DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2013 str. 61     <-- 61 -->        PDF

JESTIVE GLJIVE NA POŠTANSKIM MARKAMA
Alojzije Frković
Poznato je da gljive kao organizmi bez klorofila ne mogu same proizvoditi organske tvari potrebne za izgradnju svoga tijela. Crpe ih iz uginulih organizama ili iz živih biljaka. Prve zovemo saprofitima, a druge parazitima. Budući da nisu ni biljke ni životinje, svrstavamo ih u posebno carstvo. Simbioza korijena drveća i višeg bilja općenito i micelija gljiva od posebnog je značenja pri uzgajanju šuma. Mikorizne gljive posebno utječu na ishranu šumskog pokrova dušikom i drugim tvarima, omogućujući tako uspješniji razvoj drveća i na lošim staništima. Gljive su nadalje, uz bakterije, važni reducenti pri razgradnji organske materije, što je od važnosti u procesu kruženja materije.
Gljive kao gurmanski specijaliteti
Šire pučanstvo, gljive, poglavito one s krupnim klobucima, mahom doživljava kao "šumsko meso", ukusnu namirnicu koja doduše nije osobito hranjiva, ali dobro pripremljena zbog okusa i arome osobito je privlačna. Sve bi bilo u redu da nažalost u našim šumama ne rastu i jestive i otrovne gljive. Iskusni gljivari neke od njih mogu s lakoćom lučiti, prepoznati i razlikovati. Drugi pak koji to ne umiju, svoje neznanje mogu platiti i glavom. Dobro se sjećam upozorenja biologinje dr.sc. Milice Tortić, koja je kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća učestalo dolazila u Nacionalni park Risnjak na istraživanje gljiva: "Ne postoji općenit način kako prepoznati otrovne gljive, kao što to ne postoji ni za prepoznavanje otrovnih biljaka. Stoga, treba za jelo sabirati samo one gljive koje čovjek zbilja dobro pozna. Tako se, nažalost, vrlo često ne postupa. Uzrok svih trovanja je neznanje".
Nakon niza prigodnih izdanja poštanskih maraka na temu hrvatske flore, putem kojih nas je Hrvatska pošta bolje upoznala s pojedinim rijetkim, zaštićenim, ljekovitim, močvarnim i drugim biljkama i endemima, ali i gljivama (godine 1998. tri su nam marke približile blagvu, rujnicu i čuljasti smrčak), naš nas je operater nakon punih 15 godina ugodno iznenadio novom serijom od tri marke posvećene jestivim gljivama. To su: velika sunčanica (Macrolepiota procera), bijeli tartuf (Tuber magnatum), crni tartuf (Tuber melanosporum) i kraljevski vrganj (Boletus regius). Ovi gurmanski specijaliteti, kako ih je najavila Hrvatska pošta, tiskani su na zajedničkom arku od 12 maraka, a izdana je i prigodna omotnica prvoga dana (FDC). Autorstvo potpisuje Nataša Odak, dizajnerica iz Zagreba, a kao datum izdavanja navodi se 3. rujan 2013. Za kvalitetu višebojnog ofsetnog tiska pobrinula se Tiskara Zrinski d.d. Čakovec. Računajući na velik interes među filatelistima – sakupljačima poštanskih maraka na temu flore, svaka je marka po motivu tiskana u nakladi od 100.000 primjeraka! Važno je istaći da je autor promidžbenog listića koji prati marke naš prvi "meštar od gljiva" agronom prof. dr.sc. Romano Božac, popularizator gljivarstva i autor brojnih popularnih mikoloških knjiga i priručnika, na čija ćemo se upozorenja glede determinacije gljiva osvrnuti u ovom prikazu.
Velika sunčanica – jestiva gljiva izvrsne kakvoće
Iako bi sudeći po imenu veliku sunčanicu mogli svrstati u gljive koje stane otvorene livade i proplanke (gdje ju također možemo naći), zbog saprofitskog načina života češće dolazi unutar prorijeđenih listopadnih i mješovitih sastojina, kao i uz rubove šuma. U našoj zemlji ona je česta i opće poznata vrsta, pa je ljubitelji gljiva rado skupljaju. Karakteriziraju je poput kišobrana širok klobuk (10–30 cm), čija je sredina tupo ispupčena i tvrda, a nosi ga visok i vlaknast stručak visok 20 i više centimetara. Na gornjem dijelu stručka smješten je dvostruki debeli vjenčić, koji se, poput prstena na ruci, lako pomiče gore-dolje. Osnovna boja gljive je sivosmeđa. Za razliku od stručka koji je vlaknast i tvrd i nije za jelo, meso klobuka je bijelo i mekano, opojna mirisa i dobra okusa. Iako se može pripremiti na različite načine za dr. Božca "panirani klobuk prava je poslastica".
Uz ovu, kako smo je skloni nazivati, veliku ili jednostavno običnu sunčanicu, ima i onih sličnih, ali rastom manjih. Ako ih i zamijenimo i konzumiramo, ništa se strašno neće

