DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 73     <-- 73 -->        PDF

NAČELA MEĐUNARODNOG SAVEZA ZA LOVSTVO I ZAŠTITU PRIRODE 1954 – 2014
Alojzije Frković
Sljedeće godine (2015.) hrvatski lovci zajedno sa svojim lovačkim savezima županija i Hrvatskim lovačkim savezom proslavit će značajnu obljetnicu – 90 godina od osnivanja Saveza lovačkih društava Banovine Hrvatske (Hrvatske i Slavonije). Inicijativa za osnivanje središnje lovačke organizacije potekla je od samog Hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva (osnovano 1891.) koje svjesno svoje nemoći da uspješno pokriva cijeli teritorij tadašnje državne tvorevine i koordinira rad novo osnovanih lovačkih društava i udruženja, predlaže osnivanje središnje uprave. Osnivanje Saveza lovačkih društava Banovine Hrvatske uslijedilo je 10. prosinca 1925. na skupštini svih tadašnjih lovačkih društava/udruženja (njih 21) u Zagrebu. Za prvog predsjednika Saveza izabran je dr. Milovan Zoričić, ugledni pravnik tada na dužnosti kr. banskog savjetnika, a za tajnike dr. Miroslav Hirc i šumarnik Ivo Čeović. Svrha novo osnovanog Saveza, kako je stajalo u pisanim pravilima Saveza koje je potvrdio Veliki župan Zagrebačke oblasti 4. siječnja 1926., bila je „da skupi lovačka društva sa cijelog teritorija na kojemu vrijedi Zakon o lovu iz 1893.g. te da preko tih društava podiže racionalno lovstvo i da brani interese lova i lovaca“. Osnivanjem Saveza nastojalo se, dakle, sve legitimne lovce „udružiti u lovačka društva, a preko njih u Savez“, te da na njihov zahtjev daje stručna i pravna mišljenja koja se odnose na lovstvo, da izdaje časopis, knjige o lovu i dr. U pravilima je posebno istaknuta skrb u nastojanju „oko obrane lova i lovaca od zvjerokradica te od ubijanja divljači u zabranjeno doba“.
I dok tako središnja lovačka organizacija, danas Hrvatski lovački savez, putem lovačkih saveza županija i grada Zagreba objedinjava rad područnih lovačkih društava, tako i Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu prirode, popularni CIC (osnovan 1930. g. u Parizu) , kao međunarodno neprofitabilno i nevladino udruženje „uspostavlja stalne odnose među lovcima sviju zemalja“, zahtijevajući od svojih članica besprijekorno poštivanje načela vezanih za zaštitnički odnos prema prirodi i divljači. Među 180 država CIC-a od svibnja 1992. našla se i Hrvatska. Kako to stoji u Pravilima CIC-a, to udruženje (savjet) „centralizira sve dokumente koji se odnose na lovstvo, pomaže napretku lovne znanosti i brani opće interese lovstva“. Savjet, ako ustreba, upozorava vlade pojedinih zemalja da, koliko je to moguće, usklade propise koji zanimaju više zemalja.
Opća načela Međunarodnog lovačkog savjeta
Prije ravno 60 godina Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu divljači raspravljajući na jednoj od svojih skupština o daljnjoj demokratizaciji lova, došao je do zaključka da ona može biti korisna samo uz uvjet „da zakoni o lovu budu osnovani na pravilima morala, kojima se ti zakoni proširuju i razjašnjavaju“. Iz tih razloga Međunarodni savjet za lovstvo (danas Međunarodni savjet za lovstvo i zaštitu prirode) utvrđuje određena osnovna načela, koja je prema donekle različitim tekstovima na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku hrvatskoj javnosti predočio na stranicama „Lovačkog vjesnika“ poliglot dr. Milovan Zoričić, tada redoviti član CIC-a. Evo tog teksta:

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 74     <-- 74 -->        PDF

