DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 99     <-- 99 -->        PDF

Ad. 5
Program rada i financijski plan HŠD-a za 2012. godinu, koji je objavljen u Šumarskom listu 11–12/2011., delegati su jednoglasno verificirali.
Ad. 6
Po ovoj točki Dnevnoga reda nitko se nije javio za riječ.
Ad. 7
Na 1. Sjednici Upravnog i Nadzornog odbora HŠD-a 2012. godine predloženo je da se na današnjoj Skupštini dodijele priznanja zaslužnima za promociju šumarske struke i to: nedavno umirovljenim Glavnim urednicima i novinarima časopisa "Hrvatske šume" Zlatku Lončariću i Miroslavu Mrkobradu, novinarki Hrvatskog radija Tanji Devčić čija Zelena minuta svakodnevno promiče šumarsku struku i Željku Gubijanu autoru projekta bjelovarskog salona fotografija Šuma okom šumara, koji sve više postaje prepoznatljivo obilježje hrvatskog šumarstva
Priznanja, zlatnik s Hrvatskim grbom i logotipom HŠD-a te diplome, uručio im je predsjednik HŠD-a mr. sc. Petar Jurjević.

Vladimir Pfeifer (1937–2012)
Alojzije Frković, dipl. ing. šum.
Nakon duge i teške bolesti u subotu 5.svibnja u 75. godini života, na koronarnoj jedinici Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu, preminuo je veliki zaljubljenik u prirodu, ornitolog i likovni umjetnik fotografije Vladimir Pfeifer.
Rodio se 31. listopada 1937. g. u Banovoj Jarugi. Nakon osnovnog obrazovanja upisao je Vojnu industrijsku školu u Zagrebu, stekavši zvanje majstora puškara, stručnjaka za popravak oružja. Tim se poslom vrlo kratko bavio. Naime, od kad je u društvu lovaca nazočio skupnim lovovima, a otud i ubijanju divljači (lovci to zovu odstrjel), ubrzo je ubojito oružje zamijenio fotoaparatom, posvetivši se prirodoslovnoj fotografiji, snimajući ptice i druge životinje u slobodnoj prirodi. "Pronaći desetinku sekunde u aktiviranju optike jednako je istovremenom ispaljivanju metka iz vatrenog oružja. Može se pogoditi ili promašiti. Brojni snimci ipak pokazuju da je Vladimir Pfeifer znao naciljati, ali i pogoditi...Dok ranjena zvijer ili ulovljena riba emitiraju tragiku tuge, na njegovim snimkama dominiraju ljepota i vitalnost", napisat će Juraj Baldani povodom jedne pokojnikove izložbe.
Prvo zaposlenje na radnom mjestu tehničara-prstenovača ptica Vladimir Pfeifer dobiva u Odjelu za biologiju Biološkog instituta Sveučilišta u Zagrebu (danas Zavod za ornitologiju HAZU), koji je vodio bračni par Rucner, Dragutin i dr. sc.

