DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 65 <-- 65 --> PDF |
po Raunkiaeru (1934) prosječna zastupljenost hamefita za mediteransku klimatsku zonu 11,00 %, a za umjerenu 5,00 %, zastupljenost hamefita na Ćićariji (9,11 %) pokazuje slabljenje mediteranskog utjecaja te jačanje utjecaja umjerene klimatske zone. Relativno visoka zastupljenost drvenastih biljaka na staništu travnjaka (5,59 %) općenito ukazuje na započete procese sukcesije na pojedinim lokalitetima, odnosno na širenje šumskog ruba prema travnjaku. Na prijelazni karakter klimatskih prilika i antropogeni utjecaj ukazuje i prevlast hemikriptofita (53,83 %) u zajednicama istraživanih travnjaka (Vitasović Kosić 2011). Među zeljastim svojtama šumskog ruba zabilježeno je 16 geofita. Za zajednice šumskih rubova karakteristično je da ih izgrađuju guste, grmaste vrste s vrlo malim brojem zeljastih vrsta. Relativno mali broj zeljastih vrsta posljedica je nedostatka svjetla, tako da se u tim zajednicama često javljaju geofiti koji svoj ontogenetski razvoj završe prije ili za vrijeme prolistavanja grmlja, dok u prizemnim slojevima ekološke niše ima još dovoljno svijetlosti. Takve sastojine jasno se razlikuju od šume, jer se javljaju kao živice (eng. hedges) i imaju linearnu strukturu na rubovima šuma (Čarni i sur. 2002). Pojava drvenastih i zeljastih svojti šumskoga ruba – Appearance of woody and herbaceous taxa of forest edge Kao najsnažniji čimbenik u određivanju tijeka sukcesije antropogenih ekosustava uzima se antropogeni utjecaj, dok je košnja izravni antropogeni način obuzdavanja sukcesije poluprirodnih travnjaka (Wilson i Clark 2001) kojom se onemogućava razvoj i propagacija netravnjačke vegetacije. Poznata je činjenica da je način gospodarenja travnjakom možda i najutjecajniji čimbenik u određivanju raznolikosti biljnih zajednica (MacDonald i sur. 2000, Kahmen i sur. 2002, Wilson i sur. 2003). Posljednjih 60-tak godina u većini područja sjevernog dijela mediteranskog bazena došlo je do napuštanja tradicionalnog načina uzgoja ovaca, što je za posljedicu imalo različite sukcesijske promjene i bitno utjecalo na očuvanje biljne raznolikosti (de Bello i sur. 2007). Zarastanje travnjaka Ćićarije na području Hrvatske i Slovenije, uvjetovano je promjenom socijalne strukture (prelaskom u sektor industrije) i depopulacijom stanovništva (Zupančić i Žagar 2002), što je omogućilo zarastanje submediteranskih travnjaka na kojima je produkcija krme i paša bila slabija. Stoka je na takvim područjima pasla na boljim košanicama nakon zadnje košnje. Napušteni su ponajprije pašnjaci Carici humili-Centaureetum rupestris i hranidbeno slabiji travnjak Scorzonero villosae-Danthonietum, te mjesta gdje se pojavljivala vrsta Chrysopogon gryllus i Euphorbia nicaeensis (Horvatić 1963, Kaligarič 1997). Glavnina zarastanja dogodila se na kontaktnim zonama među parcelama neprimjerenima za košnju i ispašu. Drugi način širenja drvenastih vrsta su šumski rubovi koji odmah po prestanku košnje i ispaše šire svoje stanište s grmastim pionirskim vrstama. Zajednice grmlja javljaju se kao faza u vrlo dinamičnom procesu ponovnoga zarastanja antropogeniziranog krajobraza sa šumom. Takve zajednice grmlja u krajobrazu nisu trajan stadij, nego se grmaste vrste dalje šire na nešumska područja, a na njihovom mjestu razvija se šumska vegetacija s manjim ili većim učešćem grmastih vrsta. Prema Čarni i sur. (2002) na sušim staništima šumske rubove izgrađuju mnoge vrste iz porodice Rosaceae, rodovi: Prunus, Rosa, Crataegus, Rubus, Pyrus, Malus i dr., što je vidljivo i u ovom istraživanju (usp. Tab. 6). S ekološkog stajališta glavni razlog florističke diferencijacije istraživanih travnjaka je gradijent suhoće/vlage te kombinacija topografskih čimbenika (nagib, aspekt i morfologija |