DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 72     <-- 72 -->        PDF

LOVČEVI ZAPISI FUŽINSKOG ŠUMARA LAVOSLAVA SLAVKA LOVRIĆA (1904–1955)
Alojzije Frković
Nedavno sam negdje pročitao: Nerijetko smo svjedoci porazne činjenice u svojim sredinama da ne prođe odveć mnogo vremena, a smrt izbriše gotovo svako sjećanje na dojučerašnje istaknute članove naše "zelene bratovštine". Najčešće svoje mjesto imaju rezervirano samo u malom broju svoje rodbine ili prijatelja. Trka za vremenom i neumoljiv zaborav blijede sjećanja na njih.
Od više šumarskih stručnjaka koji su kraće ili duže vrijeme stolovali u Fužinama u Gorskom kotaru u svojstvu upravitelja šumarije državnih šuma tridesetih godina prošloga stoljeća "ostavivši trajne tragove svoje radinosti i stručnosti" na području šumarstva i lovstva posebno mjesto pripada Lavoslavu Slavku Lovriću (Gospić, 7.3. 1904 – Zagreb, 15. 11. 1955). Diplomiravši šumarstvo na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1931.g., njegov dolazak na službu u Gorski kotar vezan je uz uspješno položeni stručni ispit i postavljanje za šumarskog pristava kod Kotarskog načelstva u Delnicama 1935. g. Iste godine biva imenovan upraviteljem Šumarije Fužine, na kojoj dužnosti ostaje sljedećih šest godina. Godine 1939. u istom svojstvu unaprijeđen bi za šumarskog višeg pristava da bi 1940. bio najprije premješten u Ravnateljstvo banovinskih šuma na Sušak, a krajem iste godine, neposredno pred rasplamsavanje Drugog svjetskog rata, u Zagreb promaknućem za šumarskog nadzornika u Odjeljenju za šumarstvo Ministarstva šuma i ruda.
Odstrjel na uplatnice
Kao pasionirani lovac Lovrić se odmah po dolasku u Fužine učlanjuje u netom osnovano Lovačko-ribarsko udruženje Fužine (osnovano 1932.), čiji su članovi već od prvog dana prepoznali u njemu vrsnog stručnjaka i lovnog pregaoca. Kako je nekako u isto vrijeme njegov prethodnik na mjestu upravitelja šumarije Fabijan Jurković, dipl.ing. šum., zbog premještaja na novu dužnost, napustio lovačke redove, Lovrića Udruženje imenuje svojim delegatom na predstojećoj redovitoj skupštini Saveza lovačkih društava Banske Hrvatske (SLD), a onih tridesetak zaljubljenika fužinskog kraja u planine i prirodu bira ga za predsjednika Hrvatskog planinarskog društva "Viševica" Fužine. Ulažući potrebnu skrb oko ispravnog vođenja šumarije, Lovrić posebnu brigu posvećuje svom lugarsko-tehničkom osoblju koje je "kraj toliko neprilika i nezgoda uspjelo sačuvati i podići divljač u gotovo zapuštenim lovnim revirima kako društvenih tako i državnih lovišta". Ističući gospodarsko značenje lovstva, uprava mjesne šumarije pod njegovim vodstvom prva u Gorskom kotaru uvodi "odstrjel na uplatnice" kao preteču današnjeg lovnog turizma. Sudjelujući na privrednoj konferenciji u Delnicama svibnja 1937.g. kao delegat SLD-a Savske banovine, svu problematiku lovstva i ribarstva ovog kraja sažeo je ovim riječima:"U divnim i prostranim šumama i livadama Gorskog kotara živi znatan, a mogao bi živjeti još veći broj korisne divljači, u gorskim potocima (u ono vrijeme nisu još bile podignute umjetne akumulacije – jezero Bajer, Lokvarsko i Lepenićko, op. A.F.) ima nešto, a moglo bi biti još daleko više, riba, izvrsnih pastrva! Vlasnici i zakupnici lovišta treba da učine sve da lov i ribolov u ovom kraju podignu na onu visinu na koju po prirodnim uvjetima zaslužuju i na koju bi se moglo podići tako da donaša pojedincima, kraju i narodu one koristi koje treba da dade."
