DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2012 str. 31     <-- 31 -->        PDF

karpatske bukove šume zapadne Rumunjske. Kao što se vidi i iz ovoga rada, u njima je iznimno velik udio najvažnijih dijagnostičkih vrsta njihove podsveze Tilio tomentosae-Fagenion sylvaticae, koje rumunjski fitocenolozi čak uzimaju za dijagnostičke vrste drugih sinsistematskih kategorija.
Zbog geobotaničkoga položaja i prijelaznoga karaktera istraživane bukove šume sjeverne Hrvatske florno su slične bukovim šumama u rubnim dijelovima Panonske nizine i središnje Italije. Sastojine obične bukve u kojima prevladavaju vrste Festuca drymeia i Carex pilosa nalaze se od subpanonskoga područja istočne Austrije (Hübl i Holzner 1977), južne Mađarske (Borhidi 1963, 1965, A. O. Horvat 1972), južne Slovačke (Magic 1968), Fruške gore u Srbiji (Janković i Mišić 1980), Bosne i Hercegovine (Fabijanić i dr. 1967, Stefanović 1996), Slovenije (Cimperšek 1988, Zupančič, Žagar i Surina 2000), srednje Italije (Ubaldi 1988, De Domincis i dr. 1992, Di Pietro 2007, 2009) i konačno do Rumunjske (Morariu i dr. 1968, Ularu 1970, Coldea 1991, Donita i dr. 2005). U tablici 2 i na slici 3 istraživana asocijacija Cephalanthero longifoliae-Fagetum uspoređena je s floristički i ekološki srodnim zajednicama. U tablici su istaknute samo međusobne razlikovne vrste prema srednjoeuropskoj asocijaciji Galio odorati-Fagetum. One su svrstane unutar istih sintaksona (podsveza Galio odorati-Fagenion, sveza Fagion sylvaticae), a analiza ostalih bukovih šuma i njihova odnosa nije cilj ovoga rada pa će se samo ukratko navesti najvažnije sintaksonomsko-florističke razlike. Prije toga istaknimo posebnost i dobro razvrstavanje svih sastojina koje smo ubrojili u asocijaciju Cephalanthero longifoliae-Fagetum, a koje potvrđuje i brojčana analiza prikazana na ordinatnom dijagramu na slici 3 (sastojine 5/A do 5/E). Veća odstupanja pokazuju se prema zajednicama geografski udaljenijih područja srednje Europe i Karpata, a bliže su sintaksoni sveze Aremonio-Fagion na rubovima istraživanoga područja. To je potpuno razumljivo jer se te sastojine, bez obzira na to što pripadaju različitim sintaksonima, nalaze na maloj udaljenosti u istom biogeografskom području (sjeverozapadni rub ilirske florne provincije) i imaju velik broj zajedničkih vrsta koje nemaju dijagnostičku važnost i sasvim su nevažne za sinsistematski položaj istraživanih bukovih šuma.
Usporedba istraživanih sastojina sa srodnim bukovim šumama slovačkoga Rudogorja (Magic 1968) pokazuje da u Slovačkoj ne raste čitav niz vrsta iz bukovih šuma sjeverne Hrvatske, primjerice Ruscus hypoglossum, Carex pilosa, Knautia drymeia, Stellaria holostea, Euphorbia dulcis, Arum maculatum, Glechoma hirsuta, Circaea lutetiana i druge, dok su u Magicovoj asocijaciji bitno zastupljenije ponajprije Luzula luizuloides, Poa nemoralis i Prenenthes purpurea.
Na Apeninskom poluotoku već spomenuta asocijacija Polysticho setiferi-Fagetum Ubaldi 1988 uspijeva na laporovito-pjeskovitom flišu bez ključnih vrsta asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum osim Polystichum setiferum (Ubaldi 1988, De Dominicis i dr. 1992). U sastavu asocijacije Dactylorhizo fuchsii-Fagetum (Biondi et al. 1989) Izco & Biondi 1992 rastu i vrste mješovitih bukovo-hrastovih šume te termofilnih bukovih šuma. Sličnosti sa submontanskim bukovim šumama Hrvatske vidljive su u pridolasku vrsta Polystichum setiferum, Cephalanthera longifolia, Potentilla micrantha, Rubus hirtus, Fraxinus ornus, no temeljne vrste Festuca drymeia, Carex pilosa i Tilia tomentosa izostaju. Također se u talijanskim šumama nalaze brojne jugoistočnoeuropske vrste, primjerice Quercus cerris, Ostrya carpinifolia, Acer obtusatum, Sesleria autmnalis, pa se bitno razlikuju od sastojina iz Hrvatske. Zbog značajnije prisutnosti vrsta Aremonia agrimonoides, Cardamine eneaphyllos, Cardamine kitaibelii i drugih ilirskih vrsta priključene su svezi Aremonio-Fagion u okviru posebne podsveze Veronico urticifoliae-Fagenion (Di Pietro 2007).
Rumunjski su fitocenolozi opisali na Karpatima sličnu asocijaciju Festuco drymeiae-Fagetum Morariu et al. 1967, koja se rasprostire od 500 do 1150 m visine i u kojoj prevladavaju vrste Carex pilosa, Festuca drymeia i Rubus hirtus, što ju čini uvelike sličnom s istraživanim sastojinama iz sjeverne Hrvatske. Međutim, od dijagnostičkih vrsta asocijacije Cephalanthero longifoliae-Fagetum izostaju Ruscus hypoglossum, Polystichum setiferum, Tilia tomentosa i više termofilnih vrsta reda Quercetalia pubescentis. Rumunjski su fitocenolozi svoju asocijaciju uvrstili u svezu Symphyto cordati-Fagion čije dijagnostičke vrste Symphytum cordatum, Cardamine pentaphyllos, Hepatica transsilvanica, Pulmonaria rubra, Leucanthemum waldsteinii, Silene heufelii i druge diferenciraju karpatske bukove šume od ostaloga dijela Europe. Tek je jedna od triju podsveza (Symphyto cordati-Fagenion /Vida 1959/ Soó 1964) nekima od svojih razlikovnih vrsta (Festuca drymeia, Euphorbia carniolica i Aremonia agrimonoides) povezana s bukovim šumama zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka.
U opisu i reviziji šumskih zajednica u Srbiji (Tomić 2004, 2006, Tomić i Rakonjac 2011) navodi se glavna asocijacija Festuco drymeiae-Fagetum moesiacae Mišić 1972 kao šuma mezijske bukve na toplijim stranama, većim nagibima i plitkim do srednje dubokim, skeletnim i često acidofilnim smeđim tlima. Festuca drymeia gradi veće facijese, a od ostalih vrsta česti su acidofili Luzula luzuloides, Hieracium murorum, Deschampsia flexuosa, Vaccinium myrtillus i druge. U okvir te asocijacije Tomić smješta i veće površine bukovih šuma Fruške gore bogatijega flornoga sastava na neutrofilnijim tlima i blažim padinama od grebena na kojima prevladava hrast kitnjak. U ekološkom i florističkom smislu fruškogorskim bukovim šumama vrlo su slične šume južne Mađarske, posebno na gorju Mecsek (Borhidi 1963, A. O. Horvat 1972, Kevey 2008).