DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 69     <-- 69 -->        PDF

200 GODINA OD ROĐENJA JOSIPA PANČIĆA (1814–1888)
Jozo Franjić
Josip Pančić rođen je u selu Ugrini kod Bribira 5. travnja 1814. godine, a umro je u Beogradu 25. veljače1888. godine. Preci su mu doselili iz Hercegovine, a roditelji su mu bili siromašni. Stric Grgur mu je bio župnik u Gospiću, te ga je on uzeo sebi i brinuo se o njegovom školovanju. Osnovnu školu pohađao je u Gospiću, a gimnaziju u Rijeci. U tada šestorazrednoj gimnaziji u kojoj se nastava izvodila na latinskom jeziku, Josip je, osim solidnoga znanja iz svih predmeta, stekao i sposobnost da se potpuno služi latinskim i njemačkim jezikom, a sam je naučio francuski, engleski, talijanski i malo španjolskoga. Iz Rijeke je prešao u Zagreb (1830) kako bi nastavio školovanje u visokoj školi Regia Academica Scientiarum. U kontaktu s nekim Mađarima saznao je da u Pešti postoji Medicinski fakultet, na kojemu se u to vrijeme održavala i nastava iz prirodnih znanosti, te je želio da tamo nastavi svoje studiranje, gde je i završio medicinski fakultet i postao doktor medicine 7. rujna 1842. godine, obranivši disertaciju iz botanike pod naslovom Taxilogia botanica, koju je posvetio svome stricu Grguru. Tijekom studija u Pešti morao je privatno zarađivati, dajući instrukcije iz francuskoga i talijanskoga jezika. To mu je oduzimalo mnogo vremena pa se njegovo studiranje proteglo na 10 godina.
Nakon školovanja nije želio stupiti u državnu službu i odlučio da radi privatno kao liječnik. No, od lječničke prakse nije mogao živeti, jer nije imao dovoljno pacijenata, a i oni što su dolazili bili su većinom siromašni. Proveo je dvije godine u Ruksbergu u Banatu, gdje se je bavio i obučavanjem djece vlasnika tamošnjih rudnika Hofmanova. Za to vrijeme je upoznao floru Banata, obišao je i Deliblatsku peščaru i popeo se na Karpate, a u rudnicima je upoznao mnoge zanimljive stijene i minerale. Prikupio je dosta interesantnih biljaka iz flore Banata.
Nakon dvije godine otišao je u Liku posjetiti svoga strica i dobrotvora Grgura i brata Matu. Tu je organizirao izlete po okolini, penjao se na Velebit i prikupio dosta biljaka iz Primorja. Odatle se uputio u Beč kako bi završio determinaciju svoga herbarija, koji je oko Pešte, Budima i po Erdeljskim i Banatskim Alpama sakupio. U bečkom Prirodoslovnom muzeju proučio je i odredio svoje prikupljene biljke, a u isto vrijeme je pratio i predavanja čuvenoga botaničara Endlera. U Beču se zadržao godinu dana. Boraveći u Beču upoznao se s Franjom Miklošićem i Vukom Karadžićem. Vuk ga je uputio u Srbiju kako bi stupio u državnu službu. Čekajući da Vuk dobije novčanu pomoć od Rusije (a koju na kraju nije ni dobio), Pančić je bio gotovo bez novca i to je priznao Vuku. Vuk mu je tada savjetovao da odmah krene u Srbiju i traži posao u Užicama. Pančić je poslušao Vuka i došao u Srbiju u svibnju 1846. godine za vrijeme vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića. No, kako je Vuk imao u Srbiji i dosta neprijatelja, njegova preporuka nije vrijedila ništa, pa je čak zbog toga i zbog želje da bude postavljen u Užicama, u čijoj je okolici bio velik broj protivnika Karađorđevića, Pančić postao sumnjiv i nepoželjan. Čekajući na posao, obilazio je užički kraj, i bavio se proučavanjem biljnoga svijeta.
Pančić je gotovo ostao bez sredstava za život i razmišljao je da se vrati, no u tome trenutku dobio je poziv od Avrama Petronijevića, ministra vanjskih poslova, koji je imao tvornicu stakla u neposrednoj blizioni Jagodine, da se privremeno primi za liječnika u tome mjestu i da kao liječnik radi na suzbijanju zaraze trbušnoga tifusa, koja se širila među radnicima tvornice. Pančić je pristao i bio je na toj dužnosti pola godine.
Boraveći tamo upoznao se i s florom Jagodine, Belice i Crnoga Vrha. Stanovnici Jagodine zavoljeli su Pančića, te ga doživjeli kao savjesnoga i plemenitoga čovjeka, pa kada je Pančiću ponuđeno mjesto za fizikusa u Negotinu, mještani Jagodine tražili su da Pančić ostane. U tome su i uspjeli, pa je Pančić u veljači 1847. godine postavljen za "kontraktualnoga lekara i fizikusa jagodinskog okruga", ali je započeta istraživanja nastavio. Tako je obišao Temnić, Levač u okolici Oparića, Preveško jezero i manastir Ljubostinje. Sredinom lipnja odlazi u Aleksinačku Banju, odakle se prvi puta penje na Rtanj i Ozren. Iste godine je zatražio otpust iz austrougarskoga podanstva i zatražio prijem u srpsko podanstvo.
Krajem iste godine dobio je premeštaj u Kragujevac i postavljen je na upražnjeno mjesto za privremenoga