110. obljetnica rođenja
Iako mu se ne mogu poreći šumarske zasluge, Lovrić se posebno istakao ne samo kao lovni stručnjak već i kao pasionirani lovački pisac, kojeg su još za života znali zvati "goranskim Kozarcem". Iako je u tome bilo pretjerivanja, činjenica je da je tek dolaskom u Gorski kotar stao pokazivati svoju spisateljsku naklonost. Njegovi "zapisi" o lovu i

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 73     <-- 73 -->        PDF

divljači Gorskog kotara nisu samo goli prikazi lovnih zgoda i nezgoda. Pisao ih je na sebi svojstven način, iskreno i neposredno, s puno duše i srca. Ono što nije izrazio riječima upotpunio je vlastitim snimkama sudionika s kojima se družio, krajobrazima ilustrirajući svaki svoj "zapis". Sate i sate po vjetru i snijegu strpljivo čekajući na "štandu" svog nesuđenog zeca, naglašeno socijalno osjetljiv, razmišlja o gospodarskim i društvenim prilikama ovog kraja, o životu svojih podčinjenih – lugara, šumskih radnika, kirijaša, zalažući se da ih barem sasluša i utješi ako im ne uspije konkretno pomoći.
U godini kad obilježavamo 110.obljetnicu njegova rođenja, u ovom ću se prikazu osvrnuti na "lovčeve zapise" koje je posvetio Gorskom kotaru i ljudima ovog lijepog, ali surovog gorskog kraja. Tiskani su na stranicama našeg najstarijeg lovačkog glasila – Lovačko-ribarskog vjesnika u razdoblju od 1935. do 1940.g.*
"Zaogrnut dugim hubertusom stojim na "štandu" i iščekivam da pas potjera…Dok tako drhtim od studeni, u dolini sjekire u rukama radnika udaraju o posječeno stablo. Napregnuti su mišići u ljudi koji se muče za koru kruha. "Ija, ija…bista ho!" viču kirijaši. I eto prolazili su sati, a vidio sam samo dvije srne kako obgrizaju list kupine.. Silazim u dolinu a tamo stara baka kupi po šumi suho granje… Treba da se kod kuće ogrije.
Zar nema, bako, niko mlađi da ide po drva?
E, gospodine, faljen Isus i Marija! Ima, ali su otišli drugim poslom. Rade na pilani i u šumi, a stari mije bolan doma…
Prestrašena zuri u mene, iznenađena susretom…a narovano lice priča mnogo toga i bez riječi.
Da li moram ostaviti ovo što sam nabrala?
Ni govora… ponesi samo, ponesi bako.
Bog vas blagoslovio!
Muž joj je bio dobar radnik. A sada, kad ga spomene, suze joj samo lete niz lice. Skrenuo je umom… i od tada puna kuća jada"
Težak život šumskih radnika
Život šumskog radnika, radilo se o sjekaču ili kirijašu, u ono predratno vrijeme bio je posebice težak. Do šumskih sječina valjalo je pješačiti po sat dva pa i više ili pak noćivati u skromnim nastambama. Neprikladno odjeveni i obuveni, slabo ishranjeni morali su skrbiti za brojnu obitelj koja nije imala nikakvog drugog izvora prihoda osim gole nadnice glave kuće. U potrazi za izgubljenim lovački psom jednog se jutra Lovrić našao u Mrzloj Vodici podno prevoja Osoje, meteorološke postaje i najviše točke stare Lujzijske

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 74     <-- 74 -->        PDF

ceste između Zagreba i Sušaka (928 m). Svrati u prvu gostionicu i na uobičajeni Dobar dan ljudi otpočne svoju tužaljku:
"Ma, znate, izgubio mi se pas jučer u Suhoj Rječini, pa ako je gdje ovdje, i ako ga vidite… svakako mi javite. Onaj koji ga nađe dobit će nagradu.
U gostionici puno stolova, puno ljudi… Veseli mladići, kirijaši i stariji uz rakiju, galame. Primorci i Gorani se ovdje sastaju i miješaju. Opazim za jednim stolom Peru, mrka, mršava čovjeka, duboko zatonulog u misli...Nešto mu je teško. Krenem do njeg i zapitam:
– Znadeš li ti, Pero, šta o mom psu?
– Ah, gospodine, baš mi je do Vašeg psa! Ko pas se mučim i sam, radim kao marva, a nikako naprijed. Tko će to izdurat, a puna kuća djece… A još k tome ovo zlo. Jutros mi je krepao u štali konj, a nema niti mjesec dana što je i lugar na livadi kravu priklao, kad se je bila raspukla.
