DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 81     <-- 81 -->        PDF

ZELENA ŽUNA (Picus viridis) – PTICA 2014. GODINE
Alojzije Frković
Ljudi vezani uz šumu, poput nas šumara, planinara, gljivara, često su u prilici susresti se s arboralnim pticama iz velike obitelji djetlića i žuna (Picidae). Ako ih i ne vidimo, njihovu prisutnost obično ustanovljujemo po rupama (dupljama) koje buše u suhim, trulim ili bolesnim stablima ili pak na njima skinute kore, koju odlupljuju svojim oštrim kljunom kako bi došle do kornjaša i drugih kukaca. Za razliku od ostalih vrsnih penjača po stablima, poput primjerice brglijeza, ima još jedna osobitost koja resi ovu skupinu ptica. To je njihovo "bubnjanje", na daljinu dobro čujni zvuk, koji proizvode brzim udaranjem kljuna po suhim, rezonantnim granama. Vrsni poznavatelji ptica mogu po karakterističnim rupama što ih buše i po ritmu bubnjanja odrediti vrstu djetlića.
Vješti penjači po drveću
Tijekom minule 43 godine od kada Njemačko društvo za zaštitu prirode (Naturschutz bund Deutschland, NABU) izabire i proglašava pticu godine, žune i djetlići bili su zastupljeni dva puta: 1981. bila je to crna žuna (Dryocopus montius) i 1997. veliki djetlić (Dendrocopus major). Odabir za pticu 2014. pripao je trećem predstavniku ove skupine ptica – zelenoj žuni (Picus viridis). Prije nego se posebno osvrnemo na ovogodišnju pticu godine, prisjetit ćemo se nekih zajedničkih karakteristika ovih atraktivnih ptica što izgledom, pjevom i ponašanjem uljepšavaju naše šume. Iako poneke od njih traže hranu na šumskom tlu, hraneći se sjemenkama ili pak mravljim ličinkama, većina se hrani kukcima i njihovim razvojnim oblicima koje nalaze ispod kore.Vješti su penjaći po drveću. Odrasle jedinke oslanjaju se na kruto repno perje, držeći se za koru nasuprot postavljenim noktima. Sve imaju sličan tip stopala: drugi i treći prst na nozi okrenuti su naprijed, a prvi i četvrti prema natrag, što im olakšava penjanje. To jedino ne vrijedi za troprstog djetlića (Picoides trilactylus), koji, kako mu i ime kazuje, ima tri prsta. Zahvaljujući upravo toj građi nogu da ima samo jedan prst okrenut prema natrag, a dva prema naprijed, taj se djetlić može nagnuti još više unatrag i dobro zamahnuti kako bi svom snagom raskolio koru i drvo te došao do plijena.
Kljun u predstavnika ove porodice je razmjerno dug i u obliku dlijeta, a jezik, ne samo dug nego i presvučen ljepljivom supstancom kako bi lakše mogli doći do plijena unutar raspuklina mrtve kore. Zahvaljujući vrlo snažnim mišićima u glavi, djetlić može ispružiti jezik duboko u hodnik što ga je izdubila ličinka. Krivo misle svi oni (a takvi su i mene učili!) koji smatraju da "bubnjanje" nastaje zbog vibracije suhe grane. Naprotiv, ono nastaje izuzetno brzim udaranjem kljuna ptice o granu, zbog čega im je lubanja modificirana na način da amortizira udarce i potrese, koji bi inače ubili svaku drugu pticu. Svi djetlići i žune gnijezde u dupljima koja si sami izdube, i što je zanimljivo, ne donose u nju nikakva gnijezdećeg gradiva, poput slamčica, mahovine, perja.
Vijoglav kao posebnost
Većina nabrojenih karakteristika ne resi vijoglava (Jynx torquilla), također pticu iz velike skupine djetlića. Prema Collinsovom džepnom vodiču o pticama, taj djetlić najviše od svih u regiji podsjeća na pjevicu i jedini je redovita selica.

ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 82     <-- 82 -->        PDF

Prugast je i smeđe išaran, odozdo smeđ s podužim repom. Što se kretanja po drveću tiče sličan je znatno manjem puzavcu (Carthia familiaris), ali ima ravan kljun i duži rep. Let mu je manje valovit nego u drugih djetlića, a na granama stoji poput kakve pjevice. Pretežito se hrani na tlu, poskakujući uzdignuta repa. Njegovo "bubnjanje" slabije se čuje, dok potomstvo, kao i njegovi srodnici, podiže u dupljama.
Što se već spomenutog troprstog djetlića tiče, on je jedini koji ima dvije crne pruge na licu i jedini koji nema ništa crvenog na sebi, a prepoznat ćemo ga po žutom tjemenu (mužjaka). Gnjezdarica je crnogoričnih šuma dalekog sjevera.
Žuna s najduljim jezikom
Kako joj kazuje i ime, zelenu žunu ptica godine 2014., u letu karakterizira uočljiva zelenožuta trtica i crvenilo na glavi. Spolove je teško lučiti; i mužjak i ženka imaju i tjeme i zatiljak crvene boje. Kako se dobrano hrani na tlu, karakterizira je vrlo dug i ljepljiv jezik. U stanju je ispružiti svoj ljepljivi jezik čak 15 cm od vrha kljuna i uvući ga u hodnike u kojima se nalaze ličinke kornjaša ili mravlja jaja. Iako joj je drveće pribježište i mjesto za gniježđenje, daleko rjeđe (i tiše!) "bubnja" od, primjerice, dobro nam poznatih crne i sive žune. Ima glasan, hihotanju sličan, zov ("klü, klü…"), koji ispušta pri valovitom letu.
Kao i sve druge Picidae gnijezdi u dupljama koje si sami iskopaju mužjak i ženka kroz dva tjedna, ovisno o tvrdoći i prozuhlosti drveća. Duplju koriste kroz više godina, i to ne samo za gniježđenje i podizanje mladih, nego i za vlastiti boravak (u proširenom dijelu duplje) tijekom više godina. Od kraja travnja do kraja svibnja ženka snese 5–7 svijetlih jaja sa zelenkastim nahukom. Inkubacija je relativno kratka, 15–19 dana, ali je zato razdoblje boravka ptića u gnijezdu dugo, čak 25–30 dana. Svoje mlade hrane kukcima koje najprije sami progutaju, pa povrate u obliku kaše.
Boraveći u šumi, zacijelo smo bili svjedoci kad nas je žuna ugledala kako se sklanja iza debla, provirujući čas s lijeva, čas s desna, kako bi utvrdila naše namjere. Ako smo se odveć približili, bučno će odletjeti uz svoje karakteristično javljanje. U Hrvatskoj je do sada ulovljena samo jedna prstenovana žuna, i to u Hrvatskom zagorju, noseći prsten svega pola godine (Ćiković 2013).
Značenje suhara za životnu zajednicu ptica
Zelena žuna široko je rasprostranjena vrsta i uz velikog djetlića najobičniji je stanovnik naših šuma. Preferira manje guste listopadne i mješovite šume te otvorene predjele s raštrkanim drvećem. U Europi živi i gnijezdi gotovo posvuda, od juga Skandinavije na zapad do Atlantskog oceana, na istok do Kavkaza i Volge, a na jug do sjeverne Afrike. Kao mogući razlog njene ugroženosti, kao i cjelokupne ornitofaune, uništavanje je staništa različitim ljudskim aktivnostima. Mnoga stara stabla u šumi životni su prostor za ne mali broj životinja, posebice ptica. Na njima se one prihranjuju, u njima se razmnožavaju ili sklanjaju od neprijatelja. Stoga, pri obilježavanju (doznaci) stabala za sječu valja uvažiti mnoge ekološke i biotske čimbenike. Osjećaj odgovornosti za svako stablo koje će ostati ili koje treba posjeći, itekako je važno za ptice dupljašice. Iako je izbušena rupa na stablu bukve ili jele od djetlića/žune nesumnjiv znak da je iz prihodovnih razloga već davno trebalo biti uklonjeno, ne udarajmo doznačni čekić na svako od njih. U Arizoni (SAD), gdje je 1983.g. održan poseban simpozij o ulozi dubećih suhih stabala za opstanak ptica dupljašica, data je preporuka šumarskim organizacijama da bi po jednom hektaru šume trebalo biti najmanje pet suhara!