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 70     <-- 70 -->        PDF

okružnoga fizikusa. Za vrijeme boravka u Jagodini Pančić je odlazio i u Ćupriju i tu je upoznao Ljudmilu, kćerku barona inženjera Kordona, koju je zatim u Kragujevcu zaprosio i u siječnju 1849. godine vjenčao se s njom u pravoslavnoj crkvi u Ćupriji.
Sljedeće godine primljen je za člana Društva srpske slovesnosti (preteča Srpske kraljevske akademije), a 1853. godine postavljen je za profesora prirodnih znanosti u Liceju, najprije za kontraktualnoga profesora, a kada je 1854. godine primljen u Srpsko podanstvo (dobio srpsko državljanstvo) dr. Josip Pančić postavljen je za redovnoga profesora u Liceju (Velika škola koja је bila najviša obrazovna institucija u Srbiji između 1863. i 1905. godine). Postavljen je za člana Društva srpske slovesnosti i za profesora u Liceju, iako dotad nije, osim disertacije, imao niti jedan publiciran znanstveni rad. Postavljen je za profesora samo na osnovi saznanja i uvjerenja da je on najbolji poznavatelj flore Srbije. Josip Pančić bio je prvi predsjednik (1887–1888) novoosnovane Srpske kraljevske akademije (poslije Srpske akademije nauka, te Srpske akademije nauka i umetnosti).
Kada je Pančić 1855. godine putovao po zapadnoj Srbiji, doznao je da u tom kraju raste jedna nepoznata četinjača (omorika). Zbog toga je 1865. godine zatražio da mu se s terena iz Srbije pošalju u Beograd grančice s češerima raznih četinjača. Između ostaloga dobio je i dvije sterilne grančice omorike. Godine 1877. Pančić je sa svoja četiri učenika krenuo tražiti omoriku. Na tom putovanju naišao je u zaseoku Đurići, 1. kolovoza 1877. godine (prema nekim izvorima 1875.?), na Tari u jugozapadnoj Srbiji na omanju skupinu nepoznatih stabala četinjača. Tamo je doznao da su grančice koje su mu 1865. godine poslali uzete baš s tih stabala. S obzirom na oblik češera i iglica Pančić se uvjerio da se u ovom slučaju ne radi o jeli niti o običnoj smreki. Nakon dužega proučavanja Pančić (1887) je ovu svojtu konačno i točno opisao pod nazivom Pinus omorika, a kasnije je Purkyne stavlja u rod Picea, tako da joj je validno ime Picea omorika (Pančić) Purk., a Pančiću u čast narodno ime joj je Pančićeva omorika. Tijekom svoga višegodišnjega rada Pančić je otkrio 102 i opisao oko 2500 biljnih vrsta. U Liceju, a kasnije i u Visokoj školi Pančić je ostao do kraja života. Pančiću u čast prozvan je i najviši vrh Kopaonika (Pančićev vrh, 2017 m), na kome se nalazi Mauzolej s posmrtnim ostacima Josipa Pančića.
Pančićeva je omorika endem Balkanskoga poluotoka i relikt iz tercijara. Njezini su praroditelji vrste P. palaeomorika i P. omoricoides, nastanili široka područja sjevernoga kopna Europe i Azije. Ovu pretpostavku potvrđuju fosilni nalazi jedne P. omoricoides u Njemačkoj u Erzgebirge i kod Lüneburga. Danas je prirodno jedino rasprostranjena u Srbiji i Bosni na uskom području oko srednjega i donjega toka rijeke Drine. Postoji jedno veće nalazište, između Bajine Bašte i Višegrada s obije strane Drine, i dva manja nalazišta, od kojih je jedno jugoistočno od Ustiprače, a drugo jugozapadno od Foče. Njen je areal znatno smanjen zbog požara i sječa. Ona dolazi na vrlo strmim i kamenitim liticama. Dolazi na vapnenastoj, a vrlo rijetko i na serpentinskoj podlozi na nadmorskoj visini od 300–1700 m. Stvara gotovo čiste ili mješovite sastojine