– Ne zdvajaj, radit ćeš! Zima je pri kraju, izvući ćeš se. Bit će kirije, zarade, bit će konja i kruha…Ta niti ti nećeš među svojima propasti…
Tješim ga i pomislim: oh koliko ima nesretnijih od mene. O kako je dobro pomisliti i pogledati na nekoga kome je još teže nego tebi…kad bi barem i ja njemu mogao tako bol izliječiti kao on meni?
Za drugim stolom mladići se jakere s djevojkama… Smijeh, veselje, pjesma. Napuštam birtiju ali još se čuje dreka pripitih mladića: "Dala sam i dat ću/ I sinoć sam i sad ću…/ Mom draganu – svilenu maramu".
Iako je napasivanje stoke, posebno one sitnog zuba, zacijelo usporavalo obnovu prebornih šuma, a "miris ovaca rastjerivao nam divljač dublje u šumu", imao je razumijevanja prema tim priprostim ljudima s kršnog kamenjara, uviđajući koliku su korist sami, a i drugi od nje imali.
Tamanjenje grabežljive zvjeradi – prvi zadatak lugarskog osoblja
Štetnu grabežljivu zvjerad, lisice, kune, vukove, lugarsko je osoblje tamanilo svim sredstvima i načinima lova i bilo za to novčano stimulirano (taglije). Zanimljivo, lisice i vuci nerado su posjećivali strvine zatrovane strihninom, još manje postavljena "gvožđa". S lugarom Cirilom Ciom Šafarom iz Mrzle Vodice, znao je zimi obilaziti postavljene meke i stupice, pažljivo bilježeći sva njegova kazivanja:
"Malo je lisica puškom ubijeno. Dobar kunar pomoću "kladica", ako je dobra godina i spretne i dobre naprave, ulovi i po 6 do 1o komada preko jedne zime, a tada je našao računa za svoj pothvat".
Ovo što ću sad prenijeti iz "lovčevih zapisa" fužinskog šumarnika ne bi smjelo doprijeti do ušiju članova udruge "Prijatelji životinja", koji čvrsto stoje na stanovištu da je bit lova samo puška i ubijanje. Cio će, naime, bez grižnje savjesti svome šefu ovako prozboriti (a ovaj zapisati):
"Jednom sam uhvatio nekoliko domaćih mačaka skitnica i osudio ih na smrt! Tešku smrt! Mjesto šusa učinit ću nešto drugo. Znajući kako lisice strašno vole mačke odvučem ih dvije u Suhu Rječinu i tamo nedaleko kolibe metnem im rašljicu oko vrata i pričvrstim ih uz zemlju. Derale su se kao kuga, ali nisu mogle nikuda. Lisice su ubrzo čule, i kad se smrklo došle i počele daviti i jesti! Dakako, da su platile glavom, a ja sam za dvije mačke dobio dvije lisice"
Uzorno fužinsko lovište "Rogozno"
Težeći boljitku lovstva Gorskog kotara teško je podnosio nebrigu lovaca oko zaštite divljači, a da o krivolovu i ne govorimo.
"Lijep je zimski dan. Put me vodi iz Fužina prema Vratima i dalje prema šumama Bitoraja, punog kirijaša koji koriste snijeg radi lakšeg šlajsa trupaca. Zima ima svoje čari… Ali divljač je teško podnosi. Svi njeni neprijatelji su tada jači! Vukovi gladuju i napadaju više…
Iz tog razmišljanja trže me hitac. Gle, i drugi…Puške pucaju… Sigurno zvjerokradice na djelu. Pa zar i sada kad je lovostaja? Jest, čuje se iz daleka i tjeranje psa! Pa sve bliže, bliže… U tom glasu znam uživati, ali sada kad su srne bređe, rastužuje me. I smeta. Gdje ste lugari, gdje ste lovopazitelji i lovci uzgajivači? U vašim revirima puške pucaju… "
Ukazujući na raširenu pojavu krivolovstva Lovrić u jednom od svojih zapisa citira dio izvještaja svog kolege ing. Josipa Šušteršiča, upravitelja susjedne Šumarije Delnice, prema kojem su "tamošnja lovišta većinom isharana i u kojima nema više ni 50% divljači kao nekad".

