DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2011 str. 91 <-- 91 --> PDF |
sušenjau našim šumama, navodi kako “struktura sastojine i način gospodarenja imaju u ovoj pojavi značajnu ulogu. Prirodne šume manje su napadnute sušenjem od šumskih kultura”. Navodi primjere iz Njemačke,Austrije, Švicarske i Slovenije, no jela se suši i u prašumi, pa to nije pravilo. Značajnu ulogu u sušenju ima reljef. “Šumske sastojine na većim nadmorskim visinama i jugu izloženim staništima s plitkim tlom, neotpornije su od sastojina drukčijih reljefnih značajki”. Šume su piše on “osebujan sakupljač otrova iz okolišapredstavljaju izuzetan prečistač,ali i skladište otrovnih supstancija koje postupično nagrizaju ekosustav u svim njegovim komponentama”. Smatra kako je teško predvidjeti intenzitete propadanja šuma u budućnosti, ali je potrebno “poduzeti sve mjere da se zaustave emisije koje štetno utječe na šume, dok se cilj gospodarenja treba sastojati u stvaranju stabilnijeg šumskog fonda, uz intezivno praćenje i proučavanje uzroka sušenja”. Tema br. 6–8/1989. je Međunarodni simpozij o propadanju šuma, kojemu je nazočilo oko 250 stručnjaka.Tu je na temelju istraživanja i obilaska Gorskog kotara iznešeno mišljenje njemačkih profesora o oštećenjima na jeli, bukvi i smreki kao posljedicu imisija te istovjetnost sa simptomima promatranim u Njemačkoj. Zaključeno je, da kodsvihoštećenja “imaju odlučujuću ulogu depozicije sumpora”. U tome broju Šumarskoga lista objavljena su i sva izlaganja na Simpoziju. Iz br. 6–8/1990. citiramo: “Smatramo nužnim ponovno navesti da o stabilnim šumskim ekosustavima ovise svi kopneni ekosustavi. O njima ovise slatkovodni ekosustavi, uključivši izvorišta pitke vode, zatim agroekosustavi te napučeni urbani i idustrijski prostori. Svi navedeni sustavi su brojnim čimbenicima povezani sa šumom (klima, erozija, vodni odnosi, proizvodnja kisika, vezanje ugljičnog dioksida kao jedino rješenje protiv nepovoljnog učinka “staklenika atmosfere”, velika bioproizvodnja plemenite sirovine, čuvanje genofonda, estetika krajolika, povoljan utjecaj na turistički promet, odmor uz doživljaj prave prirode, ekološka niša za velik broj životinjskih vrsta, jedino živo uporište u prostoru i dr.)”. Nastavno piše kako su i hrvatske šume danas ozbiljno ugrožene, navodeći 13 osnovnih razloga. Naravno svi su značajni, ali interesantan je upravo taj zadnji: “Slaba ekološka obrazovanost prostornih planera, nedostatak ekološke svijesti onih koji odlučuju o šumi i šumarstvu uključivši i šumarske stručnjake”. Citira poznatu tvrdnju u visokom obrazovanju 5 + 5 = 0, gdje se prvi broj odnosi na godine studiranja a drugi na godine “stručnog mrtvila iz čega proizlazi stručni zastoj. Kod nas nažalost, proširivanje stručnih znanja poslije završetka studija nije običaj (rijetko se čita stručni tisak)”. Od mjera za održavanje šuma u budućnost navodimo onu pod 7.: “Šumarski stručnjaci moraju sudjelovati kod odlučivanja o namjeni prostora, jer im njihova znanja daju prednost prilikom planiranja u krajoliku. Podsjećamo da je šuma jedino prirodno upo rište u prostoru koje nema zamjene”. U br. 10–12/1991. osvrće se na ugroženostšuma na kon srpske agresije na Hrvtasku od istoka do Dubrovnika, a u 9–10/1993. raspravlja kuda i kako dalje s hrvatskim šumama. “Neprijeporno je da s hrvatskim šumskim bogatstvom treba upravljati iz jednog središta” i navodi razloge zbog čega. U daljnjem tekstu napominje: “šuma će u 21. stoljeću pretstavljati neprocijenjivu vrijednost, narodi koji će je posjedovati postat će bogati, a Hrvatska s obiljem bjelogoričnih šuma ima u tome pogledu velike mogućnosti”. U br. 5–6/1994. god. navodi kako šuma u budućnosti ovisi o šumarskim planovima i njihovoj dosljednoj provedbi te o prostornim planovima razvoja RH i pridržavanju općih postavki zaštite okoliša, no “prilikom donošenjan značajnih odluka o gospodarenju prostorom šumovitim krajolicima, šumarska struka kao donositelj i provoditelj šumarskih planova je u najviše slučajeva zaobiđena”.Tako navodi kao primjer slučaja hrvatske delegacije glede potpisivanja Protokola o daljnjem smanjenju sumpora u okviru Konvencije o dalekosežnome prekograničnom onečišćenju zraka (Oslo 13. i 14. lipnja 1994.), “gdje se nije vodilo računa o današnjem stanju propadanja šuma u Hrvatskoj”. U sljedećem dvobroju iste godine komentira novi Pravilnik o uređivanju šuma,koji određuje “da je prilikom izrade osnove gospodarenja potrebito odrediti i općekorisne funkcije šuma po kategorijama i to za odjele i odsjeke svake gospodarske jedinice”. Time je stvorena podloga “za objektivnije vrednovanje socijalnih i ekoloških funkcija šume, što uveliko olakšava šumarskoj struci da sudjeluje u ostvarivanju prostornih planova”. Ovdje možemo reći da su njegov pionirski trud i postepe ne dogradnje tijekom proteklog vremena glede proble matike općekorisnih funcija šume, ovim aktom dobile i zakonsku podlogu. U dvobroju iza toga govori o njezišume koja započinje njenim osnivanjem i traje do kraja njezina života, “kojizapravo predstvavlja smjenu generacija i daje glavno obilježje obnovljivosti šume”. Tu je sada pitanje tko može obavljati njegu šume – posebice obilježavati stabla za sječu? Prečesto piše, no to “prepuštamo stručnjacima nižeg stupnja školovanja, zahtijevajući od njih da obave dio stručnog posla kojemu nisu dorasli”. Kako je od 1994. god. u svakome dvobroju pisana Riječ glavnog urednika, nije moguće u ovome napisu osvrnuti se detaljnije na još gotovo oko 80-taknapisa, stoga ćemo kratko ukazati na teme o kojima je bilo riječi. U 1995. god. poziva na suradnju između šumarstva i vodoprivrede, jer “su šume nezamjenjivi vodoprivredni objekti.”Još jednom piše o općekorisnim funkcijama šume u kojima su sadržani izvori ljudskoga blagostanja, pa sugerira“sirovinsku funkciju šume potrebno jepodrediti ravnoteži šumskoga ekosu |