DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 90 <-- 90 --> PDF |
zaposlio u svojstvu pomoćnog radnika na makljanju bukovog celuloznog drveta. Kako je i do njega dopro glas "iz centrale" o potrebi "paljenja uglja", skroman, radin i samozatajan smogao je snage da se obrati upravitelju i zatraži novo radno mjesto. Zamijenivši maklju za sjekiru, vile i lopatu naš je Žiga tako postao ugljenarom-legendom. Bez ičije pomoći sa strane Žiga je sve sam radio, od sječe i izrade sječenica, dovlačenja materijala do kopišta, slaganja i palenja žežnice do vađenja i sortiranja ugljena. Nikad nisam imao ozbiljnijih primjedbi na njegov rad, ni pri odabiru stabala za sječu, ni za kvalitetu uglja, reći će ing. Trohar. Boraveći noć i dan u šumi u skromnoj baraci (čiji lokalitet, nepuna dva kilometra na šumskoj cesti Lividraga-Smrekova draga, i danas Gerovčani zovu "kod Žigine bajte"), nikad nije dovodio u opasnost da mu se vatra otme i izazove šumski požar ili pak da spali ugalj. Kad mu se vatra prihvatila prekidao bi san i pomoću "lojtri" uspinjao na žežnicu otvarajući oduške za odvod vodene pare regulirajući tako brzinu pougljavanja. U više sam navrata kao zaposlenik delničkog Šumskog gospodarstva pri terenskim izlascima susretao ugljenara Žigu. Kako su mi teoretska znanja o dobivanju uglja procesom karbonifikacije na kolegiju Iskorištavanja šuma na Šumarskom fakultetu već gotovo potpuno isparila, a da o praktičnima i ne govorim, rado sam slušao kazivanja našeg ugljenara. Prisjećam se zgode kad su ga u ranu jesen 1964. na obroncima Pintarice posjetili učenici viših razreda Srednje šumarske škole Delnice, predvođeni stručnim voditeljem i nastavnikom Milanom Ožurom, dipl. inž. šum. Iako škrt na riječima i, neka mi bude dopušteno primijetiti, malo "dobre volje", ugljenar Žiga održao nam je pravu terensku praktičnu nastavu. Među sječenicama, koje sam izrađuje, bilo je |