DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 59 <-- 59 --> PDF |
spremišta za raznovrsne sportske rekvizite, centralno grijanje, skladište i drugo. Da bi bio omogućen pristup domu, od gradskog Parka kralja Tomislava izgrađene su stepenice te makadamska, kasnije asfaltirana cestovna poveznica u duljini od kojih 500 m s dobrom starom Lujzijanom, tada jedinom cestovnom vezom Zagreba s Rijekom i Kvarnerskim primorjem. Uz obilatu dragovoljnu radnu snagu lovaca i učenika delničke gimnazije (svi oni koji su u tome sudjelovali bili su lišeni odlazaka na dobrovoljne radne akcije) izgradnju su pomogle, bilo u novcu, bilo u građevnom materijalu, lokalna privredna poduzeća i društvene organizacije. Tako je tadašnji Savez lovačkih društava NRH uz donaciju od 50.000 kuna darovao „i dvije uljane slike s lovačkim motivima“, Šumarija Delnice isporučila je 55 metara kubičnih jelove građe, DIK Ravna Gora izradio „sav namještaj od tvrdog drveta hrasta, brijesta i javora u prirodnim bojama“ i dr. Uz dom je vezano i podizanje brončane statue srnjaka u prirodnoj veličini te „mali lovački zoo“, do čijeg osnivanja je bilo posebno stalo mlađim članovima delničke „zelene bratovštine“. Da zaključimo mislima prof. Andrašića: „(Iz)gradnjom ovog prekrasnog lovačkog doma delnički lovci udarili su temelje lovnom turizmu za koji ima prirodnih uvjeta s obzirom na ljepotu kraja i mogućnosti lova“. O sudbini doma iz arhiva lovačkog društva Iz bogatog arhiva delničkog lovačkog Društva , koje je tada brojilo oko pedesetak članova, dom kao ugostiteljski objekt s puno očekivanja svečano je otvoren 5. rujna 1954. Nakon tri do četiri mjeseca dobre posjećenosti i uspješnog poslovanja, posebice preko dolazećih božićnih i novogodišnjih praznika kada se za smještaj tražila „karta više“, priliv gostiju sve se više smanjivao, a da ne govorimo o inozemnim lovcima turistima kojih tih prvih godina naprosto nije ni bilo. Svraćali su tu uz skijaše i izletnika i veliki svjetski državnici poput Tita, Kardelja, generala Žukova i mnogih drugih, upisivali se u knjigu posjetitelja i odlazili. Dom je stao stagnirati i gomilati gubitke koje Društvo nije moglo ni organiziranjem učestalih lovačkih zabava ni donacijama podmirivati. Nakon predsjednikovanja Stjepana Vukelića, prof. i direktora delničke gimnazije, kormilo Društva preuzima agilni domaći čovjek Nikola Raspor, koji nakon što NO Gradske općine Delnice odbija podmiriti gubitke, uspijeva da skupština Društva 28. veljače 1955. donese odluku da se domaru doma Andriji Majnariću i sedmorici zaposlenika da otkaz, a dom kao ugostiteljski objekt po prvi put zatvori svoja vrata. Da ne dođe do veće blamaže, Općina ubrzo popušta i objekt predaje na upravljanje Ugostiteljskom poduzeću „Risnjak“ Delnice, ali ne zadugo. Kako je u redovima lovaca bilo i onih koji se nisu mirili s činjenicom da objektom koji su podigli vlastitim radom i odricanjem netko drugi upravlja, sazvana je sjednica Upravnog odbora 10. studenog 1955. na kojoj je na temelju izvještaja predsjednika Gospodarskog odbora Društva Vilima Knivalda lovački dom ponovno vraćen u okrilje Društva (poslovođom doma imenovan je Josip Jelinić). Bura oko doma time se ne stišava. Padaju ostavke, nesuglasja, prijepori, a gubitci iz godine u godinu sve to više rastu. Kada je Društvo definitivno spoznalo da od lovnog turizma neće biti ništa (odobreni odstrjelni kontigenti jedva su podmirivali htijenja rastućeg članstva), diglo je ruke od doma, da bi šezdesetih godina prošloga stoljeća lovački dom kao motel preuzelo na upravljanje Šumsko gospodarstvo Delnice. Više uzastopnih snježnih zima, a s tim u vezi i preuzimanje organizacije skijaškog natjecanja srednjoeuropskih zemalja, poznatije kao „Cup Curikkale“ 1962.g. i druge zimske sportske manifestacije, unijele su određenu živost i povećale posjećenost doma, a otud i kakvo takvo „uspješno“ poslovanje. Puštanje u promet autoceste Rijeka – Zagreb novi |