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 71     <-- 71 -->        PDF

zajedno s običnom smrekom, običnim i crnim borom, brezom i trepetljikom. Staništa gdje se ona javlja imaju veliku zračnu vlagu, ekspozicija je najčešće sjeverna i sjeveroistočna. Tlo na kojemu se javlja najčešće je rendzina. Izuzetno raste i na vlažnim staništima na kojima uspijevaju mahovine iz roda Sphagnum.
Ova se je vrsta prvi put pojavila u vrtovima Europe nakon što je 1881. godine poduzeće Froebel iz Züricha dobilo od prof. Pančića iz Beograda poštanskom pošiljkom jednu grančicu s češerima i sjemenom omorike. Danas se omorika s velikim uspjehom uzgaja širom Europe. Pokazala se otpornom na rane i kasne mrazeve, kao i na gradska onečišćenja. Zbog toga je pogodna za uzgoj oko industrijskih središta i velikih gradova. Zbog svoga habitusa cijeni se i uzgaja u hortikulturne svrhe.
Omorika naraste do 30 m, a koji put i do 50 m visoko, ima usku stupastu krošnju. Deblo je ravno i vitko, donje grane su najduže i vise, ali su im vrhovi prema gore usmjereni, srednje su grane kraće i horizontalno otklonjene, dok su gornje grane najkraće i prema gore usmjerene. Kora debla je tanka, crvenkastosmeđa i ljuskasto ispucala. Mladi izbojci su vrlo tanki, u početku su s gustim dlačicama, sivosmeđi, kasnije goli; pupovi su sitni, 3–4 mm dugi, jajasto ušiljeni i nisu smolavi; iglice su 1–2 cm duge, do 2 mm široke, ušiljene do zaobljene, odozgo tamnozelene i bez puči, odozdo s 2 bijele pruge puči, na poprečnom prerezu plosnate, a na donjoj strani izbojka su raščešljane. Cvjeta od travnja do lipnja mjeseca. Muški cvatovi (češeri) su svijetlocrveni, a ženski češeri, koji su smješteni u samom vrhu krošnje, su crvenkastoljubičasti. Češeri su 2–6 cm dugi, 1–2 cm široki, vise, jajastoduguljasti, u početku ljubičastocrvenkasti, a kasnije sjajno-crvenosmeđi s prelijevanjem na plavo. Plodne ljuske su široko zaobljene, ravna do fino nazubljenoga ruba, koji je tamnije boje, a u jednom češeru ima 66–90 plodnih ljusaka. Češeri sazrijevaju u listopadu i studenome. Sjemenke su 1,7–3,8 mm duge i 1,1–2 mm široke, obrnutojajaste, tamnosive do crne, krilce je 5–8 mm dugo i 4–6 mm široko. Broj supki je obično 5–6, koje su 10–12 mm duge.