ŠUMARSKI LIST 7-8/2012 str. 100     <-- 100 -->        PDF

Renata. Obilazeći šire područje Zagreba, poput značajnih ornitoloških lokaliteta uz rijeku Savu Šćitarjevo – Ivanja Reka, ribnjake Pisarovina i Draganići, uz marljivo hvatanje i prstenovanje ptica, ne samo da se bavio fotografiranjem nego postaje i marnim suradnikom zavodskog glasila Larus, objavivši više zanimljivih ornitoloških opažanja. Tako je, primjerice, nedvojbeno dokazao da je plazica vuga (Remis pendulinus), do tada smatrana pticom priobalja, gnjezdarica okolice Zagreba. Slično se odnosi i na strnadicu bjeloglavu (Emberiza leucephala), prstenovavši je siječnja 1969., kao do tada jedini nalaz ove vrste u unutrašnjosti Hrvatske.
Kako je i prije i poslije zaposlenja u Institutu učestalo posjećivao naš, na dohvat metropole, ornitološki rezervat Crna Mlaka, među više ubijenih trajno zaštićenih vrsta pernate divljači, 1964. registrira odstrjel bijele sove (Nuctea scandiaca), čije latinsko ime vrste jasno upućuje na njenu provenijenciju! Svojim napisima kako u Prirodi, mjesečniku Hrvatskog prirodoslovnog društva, tako i u Lovačkom vjesniku Lovačkog saveza Hrvatske (LSH), sudjeluje ne samo kao fotograf-dokumentarist, nego i kao veliki pobormik zaštite prirode, oštro prosvjedujući protiv svih onih koji to bogatstvo ne znaju čuvati, štoviše uništavaju ga. Kao član Izdavačkog savjeta LSH-e dobro se sjećam njegova članka Do kada ekocid u Crnoj Mlaki (LV 1979), koji ga je napis, potužio mi se, stajao trajne zabrane pristupa tom ornitološkom biseru.
Duboko proniknuvši u tajne ptičjeg svijeta, dajući značajan doprinos akcijama prstenovanja ptica, neočekivano, rekli bismo danas, kao višak radne snage, utihnjuje mu radni odnos u Institutu te ostaje bez stalnog zaposlenja. Iako već tada kao afirmirani i priznati umjetnik prirodoslovne fotografije, silom prilika 1973.g. zapošljava se kao vanjski suradnik u više trgovačkih tvrtki, da bi, neposredno pred odlazak u prijevremenu mirovinu, bio angažiran od strane uprave "Agrokora" da u lovištu "Garjevica" snima divljač za buduću monografiju lovišta.
Uz sve nedaće i nepravde koje su ga pratile u životu, vedar i optimističan, domišljat i inteligentan, komunikativan i iskren, s odličnim poznavanjem njemačkoga jezika, Pfeifer se nije predavao. Usko povezan s društvom zaštitara, posebice s djelatnicima tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu prirode, 1970.g. biva imenovan poslovnim tajnikom Jugoslovenske sekcije za zaštitu ptica Savezne podružnice za zaštitu prirode, obnašajući tu dužnost kroz sljedeće četiri godine uzorno i odgovorno. Njegova je zasluga da je u tom razdoblju već spomenuti časopis Priroda objavio dva tematska broja na temu zaštite sve ugroženijeg ptičjeg svijeta, boreći se za afirmaciju lova fotoparatom. "Zašto lovačku strast ne zadovoljiti na način koji život ne ubija, nego ga samo "uhvati", ujedno mu omogućavajući da se svjetlošću zapisan nastavi!", misao je Josipa Balabanića. Imenujući Pfeifera "lovcem svjetlom" isti nastavlja:"Gonjen svojim strasnim nemirom stvorio je pravu riznicu prelijepih krajolika, životnih osamljenika, parova, krda, jata. Slika života u moru i podmorju, na tlu i u zraku, životnih prizora u šumi (od kojih su neki zabilježeni i na naslovnicama našeg staleškog glasila Šumarskog lista, op.A.F), na krovovima kuća, na dimnjacima dragocjena je dokumentacija koja nam je od velike vrijednosti upravo u današnje vrijeme kada neizbježno prirodno nestajanje ludo pretvaramo u potpun nepovrat sve većeg i većeg broja životinsjkih i biljnih vrsta. Snimljena životna i krajobrazna raznolikost vapaj je za zaštitom i očuvanjem."
Kao brižan sin majke udovice u poznoj dobi posljednjih godina, Vladimir se skrasio u Opatiji. Krstareći svojim starim i dobrim(!) Wartburgom, zaštitnim znakom našega pokojnika, Učkom i Ćićarijom u potrazi za dobrim snimkom zalazećeg sunca nad Istrom, kaćunima i modrokosim stijenjakom (Monticola solitarius), stao se intenzivnije baviti i podvodnom fotografijom. Stacioniran u Medveji kao član Društva za podvodne sportove (još od 1975) do te je mjere zavolio more, da je posljednju kunu uložio za kupnju nimalo jeftine ronilačke opreme. Ne čudi da su se fotografije tog spektakularnog i raznovrsnog podmorja ubrzo našle na stranicama velikih zidnih kalendara, a krasile su u više navrata i izložbene prostore opatijske revijere.
Posljednji veliki nastup Vladimir Pfeifer, taj markantni um­jetnik prirodoslovne fotografije, imao je na svojoj 75. samostalnoj izložbi fotografije Ars Naturae Monumenta Croatica Fauna &Flora u zagrebačkoj Gliptoteci (prosinac 2007.–siječanj 2008) u organizaciji Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (HPM). Izloživši preko stotinu fotografija velikog formata s motivima od prirodnih ljepota do svoje obožavane teme – flore i faune, od važnosti je istaći da su sve one nastale u Lijepoj Našoj, napisat će u prigodnom katalogu izložbe predstavnica HPM-a Renata Brezinščak, "dokument su, svjedok vremena i stanja prirode koja je još uvijek tu, oko nas, ali koja polako nestaje pred našim očima".
Vladimir Pfeifer zadužio je i naš Gorski kotar, kamo je učestalo navraćao posljednjih godina na proputovanjima od Zagreba do Optije i obratno, družeći se s ovdašnjim fotografima-amaterima prirodoslovne fotografije Željkom Stipećem, Romeom Manceom, Paulom Jedriškom i Željkom Padavićem, razmjenjujući iskustva i foto-opremu. Gorani su mu zahvalni za preko stotinjak uspjelih snimki krajobraza "hrvatske Švice", posebno zaštićenih izvornih biljnih i životinjkih vrsta koje krase monografiju "Gorski kotar (Delnice 1981). Od kad je ljeti 2010.g. uselio u svoju kućicu za odmor u Makovu Hribu kod Tršća (čabarski kraj) pokušao je ostvariti davno skrivenu želju za izdavanjem fotomonografije Gorskog kotara. Iznenadna smrt spriječila ga je da ostvari taj naum.
Ostaje činjenica da je Vladimir Pfeifer ostavio neizbrisiv trag. Danas kada ga više nema, ponosim se činjenicom da sam se mogao družiti s njime.
Requiescat in pace!