DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 63     <-- 63 -->        PDF

i s više cvjetova. Listovi su linearno lancetasti i gusto zvjezdasto dlakavi, skupljeni u pršljen. Cvjetovi su veliki, jarkožute boje i tetramerne građe. Ocvjeće se sastoji od četiri latice (oko 10 mm) i četiri lapa (6–7 mm). Latice su plitko obrnuto srcastoga oblika s dugim klincem. Plod je oko 15 mm duga, jajasto-elipsoidna, mješinasto napuhana i gusto zvjezdasto pustenasta komušica (slika 2).
Velebitska je degenija vazdazelena trajnica-hamefit (niži grm). Entomofilna i ukrasna vrsta. Cvjeta u 4. i 5. mjesecu. Endemična je i reliktna vrsta posebice značajna za velebitsku i hrvatsku floru. U Hrvatskoj je jedna od najugroženijih biljnih vrsta i strogo je zaštićena.
Velebitsku je degeniju otkrio mađarski botaničar Arpad Degen 1907. godine, istražujući područje oko Šugarske dulibe, na točilima Miljkovića Kruga. Uvidjevši da se radi o neobičnoj biljci, najprije je smatrao da je naišao na novu vrstu gromotulje (Alyssum) ili gromotuljke (Vesicaria). Naknadnom usporedbom ustanovio je da ne postoji bliski srodnik nađenoj biljci u cijeloj Euroaziji, te zaključuje da novo nađena velebitska vrsta pripada endemičnom sjevernoameričkom rodu Lesquerella. Degen službeno svoj nalaz objavljuje javnosti 1909. godine kao prvi nalaz vrste Lesquerella velebitica (Österr. Bot. Zeitschr. 60: 93, 1910). Austrijski botaničar August Hayek, jedan od najboljih poznavatelja balkanske flore uopće, zaključuje da se radi o do sada nepoznatom rodu u euroazijskoj flori. Tako 1910. godine u čast otkrivača opisuje novi rod Degenia, a vrsta dobiva ime Degenia velebitica (Degen) Hayek.
Velebitska degenija, hrvatski je simbol, nalazi se na kovanici od 50 lipa hrvatske nacionalne valute kao grafičko rješenje naličja kovanice. Zaštitni je znak izuzetno bogate velebitske flore. Na Dan planeta Zemlje, 22. travnja, dodijeljuje se novinarska nagrada "Velebitska degenija" za najbolji autorski rad o zaštiti okoliša objavljen u protekloj godini u bilo kojem od medija, to jest u tisku, na televiziji ili radiju.
NAJVEĆA SANACIJA U PARKU MAKSIMIR – POSTUPAK SADNJE I SIDRENJA STABALA
Marija Glavaš
Oluja Teodor, koja je poput uragana krajem prošle godine prohujala najvećim zagrebačkim parkom Maksimirom, narušila je njegovu vizuru. Djelatnici radne jedinice Hortikultura, koja je u sastavu Uprave šuma podružnice Zagreb, sjećaju se opasnosti u kojoj su se našli kada je moćan vjetar stao izvaljivati stara golema stabla zajedno s korijenjem. Nakon oluje uslijedili su sati, dani i mjeseci rada na sanaciji. Sav taj mukotrpan rad nije mogao popuniti praznine nastale nestankom velikih, odraslih stabala. Srećom njihovu i ideju Javne ustanove Maksimir o sadnji mlađih odraslih stabala, spremno je prihvatio Gradski zavod za zaštitu spomenika i kulture.

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 64     <-- 64 -->        PDF

Omiljeno odredište Zagrepčana željnih mira i odmora ili rekreacije i vježbe, park – šumu Maksimir krajem prošle godine pogodila je oluja Teodor, nanijevši štetu od oko 2.000 izvaljenih stabala, odnosno oko 5.000 m3 drvne mase. Uz to je oštećena infrastruktura, pa je riječ o milijunskoj šteti. Hrvatske šume, odnosno radna jedinica Hortikultura zbog toga ima pune ruke posla oko organizacije i provedbe sanacija. One uključuju sječu i izradu, privlačenje i otpremu, uspostavu šumskog reda, biološku sanaciju progaljenih površina, popravke staza, klupa, koševa, dječjih igrališta i dr. Što se tiče pošumljavanja, na plješine, veličina oko 0,5 ha koje se nalaze unutar šumskog kompleksa parka, sade se trogodišnje sadnice hrasta lužnjaka i kitnjaka. Školovane parkovne sadnice hrasta, jasena, lipe, javora, sremze, divlje trešnje, drijena i dr. (ovisno o trenutnoj ponudi tržišta), visine tri i četiri metra sade se u rekreativnom dijelu parka.
Još uvijek suočeni s činjenicom da je vizura parka ozbiljno narušena zbog praznina koje su nastale nakon što su se izvalila velika, stara stabala na reprezentativnim mjestima u parku, čelni ljudi radne jedinice Hortikultura predvođeni upraviteljem Damirom Dramalijom i Javne ustanove Maksimir, stali su razmišljati o mogućem rješenju. Njihovu zajedničku ideju o sadnji stabala odobrio je Gradski zavod za zaštitu spomenika i kulture.
Nesvakidašnji prizori zaokupljali su poglede znatiželjnika, koji su tog listopadnog prijepodneva šetali Maksimirskim parkom i mnogi od njih su se zasigurno pitali zbog čega su iskopane velike jame ograđene zaštitnim trakama. Sve je postalo jasno kada je na prvo odredište, nedaleko ulaza u park, stigao kamion opremljen dizalicom i nakrcan mladim stablima. Kamion je vlasništvo renomirane tvrtke, čija je glavna djelatnost njega stabala i arborikultura, a čije je sjedište u Velikoj Gorici.
Sadnja je započela tako što je zaposlenik tvrtke zabilježio visinu u jami do koje će sezati busen. Radnici Hortikulture i oni privremeno zaposleni putem javnog natječaja, dno su jame zasuli kamenjem veličine oko 30 cm, a sve pod budnim okom jednog od vodećih ljudi tvrtke i počasnog predsjednika Hrvatske udruge za arborikulturu, šumarskog stručnjaka Viktora Locherta. Na kamenje su postavili komad geotekstila, koji zajedno s kamenjem ima ulogu drenaže. Na geotekstil je dodano nešto zemlje i krupnog i sitnog šljunka, nakon čega je uz rubove jame batom u zemlju zabijena duga, metalna šipka na koju je bilo uzdužno pričvršćeno metalna sajla s metalnom nožicom i omčom koja

