DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 110     <-- 110 -->        PDF

za mirnije razdoblje svog zadnjeg radnog petogodišta. Pomalo mašta o svojim ranim umirovljeničkim danima, a onda šok. Razbuktava se rat, i kao i tisuće petrinjaca odlazi iz Petrinje pod granatama, gotovo bez ičega. Sve što se ne može ponijeti ostaje u Petrinji. Stariji sin Dalibor ostaje braniti rodni grad, a s ostatkom obitelji svoje prognaničke dane započinje u Zagrebu, pa u Križevcima, a onda od proljeća 1993. nastavlja u Vrbovcu. Novom energijom puni šumarsku dušu u vrbovečkim šumama, a bogato stečeno radno i životno iskustvo nesebično dijeli s mlađim kolegama.  Zaposlenik Šumarije Vrbovec ostao je do umirovljenja i povratka u opustošenu Petrinju u proljeće 1996. godine.
Razorena kuća, opljačkan i opustošen stan, bolesna supruga, ratom narušeno zdravlje starijega sina, gubitak mnogih prijatelja i poznanika u ratnom vihoru, samo je dio bremena koje je kolega Krasnov mirno, svetački nosio na svojim pogrbljenim leđima prvih godina nakon povratka. Nažalost slijedilo je još crnje razdoblje. Gubitak sina Dalibora, pa supruge Branke, preuzimanje skrbi nad bolesnom sestrom proteklih godina bili su nova kušnja vjere u bolje sutra, koja ga nikada nije napuštala. Uz sve navedene nedaće s kojima se  naš poštovani kolega Krasnov nosio proteklih četvrt stoljeća, ozbiljne osobne zdravstvene tegobe potiskivao je u drugi plan. I kad se činilo da se s njima već i sprijateljio, pritajeni se neprijatelj aktivirao i 2. siječnja 2014. dragog nam prijatelja zauvijek uspavao.
Na posljednjem ispraćaju na gradskom groblju u Petrinji 4. siječnja 2014., od kolege Krasnova prigodnim riječima oprostili su se kolege Đuro Kauzlarić u ime Šumarije Vrbovec i Branko Telar u ime Šumarije Petrinja.
Pri kraju ovog prebiranja svojih sjećanja i uspomena želim samo još jednom izraziti iskrenu sućut najbližoj rodbini, a posebno sinu Damiru koji je ovo teško životno breme proteklog desetljeća dijelio s pokojnim ocem.
Prisjetivši se završnih riječi pjesme "Šume, šume", Antuna Tonija Šrameka, učitelja, pedagoga i velikog zaljubljenika u šumu i prirodu općenito, koje glase:
"Ako nestanu šume, gdje će naše duše raj imati?",
siguran sam da se duša dragoga kolege Milorada Krasnova zasluženo odmara negdje po petrinjskim i vrbovečkim šumama. Neka joj je vječni mir, uživala u tom raju zauvijek.