DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2013 str. 106     <-- 106 -->        PDF

DAVID KABALIN dipl. ing. šum. (1918–2012)
Vice Ivančević
Kaplje vrime. Ura – kapić. Danak – kap. Misec – vela kap. Godišće – škropac. Pa nakapalo 85 velikih maštelah1) – 85 let.
Tako je u zbirci "Dedove pojidi i veselje" (2003.g.) pisao David Kabalin. Od tada je prošlo još 9 "godišć" kada nas je napustio ovaj izvanredni intelektualac, afirmirani čakavski pjesnik i vrsni šumarski stručnjak neposredno nakon 94. rođendana 2012. godine.
David Daša Kabalin "Vinodolski" rođen je 31. 07. 1918. g. u Novom Vinodolskom, njemu najdražem gradu bogate povijesti i kulturnog bogatstva. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, gimnaziju u Sušaku, te Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu krajem 1941. godine. U vrtlogu Drugog svjetskoga rata uključuje se 1943. god. u NOB kao mornar flotile II. Pomorskoga obalnoga sektora mornarice. Formiranjem nove izvršne vlasti na oslobođenom Visu postavljen je za suradnika za šumarstvo u Povjerenstvu šuma i ruda koje krajem 1944. g. prelazi u Beograd. Ovdje uz navedenu funkciju obavlja još i poslove pomoćnika resornog ministarstva. U tom razdoblju druži se s istaknutim književnicima i skladateljima iz Hrvatskog primorja i Istre (Drago Gervais, Mate Balota i Ivan Matečić-Ronjgov) koji su se svojevremeno sklonili od talijanskih okupatora. Zbog izrazitog manjka stručnog kadra u poratnim godinama tadašnji stručnjaci često se po diktatu vlasti premještaju diljem zemlje. Tako i kolega Kabalin nakon 1947. god. obavlja više odgovornih funkcija od direktora Zemaljskog šumarskog poduzeća šumarstva i drvne industrije, Direkcije drvne industrije u Zagrebu, Novoj Gradiški i Rijeci, "Jugoinspekta" u Zagrebu i "Exportšume" u Zagrebu. Kao uspješni stručnjak drvne industrije sa znanjem nekoliko stranih jezika dolazi na mjesto voditelja predstavništva drvne industrije Jugoslavije u Italiji (Milano) 1949. god., a potom i Njemačkoj (Frankfurt i Düsseldorf).
Nakon povratka iz inozemstva obavlja niz odgovornih funkcije od direktora "Exportdrva" u glavnoj direkciji u Zagrebu, voditelja predstavništva u inozemstvu, te dugogodišnjeg direktora podružnice u Rijeci do umirovljenja 1982.godine. Dugogodišnji je suradnik "Drvarskog glasnika" u kojem je objavio više od 50 članaka iz područja drvarske vanjske trgovine (značenjej i uporaba naših proizvoda na vanjskom tržištu, uskladištenje, lučka manipulacija i pomorski transport). Osim toga objavio je dva stručna članka u "Šumarskom listu", i to: "Neki problemi iskorišćivanja šuma gravitacije Hrvatskog Primorja (1948)" i "Drvo u našoj vanjskoj trgovini (1958)". Bio je član predsjedništva Šumarskog društva NR Hrvatske. Za dugogodišnji uspješni rad primio je više priznanja i odlikovanja među kojima se izdvajaju: Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, Orden rada sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod.
Među šumarskim stručnjacima vrlo su rijetki i uspješni književnici kao što je bio naš kolega David Daša Kabalin. Profesija je obilježila gotovo polovicu njegovog života, dok je druga polovica do kraja života bila ispunjena izuzetno uspješnim pjesničkim stvaralaštvom. Tridesetih godina minulog stoljeća objavio je prve pjesme na čakavštini u sušačkim krugovima, a nakon Drugog svjetskoga rata u novinama i časopisima Rijeke i Pule. Pisao je pretežno u čakavskom narječju, te manjim dijelom na standardnom hrvatskom jeziku. Od tada pa do kraja života napisao je čitavu biblioteku od osamnaest zbirki pjesama i kraćih proznih djela, i to: Jadri brode široko ti more (1967), Naša beseda (1969), Kolo mažurane (1975), Zač nan je noćaska jadra otvoriti (1976), Pivanja i govorenja (1978), Na moru rumen (1984), Moj grad kameniti (1987), Juže ubo zima minu (1992), Moje strune (1985), Kroz godišća (1997), Pomalko prohaja deveti križ (2000), Nagnulo se j drivce orihovo (2002), Dedove pojidi i veselje (2003), Barčica j armana, slebrom okovana (2004), Ne zahajaj sunašce moje (2006), Sakoga trena jedno godišće za Učku zajde (2007), Novljansko govorenji