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 65     <-- 65 -->        PDF

se nalazi na vrhu. Nakon što je šipka izvučena uz pomoć poluge, iz zemlje je ostala viriti omča i dio zategnute sajle. Sajlu je nakon ovog postupka, zahvaljujući u zemlji zaglavljenoj metalnoj nožici, nemoguće ponovo izvući. Postupak je ponovljen još par puta i jama je bila spremna za prihvat prvog od sedam stabala pristiglih iz jednog belgijskog rasadnika. Mladi hrast lužnjak koji je visio na širokim trakama pažljivo je uz pomoć dizalice spušten na tlo. Stabla su iz Belgije prevalila dug put kamionom, a budući da je Republika Hrvatska sada dio Europske unije, nije bilo dužih zadržavanja jer su za otpremu bili potrebni samo popratnica i zdravstveni certifikat.
Zaposlenik tvrtke specijalizirane za arborikulturu privezao je traku za stablo slušajući upute, nekoliko je radnika povlačilo traku najprije na jednu, zatim suprotnu stranu, sve dok nisu potpuno uspravili mladi hrast.
Uslijedio je postupak podzemnog sidrenja, pa je isti taj zaposlenik na busen u trokut postavio tri crne pravokutne trake od određenog biorazgradivog materijala. Trake su za svrhu imale bolju zategnutost sajli. Dvije sajle prebacio je preko busena jednu nasuprot druge, a krajeve provukao kroz prethodno pripremljene i ranije spomenute omče koje su ostale viriti iz zemlje. Radnik Hortikulture pomogao mu je oko zatezanja. Nakon postupka sidrenja stablo je postalo sigurno od naleta bilo kakvih vremenskih nepogoda.
Pod stalnim Lochertovim i nadzorom upravitelja Hortikulture i referenta, radnici su sada pomiješali sitni šljunak, pijesak, humus i tzv. glinapor koji ima za svrhu regulaciju vodno-zračnog režima u zoni korijena. U međuvremenu se već spominjani zaposlenik popeo u krošnju, kako bi prerezao trake koje su do tada držale grane sakupljenima. Rezultat je bio, kako su prisutni tada komentirali, instant krošnja, odnosno instant hlad.
Sljedeća faza bila je prihrana stabla posebnim gnojivom, spororazgradivim organomineralnim supstratom pohranjenom u biorazgradivim vrećicama. Gnojivo je dopremala renomirana zagrebačka tvrtka na čijem je čelu šumarski stručnjak, a koja je za njega dobila srebrnu medalju na 14. međunarodnom, britanskom sajmu inovacija. Supstrat osim što obavlja ulogu prihrane, pomaže u regulaciji količine vode i zraka u zoni korijena. Radnici su vrećice postavili u krug oko stabla, potpuno prekrili već navedenom smjesom, zatim dodatnim humusom pa tankim slojem zemlje i naposljetku šljunkom koji se gotovo stopio s onim okolnim u parku. Na kraju je stablo djelovalo kao da je odavno tu. Dobar dio debla i busen ostao je zaštićen jutom, a busen k tomu i žičanom mrežom. Neposredno prije izravnavanja šljunka radnik je uklonio žice koje su ostale viriti iz tla, a koje će busen obavijati još pet godina. Juta koja se u zemlji vrlo brzo raspadne ima ulogu zaštite korjenčića stabala.
Cijeli je postupak trajao više od tri sata, a svakako je predstavljao događaj za voditelja UŠP Zagreb, upraviteljicu Rasadnika Zagreb, stručnu suradnicu, kao i upravitelja radne jedinice, referenta i poslovođu.
Nakon toga posađen je još jedan lužnjak, dvije jarebike, crveni javor, sremza i vrbolisna kruška na mjestima koja su zajedno pomno odabrali djelatnici r. j. Hortikultura i JU Maksimir, pazeći da pritom parku vrate lijepu vizuru kakvu ovo omiljeno odmorište Zagrepčana i njihovih gostiju svakako zaslužuje.
Cijeli projekt financirao je Grad Zagreb, a predstavlja prvi u kojem su sudjelovale Hrvatske šume i k tome jedan od prvih zahvata toga tipa u Hrvatskoj uopće.