DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2014 str. 98     <-- 98 -->        PDF

iz Državnog zavoda za zaštitu prirode. Recenziju knjige potpisuju prof. dr.sc. Milka Maksimović i prof. dr. sc.Nevenko Herceg. Bogato ilustrirana s izvornim fotografijama autora, knjigu je uspješno grafički oblikovao Ado Ajanović, a u nakladi od 500 primjeraka tiskala Tiskara ARCA Nova Gradiška. Daleko najveći obim knjige (188 str.) posvećen je samom prikazu otrova u biljaka i gljiva. Uz popis svih otrova, autori su si dali truda sačinivši opširne prikaze znanstvenih (botaničkih) te narodnih i izvedenih naziva biljaka i gljiva te rječnik stranih i manje poznatih riječi.
Da ono "što je oku tako ugodno i lijepo može biti i otrovno", Crvenka i Lukić zorno su predočili predstavljajući kemizam gotovo 120 vrsta biljaka i 14 poznatih i manje poznatih gljiva našega podneblja. Od mnogih biogenih otrova spomenutih u knjizi, autori pobliže razmatraju samo one najznačajnije, pomno opisujući kemijske značajke alkaloida kao prirodnih heterocikličkih spojeva, od koji su neki stimulatori središnjeg živčanog sustava, halucinogeni, sedativi i sl., a neki vrlo jaki otrovi. Navedeni su alkani, alkeni, enzimi, eterična ulja, u prirodi vrlo rasprostranjeni glikozidi, terpeni i dr. Što se same otrovnosti bilja tiče ona je relativna: neka otrovna biljka može pod određenim uvjetima postati jestivom i obrnuto. Što se pak gljiva tiče, koje se po hranjivoj vrijednosti mogu svrstati između mesa i povrća, različite su kemijske građe i uglavnom imaju specifično djelovanje na organizme viših bioloških sustava. Otrovne supstance iz makromiceta, koji su obrađeni u ovoj knjizi, također su mikrotoksini, a toksični su i za ljude i životinje. Biljke i gljive, poruka je autora, u prehrani i različitim pripravcima valja koristiti s mjerom i uz dužan oprez, poštujući onu Paracelzusovu:"Sve je otrov, količina je ta koja čini razliku između otrova i lijeka". Kad je riječ o gljivama, ne postoji nikakvo pravilo koje bi ponudilo jasan i jednostavan način razlikovanja jestivih od otrovnih gljiva, nego treba naučiti prepoznavati najotrovnije vrste.
Prema koristi ili šteti koju je čovjek imao od pojedinih biljaka, o otrovima biljaka i gljiva znalo se još u kameno doba. Popisi korisnih biljaka datiraju iz vremena Aristotela i Plinija, ne mijenjajući se kroz čitav srednji vijek. Otrovnost biljaka, istaknuo je dr. Crvenka na predstavljanju knjige, nije izostavljena ni u najčitanijoj knjizi svijeta – Bibliji, gdje se često spominje kao znak kazne ili opomene. Za svaku od ukupno 117 opisanih biljaka, od zeljastog i ukrasnog bilja do parazitskih vrsta, penjačica, drveća i grmlja, uz već naprijed spomenuta nazivlja, u knjizi je dat sažet opis biljke (lista, cvijeća, ploda), rasprostranjenost i neke od značajki. Slijede nazivi otrovnih spojeva koji se nalaze u dotičnoj biljci/gljivi s naznakama: skupine kojima pripadaju, molekularna i strukturna formula te znakovi trovanja. Kao primjer navodim velebilje (Atropa bella-dona), za koju trajnicu autor navodi čak 16 narodnih imena, a čiji su svi dijelovi biljke jako otrovni. Kao otrovne supstance navedeni su: atropin, biociamin, skopolemin i skopoletin. Za svaki od tih otrova posebno su navedeni znakovi trovanja. Tako je za atropin navedeno da se kod lakših slučajeva kao prvi znaci trovanja javljaj suhoća u ustima i širenje zjenica, a kod visokih doza dolazi do delirija, grčeva, napada ludila. Koliko je ta biljka otrovna govori podatak da je dovoljno pojesti 10–20 bobica da se izazove smrt! Ono što možda nismo znali kod široko korištenog krumpira (Solanum tuberosum) kao živežne namirnice su skoro svi dijelovi, osobito njegovi nezreli plodovi (ne gomolji!), opasni otrovi koji mogu izazvati paralizu dišnih organa, što će reći smrt. Dok se već u osnovnom tekstu o krumpiru upozorava na otrovnost te biljke, kod tise (Taxus bacata) takvo je upozorenje izostavljeno, iako dobro znamo da su mladice, listovi i sjemenke (ne crveni ovoj, tzv. arillus) zbog sadržaja taksina vrlo otrovni. Od više opisanih vrsta gljiva posebno su po otrovnosti istaknute zelena pupavka (Amanita phalloides), koja zbog sadržaja amatoksina spada u red naših najotrovnijih gljiva te sotonski vrganj ili ludara (Boletus satanas) u narodu sinonim otrovnosti.
Dr. sc. fra Mario Crvenka (Martin kod Našica, 1944.) nije nepoznat čitateljima "Šumarskog lista"*. Nakon okončanja osnovne škole i gimnazije u Našicama filozofiju i teologiju studira u Rijeci i Innsbrucku. Od 1970.do 1977. studira prirodne znanosti u Innsbrucku na Sveučilištu Leopold-Franzen, gdje je lipnja 1977. obranio disertaciju pod naslovom: "Die Muschelgemeinschaften und ihre Biomasse in marinen Litoralraum von Makarska". Uz župničku službu (za svećenika zaređen 1970. u Gradišču) u više njemačkih gradova, za boravka u Landau na Sveučilištu Koblenz/Landau predaje kemiju, da bi se 2010.g. trajno vratio u domovinu nastanivši se u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu. Uz više znanstvenih članaka i rasprava objavljenih u hrvatskim i inozemnim časopisima autor je brojnih knjige iz područja teologije, lijepe književnosti i botanike. Od potonjih spominjemo: Liječenje biljem (Sarajevo 1993.), Atlas otrovnog bilja (Sarajevo 1996.), Prirodne znanosti i religija (Zagreb 2010.), Biljke, životinje i minerali u Bibliji (Zagreb 2013), Marias Pflanzen (Ploger 2009) i dr.
Mr. sc. Tomislav Lukić (Slavonski Brod, 1960.) diplomirao je kemiju na PMF u Sarajevu i poslijediplomski studij PMF-a u Zagrebu. U Ministarstvu okoliša i turizma Federacije BiH bio je savjetnik ministra za okoliš (2007.–2010.), kolumnist i suradnik u više dnevnika i tjednika, autor tridesetak znanstvenih radova i rasprava iz područja zaštite prirode i okoliša. Dugogodišnji gljivar, utemeljitelj, predsjednik ili član više gljivarskih društava u Hrvatskoj i BiH, autor priručnika Toksikologija gljiva.