DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2014 str. 64 <-- 64 --> PDF |
primorja, treba pripisati: lošoj organizaciji tretmana divljači prilikom hvatanja, utovara, smještaja i transporta, teškoj prilagodbi na novu sredinu i zatečene predatore, nesnalaženju i lutanjima u potrazi za staništima sličnima onim brijunskim te konačno posljedice teljenja za zimskih mjeseci i ugibanja tako oteljene teladi (Car 1955). Kao neposredna posljedica loše organiziranog transporta divljači je gubitak više grla. Tako je jedan jelen ispušten na Tramontani morao biti usmrćen odmah po ispuštanju zbog krvarenja kao posljedice nestručnog rezanja grana rogovlja. Jedna košuta ispuštena u Bribirskoj šumi također je morala biti usmrćena jer je imala slomljene obje prednje noge, a dva jelena nađena uginula na otoku Plavniku imala su ozljede na rebrima, vratu, kukovima, što se pripisuje neprikladnim transportnim sanducima. Naime, ne mali broj sanduka bio je prevelik pa je divljač u njima mogla skakati i ozljeđivati se, a bilo je i primjera da su u neke od njih smjestili po dvije životinje. Ne čudi, stoga, da je ne mali broj bređih košuta donio na svijet mrtvu telad. Još je jedna okolnost bila presudna za opstojnost tako unijete divljači - njihova pitomost! Tako, primjerice, na Tramontani prvih dana nakon ispuštanja aksisi nisu bježali ni od ljudi, ni od pasa, sve dok im jedni i drugi nisu stali raditi o glavi. Kao što je već naprijed spomenuto jedan je jelen ubrzo po ispuštanju ubijen od krivolovca iz sela Dragozetići, dok, koliko ih je postalo žrtvom pasa, ne raspolažemo podatcima. Iako je u ishrani skroman, našavši se na jednom ograničenom morem okruženom području s 2 000 poludivljih ovaca, aksis se na Plavniku teško mogao "aklimatizirati". Pokušaji da se preplivavanjem domogne nešto bližeg Cresa ili udaljenijeg Krka, poput onih brijunskih na istarsko kopno, redovito su završavali utapanjem. Podatak o zadnjem viđenom (a možda i odstrijeljenom!) aksisu sa Plavnika dopire iz 1959., kad je učinjen i pojačani zahvat u fond ovaca. Hladna i snježna zima 1953./1954. dokrajčila je ono malo preostalih jelena na kontinentu, uključujući i Bribirsku šumu, od kada nema podataka o njihovu opstanku. Lovište "Punta Križa" na otoku Cresu jedino očuvalo jelena aksisa The "Punta Križa" hunting ground on the island of Cres is the only one to have preserved the axis deer Iz akta NO Rijeka – Uprave za šumarstvo od 3. IX. 1956. u kojem stoji da je Šumarija Lošinj u lovištu "Punta Križa" za 1956./1957. godinu planirala odstrjel 6 jelena aksisa, od čega četiri za inozemne lovce turiste, moglo se zaključiti da je jedino to lovište na Kvarnerskim otocima uspjelo održati unijetog jelena. Aksisi na otoku Plavnik nisu ni izdaleka napredovali onako kako bi se to moglo zaključiti iz iskazanog fonda od 31.III 1955. (ima naznaka da su ti podatci dati "iz rukava"), jer već 1957. ta je divljač zapravo nestala s tog otoka, a da nije službeno odstrijeljeno ni jedno grlo. U konkurenciji s agresivnijim domaćinom (ovcama) introducirani aksis nije mogao narušiti postojeću "ravnotežu", a otud ni postati dominantnom vrstom kako to često biva. Lovište "Punta Križa" (o.Cres) osnovano je 1951.g. na površini od 8 200 ha. Utihnućem riječkog šumskog gospodarstva lipnja 1960. ono prelazi pod upravu i gospodarenje novo osnovanog Šumskog gospodarstva Delnice. Prilikom preuzimanja lovišta, i pored činjenice da se je aksis od 1955.g. redovito odstreljivao od strane domaćih i stranih lovaca, a bio i na meti krivolovaca, brojno stanje mu se, u odnosu na ono iz 1955.g., gotovo udvostručilo (Frković 1970). U lovištu su, najviše uz samo naselje Punta Križa, redovito viđene košute s teladi, mužjaci rjeđe i to najčešće s rogovljem u runji. "Znao sam susresti jelene okrvavljene glave kao posljedice paničnog bijega kroz gotovo neprohodnu makiju koja im je ozljeđivala rogove!" (J. Badurina, usmeno). Da se taj negativni čimbenik koliko toliko ublaži, a usputno olakša i samo izlovljavanje, Šumarija prilazi čistoj sječi crnike, probijajući toliko potrebne prosjeke i šljukarice. Otkupljuju se napuštene poljoprivredne parcele i privode proizvodnji krmnog bilja za prihranjivanje divljači. Od lovnogospodarskih mjera posebna se pažnja posvećuje |