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Kako i ne bi kad je na svoje uši čuo kazivanje čilog devedesetogodišnjaka Jure Malnara Puhara iz Zatisova kod Mrzle Vodice, koji je redovito pratio brojne velikodostojnike u lovu na "visoku divljač". Evo što je zapisao u vezi lova na tetrijeba:
"Sa gospodinom Wikerhauserom često sam lovio tetrijebe u našim revirima. Kad bi puška pukla, zovnuo bi me i pokazao rukom. Na, Malnar, tam vam je pa ga podignite. Ako su oni svi balzamirani koliko ih je ovaj ubio, onda ih je puna hiša."
Za razliku od delničkih revira fužinsko lovište "Rogozno", do 1936.g. u sastavu izlučenog istoimenog državnog lovišta u kojemu su u posljednjih deset godina uzgoj i selekciju divljači provodili Lovrićevi prethodnici: ing. Josip Ambrinac, ing. Viktor Böhm i ing. Fabijan Jurković, "sve šumarski činovnici državne šumske uprave u Fužinama", na dražbi od 23. III. 1937. "izdražbovano je uz najvišu zakupninu ikad postignutu u delničkom srezu". Dostalac na dražbi, a otud i zakupnikom tog lovišta, postao je Gjuro Ružić, gradonačelnik Sušaka, "savjestan i dobar lovac-uzgajivač, kojem se mi", zaključit će autor zapisa, "veselimo i ujedno čestitamo".
Poziv slušačima Gospodarsko-šumarskog fakulteta u Zagrebu
Pozdravivši Naredbu banske uprave Savske banovine iz 1935.g. po kojoj se prvi puta u nas medvjed stavlja pod zaštitu (loviti se može samo uz dozvolu državne vlasti!), Lovrić se zalaže da ovu krupnu zvijer treba potpuno zaštititi, jer je "ovdje dosta rijetka", a tamaniti "štetnu zvjerad, naročito vukove koji na veliko smanjuju broj plemenite divljači, posebno srne". Pobornik je ustanovljivanja rezervata unutar većih lovnih cjelina "u kojima se ne će loviti već uzgajati divljač i sustavno istraživati lovstvo te omogućiti slušačima Gospodarsko-šumarskog fakulteta u Zagrebu… da lovstvo studiraju u praktičnom smislu na ovim terenima". Tretirajući divokozu i tek pridošlog jelena na ove prostore rijetkom divljači, pokreće inicijativu da se iz banovinskog fonda za unaprijeđivanje lovstva ishode sredstva za kupnju te divljači sa strane i "unese za rasplod". Slično mišljenje gaji i prema tetrijebu gluhanu, koju šumsku koku njegovo lugarsko i lovno osoblje sustavno prati i svakog proljeća utvrđuje brojnost na pjevalištima. "Tetrijeb zalazi po hranu i u ovo lovište, gdje sam ga ljeti vidjevao, no za posljednje tri godine nije se u lovištu "Rogozno" nijedno pjevalište, osim pjevališta Kalić (1067 m), pronaći moglo". S ništa manje žara i stručnog promišljanja upravitelj fužinske šumarije piše i o ribarstvu, propagirajući "umjetno nasađivanje" potočnom pastrvom kanjonskog dijela rijeke Kupe, Kupice i Čabranke, Križ potoka, Ličanke, Lokvarke. "Divljač naših šuma i naših lovišta i ribe naših rijeka i potoka glavnica je koja mora nositi godišnje kamate! Znači, tu glavnicu moramo sačuvati ako racionalno gospodarimo, samo kamate možemo trošiti a glavnicu kao osnovni kapital koji nosi kamate nastojati povećati", zaključna je misao njegova istupa na već spomenutoj konferenciji u Delnicama 1937.g.
