi Zvonimire nekati je laka ova Hrvatska Kostrenska gruda! Dr. sc. Karmelo Poštenjak |