DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2010 str. 20 <-- 20 --> PDF |
M. Zebec, M. Idžojtić, I. Poljak, I. Mihaldinec: VARIJABILNOST NIZINSKOG BRIJESTA (Ulmus minor Mill. ... Šumarski list br. 11–12, CXXXIV (2010), 569-580 brijesta karakteristična je vrlo široka ekološka valencija, tako da je prisutan u poplavnim šumama, ali i u sredozemnim šumskim zajednicama (Richens 1983, Namvar i Spethmann 1985). Nizinski brijest rasprostranjen je u kontinentalnom i mediteranskom dijelu Hrvatske. Prema Vukeliću i Raušu (1998) i Vukeliću i sur. (2008) na području kontinentalne Hrvatske, u sloju drveća znatan udio zauzima u zajednici hrasta lužnjaka i velike žutilovke (Genisto elatae-Quercetum roboris Horvat 1938), posebice u subasocijaciji s rastavljenim šašem (Genisto elatae- Quercetum roboris caricetosum remotae Horvat 1938), a javlja se i u šumi hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris /Anić 1959/ Rauš 1969), kao i u šumi poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio-Fraxinetum angustifoliae Glavač 1959), mješovitoj šumi crne johe i poljskog jasena sa sremzom (Pruno-Fraxinetum Oberdorfer 1953), šumi crne johe s trušljom (Frangulo-Alnetum glutinosae Rauš 1968), te nešto manje u šumi crne johe s dugoklasim šašem (Carici elongatae-Alnetum glutinosae W. Koch 1926), šumi veza i poljskog jasena (Fraxino-Ulmetum laevis Slavnić 1952), poplavnoj šumi crne i bijele topole (Populetum nigro-albae Slavnić 1952) i poplavnoj šumi vrba i topola (Salici-Populetum nigrae /R. Tx. 1931/ Meyer Drees. 1936). Prema terenskim opažanjima Zebeca (2010) rasprostranjen je i ekstrazonalno, na toplijim, južnim ekspozicijama, npr. u zajednici hrasta medunca i crnog jasena (Orno-Quercetum pubescentis Klika 1938). U mediteranskom dijelu Hrvatske, u specifičnim sinekološkim uvjetima U. minor raste u zajednicama hrasta medunca, no česte su i čiste sastojine nizinskog brijesta, posebice na antropogeniziranim staništima i napuštenim poljoprivrednim površinama. Uz veće rijeke jadranskog sliva (Cetina, Krka, Neretva), brijest se pojavljuje u zajednicama bijele topole (Hećimović 1982; Trinajstić 1991; Marković i sur. 1993; Ka menjarin 1996; Milović 2000, 2002). Pojavom traheomikoze holandske bolesti brijesta (Ophiostoma ulmi /Buism./ Nannf. I; Ophiostoma novo-ulmi Brasier) dolazi do propadanja vrlo velikog broja stabala nizinskog brijesta u Europi, gdje su zabilježene enormne štete. U Hrvatskoj sušenje brijesta počinje dvadesetih godina prošloga stoljeća, dok je najveće propadanje u slavonskim nizinskim šumama zabilježeno između 1950. i 1955. godine, tako da su danas odrasla, reproduktivno sposobna stabla, prava rijetkost (Špiranec 1971, Jureša 1976, Stojković 1995, Gradečki i sur. 1997). Stupanj tolerantnosti pojedine vrste prema određenom patogenu, kao i njena adaptabilnost u uskoj je vezi s količinom varijabilnosti koju dotična vrsta posjeduje. Što je veća varijabilnost, veća je i vjerojatnost preživljavanja, odnosno adaptiranja na promjenjive uvjete okoline tijekom relativno dugog životnog ciklusa. Navedeno rezultira pojačanim zanimanjem znanstvenika za ovu plemenitu listaču, te se provode brojne studije kojima je cilj metodama morfometrijske analize folijarnih značajki ili biokemijskim analizama utvrditi stupanj varijabilnosti populacija ove vrste. Istraživanjima varijabilnosti nizinskog brijesta nastoji se riješiti i taksonomski prijepor oko znanstvenog imenovanja nizinskog brijesta, kao i dati konačni sud o valjanosti velikog broja unutarvrsnih jedinica, koje navode pojedini autori (Coleman 1998, Collin i sur. 2000, Collin 2002). Dosadašnje studije varijabilnosti nizinskog brijesta u Hrvatskoj su glede veličine uzorka parcijalne i neujednačene, a metodološki zastarjele, tako da ne predstavljaju primjerene izvore za nastavak istraživanja (Zlatarić 1952, Janjić 1981). Prvo opsežno istraživanje koje obuhvaća cjelokupno područje rasprostranjenosti nizinskog brijesta u Hrvatskoj, a koristi moderne morfometrijske i molekularno-biološke metode uz multivarijatni pristup, provodi Zebec (2010), te utvrđuje visoku morfološku i genetsku varijabilnost ove vrste. Dobiveni uzorak varijabilnosti ukazuje na jasno odvajanje između kontinentalnih i mediteranskih populacija nizinskog brijesta na morfološkoj i genet skoj razini. Ovo istraživanje provedeno je u Podravini, a nastavlja se na seriju višegodišnjih opservacija i studija raznolikosti nizinskog brijesta u Hrvatskoj. 2. PODRUČJE I CILJ ISTRAŽIVANJA – Observed Area and Goal of Research Istraživano područje proteže se na sjeveru do granice s Republikom Mađarskom, na jugu graniči s obroncima Bilogore, dok je istočna granica Virovitica, a zapadna područje oko Varaždina. Podravina je prostor aluvijalne ravnice rijeke Dra ve. Istraživano područje možemo geomorfološki odrediti prema Bognaru (2001), kako slijedi: megamakrogeomorfološka regija – Panonski bazen; subgeomorfološka regija – Gornjodravska nizina (Virovitica), Nizina rijeke Drave i rijeke Mure (Varaždin). Litološki, na tom području prevladavaju pleistocenski sedimenti (močvarni les i kopneni beskarbonatni les), kao i holocenske naslage (šljunci, pijesci, glina, silt). Prema Mayeru (1992) najzastupljenija tla središnjega dijela dravskog bazena su euglejevi, i to: amfiglej, hipoglej i epiglej. U najnižem naplavnom aluvijalnom pojasu uz rijeku Dravu pod utjecajem vode formirana su karbonatna tla – aluvijalna glejna i močvarna glejna tla, dok na povišenijim prostorima prevladava semiglej aluvijalni. Za prostor pleistocenskih terasa karakteristično je lesivirano i pseudoglejno tlo. Klimatološki je području Podravine, prema Köppenovoj klasifikaciji, svojstven Cfwbx tip klime. To je umjereno topla kišna klima, sa srednjom temperaturom |