Vrsni glazbenik, veseljak, jednostavan, pristupačan
Osim životopisa objavljenog u Hrvatskom šumarskom životopisnom leksikonu (Tutiz leksika Zagreb 1998., L-P. 3) o životu i radu Lovrića u razdoblju od 1943.g., kad zbog narušena zdravlja napušta Ministarstvo šuma i ruda, pa sve tamo do 1947.g. kad se zapošljava u Šumarskoj školi Karlovac, nisam uspio doći do nekih relevantnih podataka. Ni njegova nedavno preminula kći Nada Bilić r.Lovrić, koju sam posjetio 2007.g. u Zagrebu, nije mi mogla ništa pouzdano reći o tom "za mog oca nimalo mu sklonom razdoblju života". Pouzdano se znade da je školske godine 1947/48., kada je utihnula radom šumarska škola u Glini i otvorena u Karlovcu, i 1951/52.–1954/55. predavao lovstvo, ali i druge stručne predmete iz oblasti šumarstva, putujući vlakom svakog dana od Zagreba do Karlovca i obratno. Da bi što zornije svojim učenicima mogao prenijeti znanja iz iskorištavanja šuma, na terenu prikuplja najrazličitiji alat, od šumskih sjekira i pila do naprava za izradu dužica i šindre osnivavši kabinet šumskih alatljika. Tih godina učestalo tijekom ljeta, ali i zimi, očito iz zdravstvenih razloga, boravi na otoku Rabu i u Novom Vinodolskom, gdje mu kolege, a posebno njegovi bivši učenici, redovito organiziraju smještaj i svaku drugu pomoć. Osobno razgovarajući s mnogima od njih, posebno s kasnijim kolegom mu i nastavnikom karlovačke škole Mladenom Skokom, dipl.ing.šum. iz Zagreba, kolegom Milanom Butkovićem – Mindom, dipl.ing. šum. iz Senja, šumarskim tehničarima Mladenom Špigelskim iz Rečica, Ivanom Vukelićem Ivetom iz Povila, pok. Ivanom Kezele i Zlatkom Klepcem iz Delnica, pok. Karlom Hafnerom iz Opatije, svi njegovi bivši učenici, čuo sam

ŠUMARSKI LIST 1-2/2014 str. 76     <-- 76 -->        PDF

samo riječi pohvale na račun njihova "profesora". Bio je učen i plemenit gospodin, lovački besprijekorno odjeven, vrli znalac ne samo iz domene lovstva, duhovit, veseljak, nenametljiv, jednostavan, pristupačan, samo su neki od laskavih atributa koji su ga resili. Iako mi nije poznato je li je bio muzički obrazovan ili pak samouki glazbenik, ostaje činjenica da je odlično svirao klarinet, harmoniku, a ni gitara, kad je znao zapjevati, nije mu bila strani instrument. "Kao veliki zaljubljenik u kazališnu i glazbenu umjetnost i nas je đake znao odvesti u Zagreb na neku od kazališnih predstava. Sjećam se tako Verdijeve "Traviate" koju smo mi učenici prvi put slušali u Hrvatskom narodnom kazalištu", riječi su ing. Milana Butkovića. Kad spominjemo sklonost mu glazbi, treba pripomenuti da je kraj tolikih zaduženja kao upravitelj šumarije za boravka u Fužinama, kada god je to mogao, bio orguljašem mješovitog pjevačkog zbora župne crkve sv. Antuna Padovanskog (J. Trohar, usmeno), a neko je vrijeme bio kapelnik pjevačkog zbora "Domagoj" u Pakracu.
Neposredno zadužen za provedbu Naredbe o tamanjenju vukova i isplati nagrada iz 1948. od prvog je dana član komisije za pregled lešina i/ili koža zvjeradi Kotarskog narodnog odbora Karlovac te predavač na lovačkim seminarima o korištenju otrova i postavljanju zatrovanih meka. "Od njeg sam naučio raspoznavati vuka od vuku sličnog psa", piše mi Mladen Špigelski, danas umirovljeni referent za lovstvo bivšeg karlovačkog Šumskog gospodarstva.
Jedan iz stare garde manje
Ubrzo po dolasku u Fužine jedan od svojih prvih "lovčevih zapisa" Lavoslav Slavko Lovrić posvećuje svom prijatelju i "strastvenom lovcu" rođenom Fužinarcu lokvarskom župniku Andriji Loušinu povodom njegove tragične smrti. Nekrolog pod simboličnim naslovom "Jedan iz stare garde manje…" okončava stihovima pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića:
"Tajna vilo, što nam sklapaš oči, Kad bi htjele, da još malo glede… Ne znajući, nit će igda znati Da li je bolje ili gore tako"!
Lavoslav Slavko Lovrić preminuo je u Zagrebu 15.studenog 1955. u 51.godini života. Pokopan je na gradskom groblju Mirogoj u nazočnosti članova obitelji, prijatelja i znanaca. "Zaklopiše se oči dobrog čovjeka, druga i prijatelja da na drugom svijetu nađe "bolju kob".