DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2011 str. 91     <-- 91 -->        PDF

sušenjau našim šumama, navodi kako “struktura sastojine
i način gospodarenja imaju u ovoj pojavi značajnu
ulogu. Prirodne šume manje su napadnute sušenjem od
šumskih kultura”. Navodi primjere iz Njemačke,Austrije,
Švicarske i Slovenije, no jela se suši i u prašumi,
pa to nije pravilo. Značajnu ulogu u sušenju ima reljef.
“Šumske sastojine na većim nadmorskim visinama i
jugu izloženim staništima s plitkim tlom, neotpornije
su od sastojina drukčijih reljefnih značajki”. Šume su
piše on “osebujan sakupljač otrova iz okolišapredstavljaju
izuzetan prečistač,ali i skladište otrovnih supstancija
koje postupično nagrizaju ekosustav u svim
njegovim komponentama”. Smatra kako je teško predvidjeti
intenzitete propadanja šuma u budućnosti, ali je
potrebno “poduzeti sve mjere da se zaustave emisije
koje štetno utječe na šume, dok se cilj gospodarenja
treba sastojati u stvaranju stabilnijeg šumskog fonda,
uz intezivno praćenje i proučavanje uzroka sušenja”.
Tema br. 6–8/1989. je Međunarodni simpozij o propadanju
šuma, kojemu je nazočilo oko 250 stručnjaka.Tu
je na temelju istraživanja i obilaska Gorskog kotara iznešeno
mišljenje njemačkih profesora o oštećenjima na
jeli, bukvi i smreki kao posljedicu imisija te istovjetnost
sa simptomima promatranim u Njemačkoj. Zaključeno
je, da kodsvihoštećenja “imaju odlučujuću
ulogu depozicije sumpora”. U tome broju Šumarskoga
lista objavljena su i sva izlaganja na Simpoziju. Iz br.
6–8/1990. citiramo: “Smatramo nužnim ponovno navesti
da o stabilnim šumskim ekosustavima ovise svi
kopneni ekosustavi. O njima ovise slatkovodni ekosustavi,
uključivši izvorišta pitke vode, zatim agroekosustavi
te napučeni urbani i idustrijski prostori. Svi
navedeni sustavi su brojnim čimbenicima povezani sa
šumom (klima, erozija, vodni odnosi, proizvodnja kisika,
vezanje ugljičnog dioksida kao jedino rješenje
protiv nepovoljnog učinka “staklenika atmosfere”, velika
bioproizvodnja plemenite sirovine, čuvanje genofonda,
estetika krajolika, povoljan utjecaj na turistički
promet, odmor uz doživljaj prave prirode, ekološka
niša za velik broj životinjskih vrsta, jedino živo uporište
u prostoru i dr.)”. Nastavno piše kako su i hrvatske
šume danas ozbiljno ugrožene, navodeći 13 osnovnih
razloga. Naravno svi su značajni, ali interesantan je
upravo taj zadnji: “Slaba ekološka obrazovanost prostornih
planera, nedostatak ekološke svijesti onih koji
odlučuju o šumi i šumarstvu uključivši i šumarske stručnjake”.
Citira poznatu tvrdnju u visokom obrazovanju
5 + 5 = 0, gdje se prvi broj odnosi na godine studiranja
a drugi na godine “stručnog mrtvila iz čega proizlazi
stručni zastoj. Kod nas nažalost, proširivanje stručnih
znanja poslije završetka studija nije običaj (rijetko se
čita stručni tisak)”. Od mjera za održavanje šuma u budućnost
navodimo onu pod 7.: “Šumarski stručnjaci
moraju sudjelovati kod odlučivanja o namjeni prostora,
jer im njihova znanja daju prednost prilikom planiranja


u krajoliku. Podsjećamo da je šuma jedino prirodno
upo rište u prostoru koje nema zamjene”.


U br. 10–12/1991. osvrće se na ugroženostšuma na kon
srpske agresije na Hrvtasku od istoka do Dubrovnika,
a u 9–10/1993. raspravlja kuda i kako dalje s
hrvatskim šumama. “Neprijeporno je da s hrvatskim
šumskim bogatstvom treba upravljati iz jednog središta”
i navodi razloge zbog čega. U daljnjem tekstu napominje:
“šuma će u 21. stoljeću pretstavljati neprocijenjivu
vrijednost, narodi koji će je posjedovati postat će bogati,
a Hrvatska s obiljem bjelogoričnih šuma ima u tome pogledu
velike mogućnosti”. U br. 5–6/1994. god. navodi
kako šuma u budućnosti ovisi o šumarskim planovima i
njihovoj dosljednoj provedbi te o prostornim planovima
razvoja RH i pridržavanju općih postavki zaštite okoliša,
no “prilikom donošenjan značajnih odluka o gospodarenju
prostorom šumovitim krajolicima, šumarska
struka kao donositelj i provoditelj šumarskih planova je
u najviše slučajeva zaobiđena”.Tako navodi kao primjer
slučaja hrvatske delegacije glede potpisivanja Protokola
o daljnjem smanjenju sumpora u okviru Konvencije o
dalekosežnome prekograničnom onečišćenju zraka
(Oslo 13. i 14. lipnja 1994.), “gdje se nije vodilo računa


o današnjem stanju propadanja šuma u Hrvatskoj”. U
sljedećem dvobroju iste godine komentira novi Pravilnik
o uređivanju šuma,koji određuje “da je prilikom
izrade osnove gospodarenja potrebito odrediti i općekorisne
funkcije šuma po kategorijama i to za odjele i odsjeke
svake gospodarske jedinice”. Time je stvorena
podloga “za objektivnije vrednovanje socijalnih i ekoloških
funkcija šume, što uveliko olakšava šumarskoj
struci da sudjeluje u ostvarivanju prostornih planova”.
Ovdje možemo reći da su njegov pionirski trud i postepe
ne dogradnje tijekom proteklog vremena glede proble
matike općekorisnih funcija šume, ovim aktom
dobile i zakonsku podlogu. U dvobroju iza toga govori o
njezišume koja započinje njenim osnivanjem i traje do
kraja njezina života, “kojizapravo predstvavlja smjenu
generacija i daje glavno obilježje obnovljivosti šume”.
Tu je sada pitanje tko može obavljati njegu šume – posebice
obilježavati stabla za sječu? Prečesto piše, no to
“prepuštamo stručnjacima nižeg stupnja školovanja,
zahtijevajući od njih da obave dio stručnog posla kojemu
nisu dorasli”.
Kako je od 1994. god. u svakome dvobroju pisana
Riječ glavnog urednika, nije moguće u ovome napisu
osvrnuti se detaljnije na još gotovo oko 80-taknapisa,
stoga ćemo kratko ukazati na teme o kojima je bilo riječi.
U 1995. god. poziva na suradnju između šumarstva
i vodoprivrede, jer “su šume nezamjenjivi
vodoprivredni objekti.”Još jednom piše o općekorisnim
funkcijama šume u kojima su sadržani izvori ljudskoga
blagostanja, pa sugerira“sirovinsku funkciju
šume potrebno jepodrediti ravnoteži šumskoga ekosu