DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 62     <-- 62 -->        PDF

U hrvatskoj se flori navodi ukupno sedam vrsta roda Colchicum C. arenarium Waldst. et Kit. (samo jedno nalazište u Hrvatskome Zagorju), C. cupanii Guss. (dvojbena), mađarski mrazovac (C. hungaricum Janka) rasprostranjen u primorju, Kohov mrazovac (C. kochii Parl.) rasprostranjen u primorju, C. neapolitanum (Ten.) Ten. rasprostranjen u primorju i Visianijev mrazovac (C. visianii Parl.) endem rasprostranjen u primorju (dvojben).
ENDEM HRVATSKE FLORE – VELEBITSKA DEGENIJA
Degenia velebitica (Degen) Hayek, Brassicaceae (popularizacija hrvatske flore)
Jozo Franjić
(= Lesquerella velebitica Degen)
(= degenovka, degenija)
eng. Velebit Degenia; njem. Velebit-Degenie
Velebitska degenija pojavljuje se na kamenitim staništima i gibljivim vapnenačkim točilima, izloženim jakom vjetru. Na području sjevernoga Velebita ne raste kao samonikla biljka, a u novije vrijeme otkrivena je i izvan Velebita, na nižoj nadmorskoj visini u masivu Velike Kapele (slika 1). Često se uzgaja kao ukrasna vrsta izvan područja prirodne rasprostranjenosti. Stenoendemična je vrsta.
Raste u obliku malene 3–10 cm visoke, gusto zbijene biljke, srebrnastobijele boje. Razgranjen podanak nosi brojne sterilne i fertilne izdanke. Svojim se dugim korijenom zavlači u pukotine i pod kamenje točila. Sterilni su izdanci skraćeni i nose pršljene listova. Fertilne su stabljike do 10 cm visoke, uspravne i nerazgranjene, s više gusto raspoređenih listova

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 63     <-- 63 -->        PDF

i s više cvjetova. Listovi su linearno lancetasti i gusto zvjezdasto dlakavi, skupljeni u pršljen. Cvjetovi su veliki, jarkožute boje i tetramerne građe. Ocvjeće se sastoji od četiri latice (oko 10 mm) i četiri lapa (6–7 mm). Latice su plitko obrnuto srcastoga oblika s dugim klincem. Plod je oko 15 mm duga, jajasto-elipsoidna, mješinasto napuhana i gusto zvjezdasto pustenasta komušica (slika 2).
Velebitska je degenija vazdazelena trajnica-hamefit (niži grm). Entomofilna i ukrasna vrsta. Cvjeta u 4. i 5. mjesecu. Endemična je i reliktna vrsta posebice značajna za velebitsku i hrvatsku floru. U Hrvatskoj je jedna od najugroženijih biljnih vrsta i strogo je zaštićena.
Velebitsku je degeniju otkrio mađarski botaničar Arpad Degen 1907. godine, istražujući područje oko Šugarske dulibe, na točilima Miljkovića Kruga. Uvidjevši da se radi o neobičnoj biljci, najprije je smatrao da je naišao na novu vrstu gromotulje (Alyssum) ili gromotuljke (Vesicaria). Naknadnom usporedbom ustanovio je da ne postoji bliski srodnik nađenoj biljci u cijeloj Euroaziji, te zaključuje da novo nađena velebitska vrsta pripada endemičnom sjevernoameričkom rodu Lesquerella. Degen službeno svoj nalaz objavljuje javnosti 1909. godine kao prvi nalaz vrste Lesquerella velebitica (Österr. Bot. Zeitschr. 60: 93, 1910). Austrijski botaničar August Hayek, jedan od najboljih poznavatelja balkanske flore uopće, zaključuje da se radi o do sada nepoznatom rodu u euroazijskoj flori. Tako 1910. godine u čast otkrivača opisuje novi rod Degenia, a vrsta dobiva ime Degenia velebitica (Degen) Hayek.
Velebitska degenija, hrvatski je simbol, nalazi se na kovanici od 50 lipa hrvatske nacionalne valute kao grafičko rješenje naličja kovanice. Zaštitni je znak izuzetno bogate velebitske flore. Na Dan planeta Zemlje, 22. travnja, dodijeljuje se novinarska nagrada "Velebitska degenija" za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša objavljen u protekloj godini u bilo kojem od medija, to jest u tisku, na televiziji ili radiju.
NAJVEĆA SANACIJA U PARKU MAKSIMIR – POSTUPAK SADNJE I SIDRENJA STABALA
Marija Glavaš
Oluja Teodor, koja je poput uragana krajem prošle godine prohujala najvećim zagrebačkim parkom Maksimirom, narušila je njegovu vizuru. Djelatnici radne jedinice Hortikultura, koja je u sastavu Uprave šuma podružnice Zagreb, sjećaju se opasnosti u kojoj su se našli kada je moćan vjetar stao izvaljivati stara golema stabla zajedno s korijenjem. Nakon oluje uslijedili su sati, dani i mjeseci rada na sanaciji. Sav taj mukotrpan rad nije mogao popuniti praznine nastale nestankom velikih, odraslih stabala. Srećom njihovu i ideju Javne ustanove Maksimir o sadnji mlađih odraslih stabala, spremno je prihvatio Gradski zavod za zaštitu spomenika i kulture.