DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 81     <-- 81 -->        PDF

ZELENA ŽUNA (Picus viridis)PTICA 2014. GODINE
Alojzije Frković
Ljudi vezani uz šumu, poput nas šumara, planinara, gljivara, često su u prilici susresti se s arboralnim pticama iz velike obitelji djetlića i žuna (Picidae). Ako ih i ne vidimo, njihovu prisutnost obično ustanovljujemo po rupama (dupljama) koje buše u suhim, trulim ili bolesnim stablima ili pak na njima skinute kore, koju odlupljuju svojim oštrim kljunom kako bi došle do kornjaša i drugih kukaca. Za razliku od ostalih vrsnih penjača po stablima, poput primjerice brglijeza, ima još jedna osobitost koja resi ovu skupinu ptica. To je njihovo "bubnjanje", na daljinu dobro čujni zvuk, koji proizvode brzim udaranjem kljuna po suhim, rezonantnim granama. Vrsni poznavatelji ptica mogu po karakterističnim rupama što ih buše i po ritmu bubnjanja odrediti vrstu djetlića.
Vješti penjači po drveću
Tijekom minule 43 godine od kada Njemačko društvo za zaštitu prirode (Naturschutz bund Deutschland, NABU) izabire i proglašava pticu godine, žune i djetlići bili su zastupljeni dva puta: 1981. bila je to crna žuna (Dryocopus montius) i 1997. veliki djetlić (Dendrocopus major). Odabir za pticu 2014. pripao je trećem predstavniku ove skupine ptica – zelenoj žuni (Picus viridis). Prije nego se posebno osvrnemo na ovogodišnju pticu godine, prisjetit ćemo se nekih zajedničkih karakteristika ovih atraktivnih ptica što izgledom, pjevom i ponašanjem uljepšavaju naše šume. Iako poneke od njih traže hranu na šumskom tlu, hraneći se sjemenkama ili pak mravljim ličinkama, većina se hrani kukcima i njihovim razvojnim oblicima koje nalaze ispod kore.Vješti su penjaći po drveću. Odrasle jedinke oslanjaju se na kruto repno perje, držeći se za koru nasuprot postavljenim noktima. Sve imaju sličan tip stopala: drugi i treći prst na nozi okrenuti su naprijed, a prvi i četvrti prema natrag, što im olakšava penjanje. To jedino ne vrijedi za troprstog djetlića (Picoides trilactylus), koji, kako mu i ime kazuje, ima tri prsta. Zahvaljujući upravo toj građi nogu da ima samo jedan prst okrenut prema natrag, a dva prema naprijed, taj se djetlić može nagnuti još više unatrag i dobro zamahnuti kako bi svom snagom raskolio koru i drvo te došao do plijena.
Kljun u predstavnika ove porodice je razmjerno dug i u obliku dlijeta, a jezik, ne samo dug nego i presvučen ljepljivom supstancom kako bi lakše mogli doći do plijena unutar raspuklina mrtve kore. Zahvaljujući vrlo snažnim mišićima u glavi, djetlić može ispružiti jezik duboko u hodnik što ga je izdubila ličinka. Krivo misle svi oni (a takvi su i mene učili!) koji smatraju da "bubnjanje" nastaje zbog vibracije suhe grane. Naprotiv, ono nastaje izuzetno brzim udaranjem kljuna ptice o granu, zbog čega im je lubanja modificirana na način da amortizira udarce i potrese, koji bi inače ubili svaku drugu pticu. Svi djetlići i žune gnijezde u dupljima koja si sami izdube, i što je zanimljivo, ne donose u nju nikakva gnijezdećeg gradiva, poput slamčica, mahovine, perja.
Vijoglav kao posebnost
Većina nabrojenih karakteristika ne resi vijoglava (Jynx torquilla), također pticu iz velike skupine djetlića. Prema Collinsovom džepnom vodiču o pticama, taj djetlić najviše od svih u regiji podsjeća na pjevicu i jedini je redovita selica.