DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 88 <-- 88 --> PDF |
izvozi i u inozemstvo, posebno u mediteranske zemlje. U tu su svrhu podignuta posebna skladišta u Žminama kod Bakarca (Radošević 1892). Prema izvještaju Trgovačko-obrtničke komore, 1891.g. dopremljene su iz Gorskog kotara u Bakar, Kraljevicu, Novi Vinodolski i Senj znatne količine ugljena, a u tim su gradovima također bili podignuti "magazini za ugalj". Tako je 1891. g. dopremljeno 8,254.160 kg uglja, od čega u sam Bakar 3,773.560 kg, a sljedeće 1892. g. – 7,968.110 kg (Hirc 1898). Nanovo oživljeni promet zaobilazi Rijeku. Goranima se pridružuju karavane iz Kranjske koje dolaze u Primorje s drvom i ugljenom, a vraćaju se s tovarima soli (Munić 1996). Pojačana proizvodnja drvenog ugljena postupno uzima danak i na šumskom fondu Gorskog kotara. Za to ne treba kriviti ugljenare, koji nažalost u tom nimalo lakom poslu sudjeluju samo utoliko da bi preživjeli, dobivajući tek bijednu plaću od gospodara. A gospodari, zemaljska gospoda, ne vodeći brigu kako im šume izgledaju, prepustiše ugljenarima ne samo paljenje i nadziranje žežnica, nego i odabiranje stabala za sječu, koncentrirajući žežnice na mjestima do kojih je najlakše dopremiti materijal. Pojedini, naseljima bliži šumski predjeli, do te su mjere eksploatirani da su golosjeci na vidiku. Urbarskom regulacijom Marije Terezije iz 1769.g., uz odredbe vezane o reguliranju odnosa između zemaljske gospode i njihovih kmetova, dotaknuto je i pitanje čuvanja šuma. Ponukalo je to Matiju Josipa Paravića, kojemu je darovnicom kralja Franje Josipa II pripalo cjelokupno imanje u Čabru*, da 1798. izda Instrukcije o načelima gospodarenja vlastelinskim šumama te "da se na pravu mjeru stegne palenje drvenog ugljena i izrađivanje potaše, koji su proizvodi i nakon likvidacije željezare i staklane predstavljali glavni i izvrsni prihod" (Frančišković 1981). Život ugljara pun znoja, muke, truda i – poezije "Tko putuje Gorskim kotarom", napisat će krajem 19.s. Dragutin H i r c u svom putopisnom djelu Gorski kotar, "susrest će tu ugljare i njihove ugljenice, na kojima pale drveni ugalj". Ilustrator tog putopisa šumarnik Vaclav Lev Anderle, koji je tih godina službovao u Crnom Lugu i Lekeniku, napisat će: "Jedva što je topli, primorski vjetar raztopio snieg, što je punih šest mjeseci pokrivao obronke Gorskog kotara…i tek što je zima izumrla u proljeće, vrvi na primorskim planinskim putovima: Ugljari iz Primorja dolaze u šume Gorskog kotara…Sporazume se s gospodarom, obskrbe se sa živežom za jedan tjedan… i hajde u goru… Najprije si sagrade kolibu, odaberu zgodno mjesto usred revira takozvano "kopište", gdje će paliti ugljen". Potrebno će drvo, cjepanice, dopremati do žežnice saonicama na način da "ugljar sjedne s prieda, upravlja rudom i spušta se nizbrdo. Kad je drvo stovario, oprti saonice na ledja i nosi ih opet uzbrdice". Kako je živio naš ugljenar, čime se hranio? "Život naših ugljara pun je poezije, kao i znoja, muke i truda. Muče se od uranka do mraka…", napisat će Hirc i nastaviti: "Nikada nisam čuo ugljara da kune (poput naših kirijaša, op.A.F.), pa ni onda, kad sam ga našao u zategloj kiši, gdje se gušio u gustu dimu…a na upit kako mu je redovno bi odgovorio: A, dobro, gospodine, samo kad Bog da zdravlja i palentu!". Istina, palenta im je bila osnovna živežna namirnica. Prema cijeni kukuruznog brašna ugovarali bi visinu plaće s gospodarom. "Svagdanji im je kruh palenta, koju kadkad |