DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2013 str. 81     <-- 81 -->        PDF

zemljišta. Te promjene započete su početkom razvoja industrijske ere, tj. posljednja dva stoljeća. Osim ugljičnog dioksida, povećane su emisije i drugih štetnih plinova kao što je metan i dušični protoksid, također u sastavu stakleničkih plinova.
Različita promatranja (zemlje, oceana, snijega, ledenjaka, razina mora) pokazala su da je klimatski sustav pod utjecajem povišene temperature. Mjerenja su pokazala da je srednja globalna temperatura povećana za 0,74 °C u posljednjih 100 godina. Povećanje temperature nije konstantno po godišnjim dobima i područjima zemlje. Najveće povećanje temperature je posljednjih 40 godina (0,55 °C). Satelitskim mjerenjem ustanovljeno je da je u razdoblju od 1961–2003. g. razina mora rasla prosječno godišnje 1,8 mm, ali u razdoblju poslije 1993. g. preko 3 mm godišnje. Planinski ledenjaci i snježne naslage smanjuju se za 2,7 % u jednom desetljeću. Istovremeno u tropskim i subtropskim područjima bilježe se poslije 1970. g. sve duža razdoblja velikih suša.
Za Italiju i cijeli Mediteran predviđa se povećanje temperature i smanjenje oborina, s povećanjem varijabilnosti klimatskih ekstrema, što može imati vrlo nepovoljan utjecaj na socijalno-ekonomske odnose, poljoprivredu, turizam i ljudsko zdravlje.
Kada se govori o globalnom ciklusu ugljika, važno je znati da se najveće zalihe tog elementa nalaze u fosilnim sedimentima i to oko 40.000 Gt (1 Gt = 1 milijarda tona), od kojih je oko 4.000 Gt iskoristivo kao fosilno gorivo. Oceani sadrže oko 38.000 Gt, kopnena površina zemlje 1.500 Gt, a atmosfera samo 750 Gt ugljika. Najvažnija cirkulacija ugljika je ona koja se izmjenjuje između oceana i atmosfere i između zemljine biosfere i atmosfere. Fotosintezom zemljini ekosustavi apsorbiraju godišnje više od 120 Gt, od čega se polovica vraća respiracijom u atmosferu, a ostala polovica se vraća u atmosferu nakon razgradnje mikroorganizama na zemlji.
Danas se zna da sagorijevanjem fosilnih goriva i produkcijom cementa u atmosferu ode oko 9,5 Gt ugljika i 0,9 Gt materije ostalog porijekla ili ukupno 10,4 Gt. Oceani i zemlja, uglavnom šume, od toga apsorbiraju polovinu. Fotosintezom se u biomasi akumulira godišnje oko 2,6 Gt ugljika.
Po zadnjim podacima FAO-a, šume pokrivaju 31 % zemljine površine uz registrirano smanjenje, nestajanje šuma i povećanje novih površina šuma. Šume daju nezamjenjive, višestruke i besplatne usluge. Po izvorima prof. Roberta Costanze sa Sveučilišta Maryland, vrijednost usluga koje pruža šuma prelazi 4.706 milijardi dolara godišnje.
Najveći doprinos apsorpciji ugljičnog dioksida daju tropske američke šume, zatim šume Azije, te tropske šume Afrike. Šume tropskih predjela trpe najveće modifikacije prevelikim korištenjem, što može znatno utjecati na njihovu ulogu u ciklusu uskladištenja ugljika i na biološku raznolikost.
Vegetacija zemlje uskladištava oko 2,6 milijardi tona ugljika godišnje u obliku drvne mase, ali također prilikom razgradnje mrtve drvne mase otpuštaju CO2 u atmosferu.
Kao dio obveze po Protokolu iz Kyota, Italija je od 1990. g. do danas ostvarila oko 120.000 ha novih pošumljenih površina. Zbog obveze da se u razdoblju od 2008–2012. g. evidentiraju sve promjene na šumskim površinama i prirast biomase, realizirana je Inventarizacija nacionalnih šuma i ugljika, nakon čega treba provesti detaljne studije i istraživanje.
Utjecaj klimatskih promjena strateški utječe na mnoga područja:
hidrogeološki rizik,
smanjenje sadržaja vode u ledenjacima i snijegu,
klimatske promjene, požari, insekti i dr.,
porast srednje temperature i nestanak nekih vrsta vegetacije,
pojave suša i poplava,
nestanak koralja,
utjecaj na zdravlje ljudskih populacija,
povećanje smrtnosti zbog ekstremnih događaja,
smetnje dišnih organa zbog zagađenja atmosfere te
nepredviđeno širenje uzročnika bolesti (na primjer malarija).
Sve ovo navodi na ozbiljno razmišljanje o smanjenju emisije stakleničkih plinova i stabiliziranju koncentracije CO2 na razinu koja ne utječe jako na promjenu klime, na što obvezuje Protokol iz Kyota.
Francesca Bottalico, Gherardo Chirici, Davide Travaglini: Gospodarenje šumom Vallombrosa
Gospodarenje šumom Vallombrosa započeli su još od sredine 14. stoljeća Benediktinci iz Vallombrose, koji su favorizirali uzgoj jele na račun bukve i ostalih listača, koje su do tada bile jako zastupljene. Poslije 1600. g. monasi su primjenjivali golu sječu i umjetno pošumljavanje, umjesto preborne sječe i prirodnog pomlađivanja, forsirajući četinjače nad listačama. Tako je 1645. g. posađeno 29.470 sadnica jele, a krajem 18. stoljeća postojali su 34 jelika na površini od oko 200 ha. Monasi su gospodarili šumom Vallombrosa do 1866.godine, kada je donesen zakon da se crkvena dobra prenose u državno vlasništvo. Državna administracija je nastavila gospodarenje forsirajući jelu, reducirajući bukvu na višim i nižim visinama, kao kesten i hrast, te ostale listače karakteristične za tu klimatsku zonu.
Poslije 1970. g. osnove "Uređivanje šuma", – izrađene u Fjorentinskoj školi, postale su temelj gospodarenja šumom Vallombrosa.
Od 1876–1970. g. napravljeno je osam uređivačkih planova, u kojima se eksperimentiralo raznim uzgojnim tehnikama, koje su mijenjale strukturu šuma.