ŠUMARSKI LIST 11-12/2013 str. 62     <-- 62 -->        PDF

dogoditi, jer su sve jestive i nema opasnosti od trovanja. Nažalost, ima i otrovnih sunčanica, poput primjerice pilatove sunčanice (Macrolepiota rhacodes var. hortensis) kojoj, za razliku od velike sunčanice, meso na presjeku pocrveni. Otrovne su i sve male sunčanice, poznatije kao štitarke, a koje vrsni gljivari lako luče po veličini klobuka čiji promjer rijetko prelazi 5–6 cm.
Tartufi – nekad hrana siromašnih Istrana
Radi lakšeg razlikovanja i bijeli i crni tartuf prikazani su na jednoj poštanskoj marki. Pripadnici su porodice Tuberaceae, čija se plodišta razvijaju u obliku gomolja u simbiozi s različitim biljkama (mikoriza), ostajući stalno u tlu. Tako bijeli tartuf raste u simbiozi s hrastom, topolom, lipom, vrbama, a crni tartuf u simbiozi s hrastom meduncem, crnim grabom, lijeskom i nekim vrstama borova. Odgovaraju im lužnata tla s visokim sadržajem kalcijeva karbonata te niskim sadržajem organske tvari. Bijeli tartuf nalazimo na više lokaliteta u Hrvatskoj. Najpoznatiji je onaj u dolini rijeke Mirne podno Motovuna.
Plodište bijelog tartufa ima nepravilan oblik i naraste u prosjeku 2–6 cm široko. Crni tartuf ima pravilnije plodište, a može biti okruglasto ili gomoljasto. Kao i kod drugih vrsta gljiva, prema promidžbenom listiću, sakupljači često zamjenjuju bijeli odnosno crni tartuf sa sličnim tartufima, poput borchijeva tartufa (Tuber borchii), koji raste od kraja rujna do ožujka po listopadnim i crnogoričnim šumama i preferira južne padine neutralnih tala. Crni tartuf može se zamijeniti s nizom sličnih vrsta koje rastu u isto vrijeme i na istom staništu, poput ljetnog (Tuber aestivum) ili zimskog tartufa (T. brumale). Opasnosti na sreću nema, jer su svi navedeni tartufi jestivi.
U Livadama sve u znaku tartufa
Nekad hrana siromašnih, koju su istarski seljaci nazvali smrdljivim krumpirom, tartufi su danas jedan od najskupljih afrodizijaka na kugli zemaljskoj. Uistinu, miris tartufa neke podsjeća na fermertirani sir, druge pak na miris češnjaka, pa je pravo čudo da je ta gljiva toliko cijenjena. U restoranu Zigante u Livadama (Motovunska šuma) sve je u znaku tartufa, kojim se oplemenjuje doslovce svako jelo, od mesa i ribe do sladoleda! Najcjenjeniji je plemeniti bijeli tartuf, na kojeg sezona "lova" počinje 15. rujna i traje do kraja siječnja druge kalendarske godine. Plodišta mu se sabiru posebno izvježbanim psima. Najbolji tartufari, čiji se broj iz godine u godinu rapidno povećava, dnevno mogu sa svojim četveronožnim pomagačima nabrati 100–150 g tartufa (prije pola stoljeća "ulov" je bio gotovo deseterostruko veći!). Najveći bijeli istarski tartuf pronašao je već spomenuti vlasnik restorana Giancarlo Zigante u Motovunskoj šumi 1990. koji je težio rekordnih 1310 g, pa je kao najveći tartuf na svijetu uvršten u Guinissovu knjigu rekorda. Otkupljivači su Ziganteu za taj tartuf, koji u konzumenata budi "raspoložernje", ponudili tadašnjih 20.000 DM, ali ga nije prodao nego je od njega pripremio večeru za 130 biranih uzvanika (D. Herceg 2010. g.). Svi se danas slažu da je glavno afrodizijačko svojstvo tog gomolja – njegova cijena. Prema Božcu kapitalni primjerci bijelog tartufa na dražbama postižu vrtoglavu cijenu i do 245.000 eura!
Kraljevski vrganj – kralj među vrganjevkama
Stanovnik je listopadnih šuma toplijih klimata u kojima dolazi pojedinačno ili skupno. Zbog oštre klime u Gorskom kotaru je rijedak, dok je na Zagrebačkoj gori, slavonskim šumama, Lici i južnim krajevima česta gljiva. Zbog prekrasne karmen crvene boje klobuka prof. Božac ga naziva kraljem među vrganjevkama, odnosno unutar gljiva roda Boletus. Miris i okus mu je vrlo ugodan i izvrsne kakvoće, pa ga smatraju ukusnijim od svima nam poznatog jestivog vrganja (Boletus edulis) ili pak borovog vrganja (Boletus pinophilus). Opasnost da se otrujemo i tu ne spava. Pod imenom vrganj, naime, označujemo više jestivih i otrovnih gljiva koje se međusobno uglavnom razlikuju po boji i veličini pojedinih dijelova plodišta, koje je obično mesnato i sočno.
Klobuk kraljevskog vrganja može doseći dimenzije od 10 do 15 cm, a stručak 5 do 15 cm, pri bazi redovito zadebljan. Na presjeku cijelog plodišta meso ne mijenja boju, iako promjena bijele boje na prelomu u modrikastu ne znači