DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 13/2011 str. 251     <-- 251 -->        PDF

E. Paladinić, D. Štimac, H. Marjanović, I. Balenović, M. Z. Ostrogović: SUŠENJE OBIČNE JELE (Abies alba Mill.) ... Šumarski list – Posebni broj (2011), 248-263


UVOD – Introduction


Obična jela (Abies albaMill.) je prirodno rasprostranjena
u planinama srednje, južne i djelomično zapadne
Europe.Areal obične jele u Hrvatskoj obuhvaća područja
Gorskog kotara, odakle se preko Velebita proteže
kroz cijeli Dinarski masiv. Ova se vrsta nalazi i u gorskim
predjelima (Papuk) između Save i Drave (Vidaković,
1993).


Obična jela je ekološki, gospodarski i tradicionalno
najvažnija hrvatska četinjača,s oko 35 % udjela u uku pnoj
drvnoj zalihi četinjača (Prpić i Seletković,
2001). Pridolazi u prebornim šumama koje predstavljaju
značajno ekološko uporište najšumovitijega područja
Republike Hrvatske. Ako se pri gospodarenju
ovom vrstom nema u vidu raznovrsnost međudjelovanja
svih okolišnih čimbenika, a zahvati pridobivanja
drva se obavljaju jednoliko na svim staništima, može se
dogoditi da neki drugi čimbenik (klimatski, biotski) do
toga trenutka beznačajan, postane na nekim staništima
vrlo značajan, odnosno odlučan za razvoj, prirast, uz
rast pa i opstanak jele (Šafar,1965).


Inače, propadanje odnosno sušenje obične jele pojavljuje
se periodički u Europi još negdje od oko 1500.
god.(Meyer,1957;Krehan,1989), bilo da se postupno
odvijalo bilo “stepeničastim” trendom, s time
da su zabilježeni i nagli porasti sušenja povezani s iznenadnim
stresnim obratima u jelovim šumama (Innes,
1993). Prostorna i vremenska varijabilnost sušenja obične
jele promatra se s porastom intenziteta i raspodjele
još od 19. Stoljeća (Larsen,1986).


Sušenje šuma u Hrvatskoj se sustavno prati te izvještava
od 1987. godine kada je RH počela sudjelovati u
programu ICP Forests. O prvim rezultatima procjene
stanja krošanja u Hrvatskoj u okviru ICPForests pišu
Prpić,Komlenović iSeletković (1988), a godišnje
procjene prate se odgovarajućim izvješćima (Seletković
iTikvić,1996;Potočić iSeletković
2000a, 2000b, 2001, 2002, 2003, 2004). Prema navedenim
godišnjim izvješćima obična jela je naša najošteće-


PROBLEMATIKAISTRAŽIVANJA–


Propadanje jelovih sastojina, odnosno intenzivno
sušenje stabala jele velik je problem u smislu održivog
gospodarenja te proizvodnje kvalitetnih drvnih sortimenata
iz naših bukovo-jelovih šuma s kojim se svakodnevno
susreću šumarski stručnjaci na terenu. Stabla
jele se prema stanju osutosti osvijetljenog dijela krošnje
klasificiraju u pet klasa osutosti prilikom procjene
stanja oštećenosti šumskih sastojina (Seletković i
Potočić, 2004), dok se prilikom doznačivanja stabala
za šumsko-uzgojne radove pomlađivanja prebornom
sječom bilježe posebno jelova stabla kojima se
utvrdi jedna od dvije najviše klase osutosti. Inače, procjena
oštećenosti šuma obavlja se prema jedinstvenoj
metodi propisanoj od ICPForests (PCC, 1998), koja je
nija vrsta šumskog drveća, s vrlo visokim postotkom
značajne oštećenosti (Seletković iPotočić,2004),
čiji je minimum u promatranom razdoblju zabilježen
1999. godine (58,1 %), a maksimum od 88,4 % 2004.
godine (Vrbeki dr.,2008).Točni uzroci sušenja obične
jele još su nepoznati. Istraživanjima se ustanovilo da je
sušenje posljedica sinergističkog djelovanja više nepovoljnih
(okolišnih) čimbenika, poput suše, mraza, velikih
padova temperature zraka, nadmetanja sa susjednim
stablima, zračnog zagađenja, zakiseljavanja tla, nedostatka
minerala, kukaca, a i ostalih patogena (Schütt,
1977;Larsen,1986;Krehan,1989;Certini etal.,
2000; Thomas, 2002; Šafar, 1965; Kauzlarić,
1988;Bezaki dr.,1991; Tikvići dr.,1995,Komlenović
i dr.,1997;Potočić i dr.,2008; Tikvić i dr.,
2008;Anić i dr.,2009).Larsen (1986) ukazao je na
nedovoljnu genetsku varijabilnost i nisku sposobnost
prilagođavanja obične jele u središnjoj te zapadnoj Europi,
kao predodredive čimbenike smrtnosti jele.


Sam proces sušenja jelovih stabala popraćen je smanjenim
rastom te oštećivanjem krošnje stabla u obliku
gubitka iglica (osutost) te žućenja istih (Bauch,1986;
Larsen,1986;Innes,1993;Androić iCestar,
1975;Androići dr.,1975;


Na lokalitetima jelovih šuma gdje je uočeno sušenje,
ono se očituje kao sušenje manjih ili većih skupina stabala.
Izravna posljedica sušenja je ta da se sječivi obujam
jele namiruje najvećim dijelom sanitarnim sječama
odumrlih jelovih stabala, čime je gospodarenje jelovim
šumama na poznatim i propisanim osnovama postalo u
najmanju ruku upitno (Krpan i Pičman, 2001).
Stogatakvo značajno narušavanje kvalitete drva djelomično
do potpuno suhih stabala snažno utječe na ekonomsko
stajalište proizvodnje sortimenata iz takvih
sastojina, kojima je narušena stabilnost uslijed prinudnog
otvaranja sklopa, što onda ima dugoročne posljedice
na zdravstveno stanje i prirodnu obnovu sastojine.


Research issues


u međuvremenu još dvaput (2006. i 2009.) dorađivana i
dopunjavana. Vodeći se stupnjevanjem klasa osutosti
krošanja jele po ICPmetodologiji te činjenicom da se
značajno oštećenim stablima smatraju stabla osutosti
krošnje iznad 25 %, bukovo-jelove sastojine načelno su
podijeljene u tri kategorije zdravstvenog stanja jele.To
su: a) sastojine dobrog (zadovoljavajućeg) zdravstvenog
stanja (primjer: gospodarska jedinica skraćeno: g.j.
“Široka Draga”), b) sastojine umjereno narušenog
zdravstvenog stanja (primjer: g.j. “Kobiljak-Bitoraj”),
c) sastojine izrazito narušenog zdravstvenog stanja
(primjer: g.j. “Brloško”). Gledenavedene podjele, is tra
živanjem je bilo predviđeno obaviti prikupljanje podataka
u sve tri kategorije.