DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2010 str. 27 <-- 27 --> PDF |
D. Pejnović, K. Krapinec, M. Slamar: LOVCI U HRVATSKOJ KAO SOCIJALNO-GEOGRAFSKASKUPINA... Šumarski list br. 9–10, CXXXIV (2010), 461-474 postojanim i statistički signifikantnim rastom broja lo vaca (r= 0,66; p<0,05). U tridesetogodišnjem razdoblju, od početka 1960-ih do početka 1990-ih godina, broj lovaca prosječno se godišnje povećavao za 2.655 člana, odnosno po stopi 10,2%, da bi 1990. godine dosegao broj od 100.409 regi striranih lovaca. Otuda proizlazi da je u prosjeku jedan lovac dolazio na svakih 48 stanovnika (prema popisu iz ožujka 1991.), što je 2,3 puta više od prosjeka za 2001. (kada jedan lovac dolazi na svakih 112 stanov nika). Tako velik broj lovaca početkom 1990-ih godina posljedica je enormnog povećanja njihove brojnosti samo u razdoblju1989–1990., gotovo za petinu (18,58%), što je očito povezano sa zaoštravanjem političko-sigurnosne situacije, pa i priprema za rat koji je potom uslijedio. Već 1991. uslijedio je drastičan pad (od 67%), tako da se broj lovaca smanjuje na 1/3 njihova broja iz 1990. (33.211lovaca).Temeljni razlog ovakvog pada ratna su zbivanja uHrvatskoj, pri čemu je 52,9%lovišta bilo izloženo ratnim operacijama, od čega ih je 30%okupirano, a 20 %se nalazilo u zoni sukoba (Raguž i sur., 1993).Tome valja dodati i ratnim zbivanjima uzrokovano nefunkcioniranje lovačkih udruga koje su gospodarile lovištima. Naime, za odnosnu lovnogospodarsku godinu prikupljeni su podaci, uključujući i oni o broju lovaca, za samo 55%općina koje su pokrivale 47,1% po vršine lovišta u Hrvatskoj. Uz ratno, iskazano kolebanje broja lovaca i u poratnom razdoblju, do 2000. godine, rezultat je neredovite dostave statističkih podataka iz područja lovne djelatnosti od strane lovačkih udruga, odnosno jedinica lokalne samouprave, koje su po zakonu to bile dužne napraviti.Validnost podataka o broju lovaca povećava se boljim reguliranjem rada upravnih službi, nakon 2000. godine. U recentnom vremenu broj lovaca u Hrvatskoj u stalnom je porastu. Samo u razdoblju 2001.–2007. ukupno je porastao za 10.916, odnosno 27,5%, što je prosječni godišnji porast od 1.819 lovaca, odnosno 4,6 %. Broj lovaca i lovno-geografski intenzitet po županijama 2001. godine Prostorni razmještaj lovaca rezultat je interferencije više čimbenika, od prirodno-geografskih obilježja (reljefne dinamike, klimatsko-ekoloških obilježja, stupnja pošumljenosti itd.), preko gustoće naseljenosti, razine društveno-ekonomskog razvoja, stupnja urba niza ci je/ ruralnosti, funkcionalne usmjerenosti prostora, do mjesta i uloge lovačke tradicije u regionalnom sustavu vrijednosti. Kao rezultanta prostorno različite kombinacije navedenih čimbenika, Hrvatsku karakterizira izrazita nera vnomjernost u prostornom razmještaju lovaca. U prilog tomu svjedoči broj lovaca po županijama, pri čemu u Istarskoj i Ličko-senjskoj broj pripadnika odnosne sku- pi ne nadmašuje više od3.000 članova, dok se uVirovitičko- podravskoj i Varaždinskoj županiji kreće između skromnih 500 i 700 članova, a raspon u broju lovaca između članstvom najmalobrojnije – Virovitičko-podravske županije – i one s najvećim brojem članova – Istar ske, kreće u omjeru 1 : 6,2 (Tablica 1). Činjenica da se gotovo četvrtina od ukupnog broja hrvatskih lovaca nalazi u samo tri županije – Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Splitsko-dalmatinskoj – ima jako uporište u prostornoj strukturi i funkcionalnoj usmjerenosti tih dijelova Hrvatske, iako je kod svake od njih u pitanju drukčija ponderiranost. Tako se u Istri posljednjih desetljeća lov razvija kao sve važnija selektivna vrsta turizma, u Primorsko-goranskoj županiji predisponiran je bogatom i raznovrsnom resursnom osnovom (ponajprije, Gorski kotar, ali i kvarnerski otoci), dok je u Splitsko-dalmatinskoj županiji velik broj lovaca posljedi ca njezine površine (druga po veličini hrvatskažupani ja), velikog udjela morfološki rašlanjenih krških terena i rijetko naseljene ruralne periferije (Dalmatinska zagora).S druge pak strane, najmanjim brojem lovaca ističu seVirovitičko-podravska, Varaždinska i Dubrovačko- neretvanska županija u kojima se preklapa više ograničavajućih čimbenika za razvoj lovne aktivnosti, od visoke gustoće naseljenosti (Varaždinska), preko visokog udjela agrarno kultiviranog zemljišta u strukturi površina i zaostajanja u društveno-gospodarskom razvoju Hrvatske (Virovitičko-podravska), do nepovoljne prostorne konfiguracije i prevladavajuće usmjerenosti na različite selektivne oblike urbanog turizma(Dubrovačko- neretvanska županija). S geografskog stajališta temeljno značenje ima proučavanje prostornih razlika u lovnom intenzitetu, kako lovno-geografskom (broj lovaca na jediničnu površinu), tako i lovno-demografskom intenzitetu (broj lovaca na 1.000stanovnika). Iz prvog se iščitavaju razlike u stupnju lovne opterećenosti, a posredno i prostorni učinci lovne aktivnosti, a iz drugoga značenje lova u vrijednosnom sustavu, odnosno socijalno-ekonomskoj strukturi društvenih zajednica pojedinih županija. Komparativna analiza na razini županija pokazuje da najveći lovno-geografski intenzitet karakterizira Međimursku županiju, koja bilježi za 2,7 puta veći prostorni intenzitet od prosjeka Hrvatske, zatim Grad Zagreb i Istru. Nasuprot tomu, najmanjim intenzitetom izdvajaju seVirovitičko-podravska županija, koja u podjednakom omjeru zaostaje za prosjekom države, za tim Ličko-senjska i Zadarska županija. Iskazana polarizacija rezultanta je razlika u gustoći naseljenosti, ali i općoj razini društveno-gospodarske razvijenosti na vedenihžupanija. S druge pak strane, najvećim lovno-demografskim intenzitetom izdvaja se Ličko-senjska županija, više nego trostruko većim od prosjeka Hrvatske, nakon koje slijede Šibensko-kninska i Karlovačka županija.Visok |