DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2014 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Zbog antropološkog utjecaja jela je bila izložena velikom korištenju kao jedina vrsta pogodna za građevinarstvo i brodogradnju. Tako se posljednji ostaci jele u regiji Basilicata nalaze upravo u masivu Pollino. Tu jela čini čiste sastojine male površine i zajedno s bukvom na većoj površini.
Za prirodnu obnovu jele, kao što je poznato, od posebne je važnosti svjetlosna mikroklima koja je limitirajući čimbenik. To je zbog činjenice što se obnova događa u uvjetima gdje gusti pokrov ograničava ulazak svjetla u donji sloj, što pak otežava preživljavanja i obnovu mladih biljaka, unatoč tomu što je jela vrlo tolerantna na zasjenu. Po nekim studijama obnova jele se može odvijati uz učešće svjetla od 5-10% u odnosu na efektivno svjetlo izvan sklopa.
Cilj ovog istraživanja je ocjena uspješnosti obnove jele u različitim uvjetima svjetlosne mikroklime. U tu svrhu izdvojena je površina 5x20 m, na kojoj su obilježena sva stabalca (cca 200), za koja je izračunat takozvani „Light factor“, kao omjer dužine vršnog izbojka i prosjeka dužine postranih izbojaka posljednjeg pršljena. Taj odnos je u uskoj korelaciji s primljenom svjetlošću tijekom godine. Pomladak je po toj osnovi svrstan u 4 grupe „Light factor“-a. To je omogućilo ustanovljenje kapaciteta fotosinteze za svaku Grupu „Light factor“-a.
Na pokusnoj plohi se nalaze stabla različite dobi i uzrasta, od visine od 30 m i promjera 60 cm, kao i mnoštvo stabalaca visini od 1m, čija starost doseže i do 40 godina. Tako velika starost zastarčenih stabala zbog niskog svjetlosnog intenziteta je iznad europskog prosjeka (10-20 godina). Ovdje jela nadvladava bukvu po broju stabala, po temeljnici, a posebice po intenzitetu obnove. Raspoloživost svjetla je bez sumnje potreban uvjet za uspješnu prirodnu obnovu. Otvaranjem sklopa, uzgojnim zahvatima može se pogodovati i ostalim vrstama, manje skiofilnim od jele (bukva, cer).
Angelo Rita: Osjetljivost jele i bukve na klimu u mješovitim šumama južnih Apenina
Šume mediteranskog okružja su jako osjetljive na toplinske udare globalnog zatopljenja, posebice uz mogućnost stresa uzrokovanog dugotrajnom sušom, što za posljedicu ima negativan utjecaj na rast i vitalnost stabala. Mnoga istraživanja jasno pokazuju promjene i uginuće stabala, te isprekidanu geografsku distribuciju s izoliranim grupama stabala.
Od velike važnosti bi bilo saznanje o mehanizmu suprotstavljanja biljnih vrsta na klimatske promjene, posebice za one koje tvore ekosustave posebne vrijednosti. Jelove sastojine, čiste ili miješane s bukvom u južnim Apeninima su s vremenom pretrpjele velike promjene, koje se očituju u rapidnom smanjenju učešća jele. Istovremeno su te promjene uzrokovale smanjenje vitalnosti i prirasta bukve, zbog stresa uzrokovanog sušom.
Istraživanja fenomena utjecaja klimatskih promjena vršena su u posljednje vrijeme na dvije lokacije u Nacionalnom parku Pollino i u Molise-u, obje lokacije uključene su u mrežu Natura 2000. Na obje lokacije, na nadmorskoj visini od oko 1500 m, pokazatelji za bukvu istovjetni su – naglašena osjetljivost bukve na stres zbog suše i pozitivni učinak na prirast nakon ljetne kiše.
Kod jele u Nacionalnom parku Pollino zabilježen je pozitivan utjecaj povećane zimske temperature na radijalan prirast i smanjenje štete od smrzavanja, dok je jela iz Molisea znatno osjetljivija na stres za vrijeme ljetne suše, ali ima pozitivan odnos prema ljetnim oborinama, a negativan zbog niskih ljetnih temperatura.
Ova istraživanja u „stalnom prirodnom laboratoriju“ Nacionalnog parka Pollino služe za stvaranje „data base“, što će koristiti daljnjem istraživanju.
Domenico Perangeli i dr.: Pokusni zahvati u cenozi s jelom
U apeninskom lancu na višim predjelima glavni predstavnik listopadnog drveća je bukva, koju u nekim situacijama prati jela, tisa i cer, tvoreći vrlo interesantne ekosustave. Najinteresantniji dio nalazi se u nekoliko općina u provinciji Potenza na površini od 2400 ha. Tu se nalazi jedina miješana formacija u Italiji koju čine bukva, jela i munika (Pinus leucodermis), koji se može naći samo na istovjetnim područjima Balkana.
U Nacionalnom parku Pollino jela se nalazi na nadmorskoj visini od 1100 do 1800 m (izuzetno i više), te u hladnoj podzoni bukve. Prisutnost jele u Apeninima u posljednjih 10 tisuća godina je dokumentirana u vulkanskim i glacijalnim sedimentima.
Intenzivne sječe na velikim površinama u pretprošlom stoljeću i prije, značajno su smanjile učešće jele. Po nađenoj evidenciji u razdoblju od 1904. do 1964.g., na površini od 2000 ha posječeno je 115000 stabala, i to uglavnom jele visokog uzgoja.
U odnosu na karakteristike staništa, ustanovljeno je šest stalnih pokusnih formacija različite strukture:
– Miješana šuma bukve i jele,
– Bukova šuma s učešćem jele,
– Bukova panjača s učešćem jele,
– Mladik bukve s jelom,
– Miješana šuma jele, bukve i tise i
– Čista jelova sastojina.
Analizirani su podaci iz prošlosti kako bi se ustanovili najvažniji razlozi koji su doveli do aktualne fizionomije populacije, zatim gospodarenje do osnivanja N.P. (1993) i mjere zaštite i očuvanja u okviru strategije gospodarenja Parkom. Doneseni su sljedeći interventni prijedlozi:
– osigurati pokrivenost tla, bez prekida prirodne obnove,
– osigurati bukvi povoljne uvjete unutar strukture u odnosu na dob, kako bi se pogodovalo kvalitetnim stablima,