DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2012 str. 30 <-- 30 --> PDF |
U razmatranju unutrašnje građe ovih bukovih sastojina uočena je naizmjenična prevlast vrsta Carex pilosa i Festuca drymeia. Razdvajati takve facijese na čvrste sinsistematske kategorije nema opravdanja. Naime, u tablici 1 (stupci A do E) od 152 snimka Carex pilosa pridolazi u 104 snimka (68 %), Festuca drymeia u 126 (83 %), a zajedno su zabilježene u preko 60 % slučajeva. Uz njih je u dijagnostičkom smislu vrlo važna Cephalanthera longifolia po kojoj je asocijacija imenovana. To je toploljubna vrsta umjereno kiselih do bazičnih, pretežno suhih staništa, najčešće rasprostranjena u kolinskom do montanskom vegetacijskom pojasu. Većina fitocenologa svrstava ju kao submediteransko-euroazijsku vrstu, a u sociološkom smislu pripada razredu Querco-Fagetea s blagom tendencijom prema zajednicama reda Quercetalia pubescentis. Zanimljivo je da su ju za svojstvene vrste subpanonskih submontanskih bukovih šuma izdvojili najprije Trinajstić i Franjić (1999) u asocijaciji Carici pilosae-Fagetum u Hrvatskoj, a zatim Zupančič, Žagar i Surina (2000) u asocijaciji Polysticho setiferi-Fagetum u sjeveroistočnoj Sloveniji. Prva je uvrštena u istraženu asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum, a druga s njom pokazuje velike sličnosti. Cephalanthera longifolia dobro je uočljiva u bukovoj sastojini na slici 2. Naziv Cephalanthero longifoliae-Fagetum već je upotrijebljen u opisu bitno različitih bukovih šuma južnoga dijela središnje Francuske u pokrajini Auvergne (Billy 1997). Autor je naglasio da je riječ o provizornom imenovanju zajednice, što znači da je njegov naziv nevažeći. Preciznu raščlanjenost asocijacije pokazat će buduća istraživanja. Ipak prilikom fitocenološkoga snimanja na višim grebenima, gornjim padinama, nešto sušim i kiselijim terenima uočava se siromašniji florni sastav i veća brojnost acidofilnijih vrsta, a u nižim predjelima (posebno Bilogore) s vlažnijim i humoznijim tlima veći je udio dlakavoga šaša (Carex pilosa) i vrsta iz kolinskoga pojasa kitnjakovo-grabovih šuma. Za nomenklaturni tip asocijacije određujemo snimak br. 6 u tablici 1. Sintaksonomski položaj i usporedba sa srodnim asocijacijama – Syntaxonomic position and comparison with the related associations Sinhorološka raščlamba istraživane asocijacije (prema Poldiniju 1992) daje uglavnom očekivane rezultate. Od 206 vrsta njih 77 % pripada široko rasprostranjenomu flornom geoelementu koji ničim posebno ne karakterizira južni rub Panonske nizine (kozmopolitski, cirkumborealni, euroazijski, eurosibirski, europski, mediteransko-atlantski i drugi), a 23 % pripada flornomu geoelementu koji može biti značajan za karakterizaciju ovoga dijela Europe (ilirski, jugoistočnoeuropski, eurimediteranski, mediteransko-montanski, pontski, subendemični, endemični). Međutim, od 48 vrsta koje pripadaju takvim flornim geoelementima samo njih 16 pridolazi u više od 10 % snimaka, a među njima su vrste koje ne mogu ničim obilježavati istraživane sastojine i svezu Aremonio-Fagion, primjerice Cardamine bulbifera, Sanicula europaea, Euonymus latifolius, Prunus avium, Glechoma hirsuta, Veronica chamaedrys, pa i Symphytum tuberosum. Iz tih podataka i iz raščlambe priloženih fitocenoloških tablica izlazi da ove sastojine treba svrstati u srednjoeuropsku svezu Fagion sylvaticae. U odnosu na bukove šume na Dinaridima u istraživanim sastojinama potpuno izostaju ilirske i jugoistočnoeuropske vrste značajne za svezu Aremonio-Fagion: Rhamnus alpinus ssp. fallax, Geranium nodosum, Stellaria nemorum ssp. glochidiosperma, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Calamintha grandiflora, Omphalodes verna, Hacquetia epipacis, a druge su vrste, kao što je već istaknuto, rijetke. U cijelom arealu istraživane asocijacije stalnije su samo Ruscus hypoglossum i Cyclamen purpurascens. Iz mnogih prijašnjih radova, posebno iz pregleda međunarodnoga tima fitocenologa (Marinček i dr. 1993) može se zaključiti da u zajednici Cephalanthero longifoliae-Fagetum izostaju dijagnostičke vrste ilirske sveze Aremonio-Fagion i njezinih podsveza na temelju kojih bi im se mogla podrediti. O posebnosti sintaksonomskoga položaja istraživanih sastojina donekle govori i posljednji prijedlog slovenskih fitocenologa o svrstavanju bukovih šuma južnoga dijela Panonske nizine u svezu Fagion moesiacae Blečić et Lakušić 1970 i njezinu podsvezu Tilio tomentosae-Fagenion sylvaticae (Marinšek A., Šilc i Čarni 2012). Taj prijedlog za sada ne možemo prihvatiti jer sveza Fagion moesiacae nije jasno definirana (problematičan je i status vrste Fagus moesiaca) i razgraničena od sveza Aremonio-Fagion i Symphyto cordati-Fagion Vida 1959 u karpatskom području. No, prijedlog nove podsveze za bukove šume sjeverozapadnoga ruba ilirske florne provincije ima opravdanja i o njemu smo nedavno i mi iznijeli načelno mišljenje (Vukelić i Baričević 2007). Smatramo da je opravdanije izdvajanje rubnoga panonskoga prostora sjeverozapadnoga dijela ilirske florne provincije, odnosno submontanskih bukovih šuma Bosne, Hrvatske, Slovenije, eventualno pojedinih humidnijih područja južne Mađarske i jugoistočne Austrije u jednu zasebnu podsvezu. Tu mogućnost navode i Marinšek, Šilc i Čarni u svojoj analizi, no na temelju obrade asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum, koja bi u toj podsvezi imala veoma važno mjesto, ta bi podsveza bila najbliža svrstavanju u svezu Fagion sylvaticae. Ako bi se u panonskom prostoru Hrvatske prihvatila sveza Fagion moesiacae, dobila bi se apsurdna situacija: na jednom malom području, kao što je gorje Papuk u Slavoniji, postojale bi čak četiri sveze bukovih šuma (Aremonio-Fagion, Fagion moesiacae, Fagion sylvaticae i Luzulo-Fagion), a do prije pedesetak godina bile su obuhvaćene jednom asocijacijom. Na kraju dodajmo da su slovenski fitocenolozi trebali uzeti u razmatranje i |