DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 27 <-- 27 --> PDF |
značenje jer najčešće zauzimaju marginalna staništa, te su podložna različitim evolucijskim i ekološkim procesima u odnosu na glavninu areala vrste (Sexton i dr. 2009). Isto tako periferne i fragmentirane populacije za rezultat mogu imati posljedicu neostvarivanja ekološkoga optimuma uslijed kontinuirane izravne selekcije (Chybicki i dr. 2012). Također, uslijed male gustoće rubne populacije mogu biti izložene samooplodnji, što može dovesti do povišene stope inbridinga (Savolainen i Kuittinen 2000), a u simpatriji s blisko srodnim vrstama može doći do križanja (Salvini i dr. 2009). Za makedonski hrast potvrđeno je da se križa s cerom (Q. cerris L.), a utvrdio je Vierhaper (1912) i to na lokalitetima koji su obuhvaćeni ovim radom. Svakako treba napomenuti da istraživanja koja se provode na problemu križanja makedonskoga hrasta i cera ukazuju na relativno nisku stopu, ali prisutne su hibridizacije na pojedinim od istraživanih lokaliteta (Bogunić, usmeno priopćenje). Iako su dobivene značajne razlike između populacija po pojedinačnim morfološkim svojstvima lista, dobiveni rezultati podudaraju se s navodima drugih autora (usp. Tablica 4; Trinajstić 1974; Banfi i Consolino 2002). Iako je ova vrsta nedovoljno istraživana, Jovančević (1965) navodi detaljne podatke o morfološkim svojstvima lista. Tako navodi da je na osnovi istraživanih svojstava podijelio istraživane populacije u tri grupe, sa širokim, uskim i intemedijarnim oblikom lista. Ova istraživanja pokazala su da su izvedena svojstva LO, LR i PR, kao pokazatelji oblika lista (Kremer i dr. 2002) imala različite vrijednosti koeficijenata varijabilnosti i nisu imala visoku povezanost s PC, osima za razliku od mjerenih svojstava. Slični su rezultati dobiveni u analizi koju su proveli Kremer i dr. (2002) istražujući morfološku varijabilnost hrasta kitnjaka i hrasta lužnjaka, ali na izrazito velikom uzorku. Svakako, u ovom slučaju treba voditi računa da svaku istraživanu populaciju čini 10 jedinki. Također, unutar svake populacije bilo je moguće uočiti prisutnost svih tipova lista koje navodi Jovančević (1965), ali za kategorizaciju morfoloških tipova lista neophodno je ipak povećati veličinu uzorka. Iako autor nije precizirao metodologiju uzorkovanja listova za analize, u ovom istraživanju je procedura uzorkovanja pojedinačnih listova unutar stabla bila istovjetna za svaku jedinku. Zanimljivo je da nije utvrđena prisutnost geografske povezanosti i izdiferenciranosti istraživanih populacija, što se može objasniti mikrostanišnom prilagodbom. Kod malih i marginalnih populacija moguće je očekivati nisku varijabilnost (Barrett i Husband 1989), dok su s druge strane pojedini autori potvrdili višu stopu varijabilnosti u odnosu na populacije iz središta areala (Rusanen i dr. 2003). Slični rezultati u kontekstu nepostojanja geografske izdiferenciranosti zabilježeni su na različitim drvenastim vrstama (Mazur i sur. 2004; Brus i dr. 2011; Krauze-Michalska i Boratynska 2013). Često se kao objašnjenje navodi činjenica da balkanske populacije termofilnih hrastova imaju podrijetlo od većega broja malih refugijalnih populacija unutar Balkanskoga poluotoka (Slade i dr. 2008) koje su naknadno kolonizirale staništa, ali da je prošlo nedovoljno vremena da bi došlo do procesa morfološke diferencijacije uslijed adaptacije na specifične ekološke uvjete. Svakako treba napomenuti činjenicu da se istraživane populacije makedonskoga hrasta nalaze u području južne Bosne i Hercegovine, koje je označeno kao ‘hotspot diversity’ u okviru 25 ključnih i najvećih glacijalnih mediteranskih refugija (Médail i Diadema 2009). Paleontološki podaci pokazali su da u tom području utjecaj odledbe nije bio značajan, te da brojne vrste koje su naseljavale navedena područja nisu značajno migrirale u odnosu na recentna staništa (Brande 1973, 1989; Grüger 1996). Odsutnost geografske izdiferenciranosti može biti i posljedica rane povijesne fragmentacije ishodišnih populacija, koje su se tijekom povijesti adaptirale na različite uvjete staništa (Schirone i Spada 2000). Mala veličina populacija može imati smanjeni potencijal za oprašivanje, a njegov krupan žir predstavlja kompeticijsku nepovoljnost u širenju plodova na veće udaljenosti, pa iz tih razloga može tvoriti samo lokalne populacije (Chybicki i dr. 2012). Događaji kao što su kolonizacija goleti ili opožarenih površina također mogu oblikovati postojeću strukturu populacija (Brus i dr. 2011). Neophodno je uzeti u obzir sve potencijalne čimbenike koji uzrokuju varijabilnost i strukturiranost populacija te veličinu uzorka, ali možda je najutjecajniji čimbenik dugogodišnji konstantni antropogeni utjecaj (Đikić 1959; Stefanović i dr. 1977), koji je vidljiv i danas (Slika 6 i 7). S obzirom da se radi o području submediterana, te o ekološki vrlo vrijednoj vrsti šumskog drveća za čije očuvanje postoje svi preduvjeti, preporučuje se konzervacija na svim |