ŠUMARSKI LIST 11-12/2013 str. 107     <-- 107 -->        PDF

(2009) i Besedice (2011). Bio je zaljubljenik svoga grada Novog Vinodolskog, ponajprije njegove bogate povijesti, teškog života običnog puka i drevnih običaja. U svojim zbirkama njegova majka zauzima najistaknutije mjesto, te pjesme i proza posvećene njoj prožete su vrlo snažnim emocijama. Iz bogatog opusa njegovih pjesama o rodnom kraju navodimo tek nekoliko stihova, kako bi se makar djelomično stekao uvid u njegovu veliku ljubav prema svom kraju:
Slušaj moj Novi grade, moj grade kameniti Slušaj tu silnu pisam, ta psalam vikoviti Neka ti roda, ploda. Neka osike, plime. Da srićno teku leta. Neka bure dime.
Na oblikovanje njegovog pjesničkog izričaja snažno je utjecalo usmeno stvaralaštvo novljanskog kraja, ali i visoki dometi djela najpoznatijih Novljana – braće Mažuranić. Za bogato pjesničko stvaralaštvo dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja. Njemu najdražu nagradu "Drago Gervais" dobio je 2006. g. za pjesničko-proznu knjigu "Barčica jarmana, slebrom okovana". Njegov opus dragocjen je doprinos očuvanju novljanskog čakavskog govora i temelj identiteta budućeg naraštaja. Osim toga dobio je nagrade za životno djelo grada Rijeke i Novog Vinodolskog. Bio je odbornik glavnog odbora Čakavskog sabora 1970. god., te član riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika. Njegovi stihovi svrstani su u čitanke i nekoliko antologija hrvatskog pjesništva, što je za svakog pjesnika najveće priznanje. Mnoge njegove pjesme brzo su prihvaćene od širokog kruga ljudi, pa su postale narodnom svojinom. U tom se podužem popisu izdvaja mornarska himna "Mornari" koju je uglazbio Rado Simoneti na njegov tekst. Ovom pjesmom godinama je započinjala i završavala redovita tjedna radio emisija za pomorce. Starije generacije živo se sjećaju ove nezaboravne koračnice i prava je šteta da je svojevremeno nestala iz programa. I samom autoru bila je to jedna od najdražih pjesama. Od ostalih pjesama ističe se "Mantinjada2)" koju je uglazbio Ivan Matetić-Ronjgov, dok je "Ognjišće" u vrlo uspjeloj interpretaciji lirskog tenora Tonija Kljakovića dobilo mnogobrojne nagrade. Uz to, njegove skladbe također su izvodile klape i zborovi. Pravdoje Belja (1853 Malo Žablje, Slovenija – 1923. Rab) bio je dugogodišnji općinski nadšumar u Rabu zaslužan za pošumljavanje krša na ovom otoku i to u ponajprije redu Komrčara, gradske park šume te šuma na Frkanju Kalifrontu i Suhoj punti. Njegove zasluge nisu prošle nezapaženo ni u bogatom raznovrsnom stvaralaštvu kolege Kabalina u njegovoj pjesmi "Pred pločom" koja glasi:
U naš grad Na hrptu huma Pravdoje Posadi bor. Desetak. Pedestak. Stotinjak. Stasa dubrava3) šuma. Haran se narod Usred šume, sred cvijeća Pravdoja sjeća. Pravdoje! Hvala! ravo je! Dobro je! Mladi te slijede, Pravdoje!
Iako je odavno postao građanin Rijeke uvijek se rado odazivao na pozive šumarske struke šireg senjskog područja sudjelujući u kulturnom dijelu programa mnogobrojnih šumarskih susreta različitog sadržaja. Pri tome nije htio primiti nikakve naknade, pa čak ni za stvarne troškove. Dojmljivo kazivanje njegovog bogatog pjesničkog i proznog opusa na tim susretima pred šumarskim stručnjacima iz cijele zemlje uvijek je bilo puno obostranih emocija i izuzetnog zadovoljstva.
Tako su se, eto, nakupila 94 maštela jednog izrazito bogatog i sadržajnog života. Na oproštaju od našeg kolege Davida koristimo se njegovim stihovima koje je pred kraj života uputio svojim najbližima:
Živućima želim sretan i vedar život, A pokojnicima sveti mir i pokoj vječni! (Besedice, 2011.)
Usrdno se nadamo da će i sam pokraj svojih najbližih pronaći vječni mir i pokoj.