DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 87 <-- 87 --> PDF |
Ugljenarenje u prošlosti Gorskog kotara i Hrvatskog primorja Alojzije Frković, dipl. ing. šum Još i danas prolazeći nižim dijelovima šuma Risnjaka, Platka, Bjele kose, Milanova vrha, Rudnika pa i Kastavskim šumama, možemo naići na male čistine, plješine, obično kružna oblika i utabana tla, na kojima buja prizemno rašće. Ako se malo bolje zagledamo u te ravne površine promjera kojih 15 do 20 m, primijetit ćemo da su u središnjem dijelu malo uzdignute s blagim padom prema krajevima. Obično ih nalazio u malim udolicama, podalje od pravca udara glavnih vjetrova, i što je posebno zanimljivo, u podnožju strmih bukvom obraslih strana. Zagrebemo li cipelom o tlo naići ćemo na prašnjavu mješavinu sipke zemlje i ugljene prašine, tzv. šćupu. Riječ je dakako o kopištima, ugljenicama, nijemim svjedocima iz davne prošlosti raširenog ugljenarenja, važne grane iskorištavanja šuma na prostoru zapadnohrvatskog visočja. Na području Gychyjevih šuma "kopišta ili ugljare, starije i novije, nisu rijetka". Ona starija "obrasla su kupinom, bazgom i drugim plodonosnim korovom; tu su sada koke tetrijebke i jarebice sa svojim familijama" (Bönel 1930). Drveni ugljen važna "merkantilska" roba Za prvih feudalnih gospodara knezova Krčkih, kasnije Frankopana, Gorski kotar nije imao stalnog stanovništva. Tu su povremeno obitavali primorski stočari koji su se usput bavili i paljenjem drvenog ugljena (Marković 2003). Prema Modruškom urbaru iz 1486.g. kao prva goranska naselja spominju se: Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol… Ugljenarenje kao nezaobilazno zanimanje podložnika u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju počinje zapravo krajem 16.st., kada ovi krajevi mijenjanju svoje feudalne gospodare. Mošćenićki statut iz 1501. izrijekom nalaže "kopi žgat", paliti ugljen, kao obvezu kmetova. U gorskom zaleđu Kvarnera, posebno u Čabarskom kraju, procvat ugljenarenja pada sredinom 17.st. kad Petar Zrinski podiže u Čabru peć za talenje željezne rudače (1651), za koji su proces trebale velike količine ugljena. Uz domaću radnu snagu sve se više angažiraju i partije ugljenara iz susjedne Kranjske, za koje se postupno podižu nova naselja uz rubove šuma. Neka od njih postoje i danas, poput Crnih Lazi, Frbežara, Požarnice, Gorača, Kozjeg Vrha i Kranjci, od kojih su ovi potonji očito dobili ime po doseljenicima iz Kranjske (Malnar 2008).Uz grupe ugljenara s tog graničnog područja, prema pisanim dokumentima, značajne su bile i partije ugljenara iz sela Jadrča i Osojnika današnje općine Vrbovsko, te iz Kastva i Grobinšćine. Prema Kesterčaneku, kako navodi Frančišković i sur. (1982), u Primorju je paljenje ugljena u to doba počelo tolikim intezitetom "da su šume vidljivo nestajale". Uz proizvodnju ugljena bukove šume su se koristile i za proizvodnju potaše (bjelike), važne sirovine u staklanama, kakva je bila ona podignuta 1727.g. u Crnom Lugu. Utihnućem rada čabarskih rudnika i željezare (1711) potražnja za drvenim ugljenom samo na kratko stagnira. Uz podmirenje lokalnih potreba, pretežito za kovačke radionice, ugljen postaje važna "merkantilska roba", pronalazeći kupce ne samo u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, nego se |