DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 108     <-- 108 -->        PDF

Ante Tomljenović (1932–2014)
Ivan Hodić
30. kolovoza 2014. godine, na mjesnom groblju u Novigradu Podravskom, obitelj, prijatelji i kolege šumari, oprostili su se od Ante Tomljenovića – Anče, kako su ga zvali u obitelji i bliski prijatelji. Preminuo je 27. 8. 2014. nakon duge i teške bolesti.
Rođen 22. 3. 1932. u Kraljevici, u obitelji Tomljanović (prezime Tomljenović dobio omaškom župnika kod upisa na krštenju), koja je porijeklom iz Krivog Puta, mjesta poznatog po tome što je dalo hrvatskom šumarstvu više značajnih šumara.
Otac Grga (službenik) i majka Agneza (domaćica) rodom iz Čabra, zbog posla dolaze u Podravinu, a trajno se nastanjuju u Đurđevcu, gdje je Anča završio osnovnu školu, te u Koprivnici gimnaziju. Potom upisuje studij šumarstva na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu, gdje diplomira u rujnu 1957. godine te se zapošljava u Šumariji Đurđevac, gdje provodi najveći dio radnog vijeka, najviše kao upravitelj šumarije. Uz promijene organizacijskog oblika šumarstva, za vrijeme funkcionalne organizacije, bio je upravitelj Šumarije Đurđevac za iskorištavanje (današnje 4 šumarije: Đurđevac, Kloštar Podravski, Pitomača i Repaš) u OOUR-u za iskorištavanje šuma Đurđevac (usporedivo sa današnjim d.o.o.). Nakon toga postaje rukovoditelj komercijale u OOUR-u, koji pokriva i šumarije Koprivnica i Sokolovac, te direktor OOUR-a do njegovog ukidanja i osnivanja J.P. Hrvatske šume, kada ponovo biva upravitelj integralne šumarije Đurđevac, a kratko vrijeme imenovan je savjetnikom u Upravi šuma Koprivnica do umirovljenja 3. siječnja 1993.
Ja sam imao sreću i zadovoljstvo učiti i razvijati se kao šumar uz njega i dodijeljenog osobnog mentora u pripravničkom stažu Mihaila Tompaka.
Već kao đak šumarske škole u Karlovcu od 1966. god. provodio sam sve školske praznike radeći i učeći u Šumariji Đurđevac, gdje me Anča prihvatio odmah kao budućeg kolegu, povjeravajući mi poslove od jednostavnih do na kraju najzahtjevnijih. Bilo je to vrijeme kada je napredovanje u karijeri moralo biti potvrđeno uspješnim radom na nižem mjestu ljestvice.
Moram mu zahvaliti u ime svih kolega koji su završili svoj pripravnički staž pod njegovom brigom. Danas su to najugledniji šumari na odgovornim mjestima.
Ante Tomljenović je bio ne samo vrstan šumar, već ponajprije intelektualac i erudita, koji je sve do zadnjih svojih dana pratio sve aktualne događaje, analizirajući ih, te zauzimao argumentirano kritički intelektualni odmak i stav. Posebna je vrijednost njegova karaktera bila ta, što je sva svoja razmišljanja bio spreman bez straha podijeliti s kolegama, a to je bio bogat izvor učenja.
Bio je rukovoditelj u razdoblju koje pamtimo po brizi za svakog čovjeka i radnika. Znao je probleme svakog radnika i zaposlenika, te uvijek nastojao pomoći u njihovu rješavanju. Bilo je to razdoblje kada je svaki mladi radnik koji je zasnivao obitelj, mogao dobiti stan ili kredit za vlastitu gradnju ili adaptaciju stambenog prostora.
U to vrijeme je svaki gospodarski subjekt, čija se djelatnost odvijala u posebnim uvjetima, uz opasnost povreda i stjecanja invalidnosti, bio dužan posebno se brinuti za potencijalno ugrožene radnike, a ne dati im otkaz i poslati na trošak poreznih obveznika. Tu je Anča bio posebno poznat, kao rukovoditelj koji brine za svakog radnika. U tu svrhu su potpisani ugovori zajedno s drugim subjektima o gradnji zaštitnog pogona za invalide rada i radnike s opasnosti od stjecanja invalidnosti. Također je potpisan i ugovor u Varaždinskim Toplicama o sufinanciranju izgradnje Hotela Minerva, gdje su radnici Šumarije Đurđevac uvijek imali mogućnost korištenja 4 sobe za radnike na terapiji ili tretmanu medicine aktivnog odmora (MAO). Kao posebna briga za radnike bila je i kupnja te dogradnja objekata za odmor u Selcu.
Kao šumar bio je poznat po tome što je velik dio vremena provodio krećući se šumom i proučavajući je. Nije bila rijetkost da se on u vrijeme dok se dolazilo na posao već vraćao iz obilaska radilišta. Posebno je poznato njegovo načelo kretanja na terenu: "Nikad istim putem, uvijek vidiš nešto novo".

ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 109     <-- 109 -->        PDF

Osim po brizi za radnike i šumu, posebno je vodio brigu o odnosu s lokalnom sredinom, davateljima usluga u šumarstvu, te kao rukovoditelj komercijale s kupcima.
U vrijeme njegova mandata kao upravitelja šumarije, bilo je razdoblje intenzivnog investiranja u otvaranje šuma. Izgrađeno je preko 90 km šumskih cesta samo u Šumariji Đurđevac, od čega preko 40 km s asfaltnim slojem.  Kada je riječ o odnosu s lokalnom sredinom, uvijek se nastojalo izaći u susret zahtjevima lokalnog stanovništva, da li kroz polaganje trase cesta ili kroz pomaganje održavanja njihovih lokalnih cesta. To je uvijek rezultiralo izgradnjom pozitivnog odnosa prema šumi.
Odnose s kooperantima davateljima usluga u šumarstvu prepustio je meni u potpunosti, uz napomenu: "dužnost nam je voditi brigu da svi kooperanti budu uspješni, da imaju posla i da opstanu. Nije dopustivo da jedan dampingom uništi ostale izvođače, a onda nas počne ucjenjivati."
Kada je riječ o odnosu s kupcima, uvijek je govorio kako treba imati što više kupaca i jednako tretiranih. Poznato je to da niti jedan kupac ne može dobiti robu dok god ima i jedan dinar dospjelog duga. Ovo načelo bilo je opće poznato, pa niti jedan kupac nije niti pokušavao da ih izigra.
Kao većina Podravaca, imao je uzoran vinograd, koji je imao karakter zdravog hobija i ugodnih druženja. Raduje saznanje da se tradicija vinogradarstva u obitelji nastavlja preko sina Brune, redovitog profesora i predstojnika zavoda na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu,
Oproštaj od Ante Tomljenovića – Anče,  svakako je nenadoknadiv gubitak za obitelj, a posebno za suprugu i životni oslonac Anicu. Ali to je gubitak i za sve kolege što su ga poznavali i imali priliku s njim raditi ili se družiti.
Poštovani Ante, hvala ti za sve i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio, a ponekad se znao pitati, parafrazirajući pjesnika: "ZAŠTO SLOBODA NE ZNA DA PJEVA, KO ŠTO SU SUŽNJI PJEVALI O NJOJ?
Milorad Krasnov  (1935–2014)
Željko Gubijan
Vijest o smrti drage nam osobe s kojom smo na bilo koji način dijelili dio života nikada ne putuje sama. Uvijek je prate tuga, nelagoda, redaju se sjećanja i uspomene. Vijest o iznenadnoj smrti dragog kolege Milorada Krasnova, drugoga dana 2014. godine, pratilo je i veliko iznenađenje, jer smo pred par dana razgovarali, i uz prigodne božićne i novogodišnje čestitke popričali onako prijateljski kao kolege koji su tri godine dijelili isti radni stol i kolegijalnost podigli na razinu bliskosti i prijateljstva koje smo uživali sve do te tužne vijesti.
Milorad Krasnov rođen je 16. srpnja 1935. godine u Zagrebu u hrvatskoj obitelji, kao sin Andrije, građevinskog inženjera i majke Marije rođene Cubelić, domaćice. Svoje đačko i studentsko obrazovanje stekao je u Zagrebu. Osnovnu školu završio je 1948., III. mješovitu gimnaziju 1954., apsolvirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu na ŠG odsjeku 1957./58., a diplomirao 1960. godine. Na pripravničko stažiranje odlazi u Šumsko gospodarstvo Sisak 1961. gdje i ostaje raditi kao referent iskorištavanja šuma, a kasnije kao referent prodaje u komercijali. Godine 1963. odlazi u Šumariju Petrinja gdje radi kao referent iskorištavanja i kao pomoćnik upravitelja Šumarije. Tijekom 1974. godine na kratko obavlja dužnost upravitelja RJ Transport Šumskog gospodarstva Sisak, ali ga politika ubrzo vraća u Šumariju Petrinja, gdje mu je ponovo posao iskorištavanje šuma, a ratnu 1991. dočekao je na radnom mjestu upravitelja Šumarije.
Tijekom tih 30 godina života i rada u Petrinji, sa suprugom Brankom podiže i školuje sinove Dalibora i Damira, kupuje stan, započinje graditi obiteljsku kuću i već se polako priprema