Lov je u početku odgovarao osnovnim potrebama ljudi. Kasnije je lov opravdan , jer su se razvili tradicija i pravila lova, promjena kojih je stvorila jedan od istinskih izvora ljudske kulture.
Pridržavanjem tih pravila razvila se odgovornost prema divljači, viteško shvaćanje i razvoj umjetnosti lova, čime je lov oplemenjen. Tako je to nastajalo u prošlosti, a poželjno je da se ta shvaćanja produže i budućim pokoljenjima.
Lovac poštuje živa bića i, prema tome, ima obzira prema njihovim staništima, koja zaštićuje. Vršeći prvenstveno tu dužnost, nastoji sačuvati ravnotežu prirode, a shvaćajući prirodu kao cjelinu, postaje njezin zaštitnik.
Lov mora biti lovcu prilika i poticaj za strogo discipliniranje samoga sebe i sredstvo za upoznavanje i razumijevanje života bića. Lov dovodi lovca do razmišljanja, uči ga cijeniti i štovati slobodu, pa omogućuje smišljeno promatranje prirode i svega što je s njome u vezi.
Lov doprinosi razvoju ličnosti lovca. U njemu se bude etička čuvstva, bez kojih lov ne može biti drugo no okrutno iživljavanje primitivnih instinkata.
Lovac mora izbjegavati i sprječavati svaku okrutnost, mora voljeti svoju divljač i biti obziran prema njoj. Tako treba prekinuti proganjanje divljači, kada joj naročito prilike onemogućuju bijeg i spašavanje.
Dužnost je lovca da održava propise o lovostaji i da nikada ne postupa protivno duhu lovačkog sporta, makar bi mu to uobičajeni propisi i zakoni dopuštali.
Ova načela zabranjuju svako razlikovanje „korisne“ i „štetne“ divljači, jer obje vrste održavaju ravnovjesje prirode.
Lov za mnoge zemlje znači znatan etički i materijalni kapital ako se shvaća razumno i upravlja pametno. Lov služi turizmu i pomaže u mnogim krajevima prehrani stanovništva. Njime se unapređuju i međunarodni odnosi međusobnim razumijevanjem koje se učvršćuje zajedničkim shvaćanjem i etike i lova.
Svaki član CIC-a treba postupati u skladu s tim načelima. Članstvo ga obvezuje na njihovo prihvaćanje i primjenu. Daljnja mu je dužnost da ta načela javno očituje i da tako daje primjer kako bi ista postala opće poznata.
Povelja o lovačkoj etici, ponašanju i lovačkim običajima
Zacijelo da je tekst CIC-ovih načela ponukao Lovački savez Hrvatske da na svojoj redovnoj godišnjoj skupštini u Zagrebu lipnja 1972.g., na kojoj je proslavljena devedesetogodišnjica osnivanja Hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva i osamdesetogodišnjica izlaženja „Lovačkog vjesnika“, da donese Povelju o lovačkoj etici, ponašanju i lovačkim običajima, s uvjerenjem da će „prihvaćanjem Povelje i pridržavanjem zasada istaknutih u njoj mladi lovci brže prihvatiti i usvojiti načela suvremenog lovstva“. Podsjetimo se na neke odredbe iz Povelje:
Lovac se prema divljači, tom velikom nacionalnom blagu, odnosi s brigom i poštovanjem, znajući da u ime društva vrši ulogu regulatora i čuvara dijela žive prirode.
Lovac zna da se ljepota lova ne sastoji samo u odstrjelu. Svjestan da mu ova djelatnost, kao ni jedna druga pruža široku skalu mogućnosti užitaka, pa u skladu sa svojim sklonostima djeluje i na području ornitologije, kinologije, lovnog streljaštva i njeguje lovačku umjetnost.
Svjestan da lov gubi svaki smisao kad se pretvori u rekorderstvo uz uporabu modernog oružja i opreme, lovac izbjegava uspjeh postignut automatskim oružjem. Sam čin lovljenja predstavlja za lovca svojevrsno uključivanje u zatvoreni lanac prirode, pa zna da i smrt koju zadaje treba biti trenutačna.
Lovac nije obijestan, nesavjestan i lakouman u odnosu na divljač, on upotrebljava ispravno lovačko oružje i streljivo, koristi najučinkovitiju sačmu i zrno, strijelja na dozvoljenu udaljenost. Gađa samo na jedno grlo, koje je jasno razabrao i ne nastavlja lovom dok ne pronađe ranjenu divljač.
Poštovanje lovačkih tradicija i lovačkih običaja vrlina je lovca. U tome se ogleda i njegov odnos prema lovačkim prijateljima i njegov odnos prema divljači.
Danas se, četrdesetak godina kasnije, nažalost, zaboravilo na posljednju odredbu iz Povelje koja je određivala da „svaki član u sklopu ceremonijala pristupa u društvo lovaca, daje svečanu izjavu da prihvaća sve zasade Povelje“. Učinimo napore da pri skorašnjoj proslavi devedesetogodišnjice osnivanja Saveza lovačkih organizacija Banovine Hrvatske, danas Hrvatskog lovačkog saveza, ta odredba ponovno zaživi.