DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 84     <-- 84 -->        PDF

Tu se nalazi i ploha Čovjek i biosfera osnovana 1980.g. površine 1 ha, a ovdje prolazi i Premužićeva staza, kao i ona na Velebitu.
U 13 sati otputovali smo iz Raba u Senj. U Senju nas je dočekao upravitelj Šumarije Novi Vinodolski i predsjednik HŠD ogranka Senj Domagoj Devčić, dipl. ing. šum. u Kuli Nehaj, gdje su nas dočekali domaćom rakijom, smokvama i sirom. Kroz tvrđavu Nehaj vodila nas je prof. Bladijenka (Blaženka) Ljubović iz Gradskog muzeja Senj.
Senj je jedan od najstarijih gradova u Hrvatskoj, od prapovijesti. To je nepokoreni grad slavnih ratnika – senjskih uskoka. Nehaj je sagrađen 1558.g. za obranu grada Senja, za slobodu na kopnu i moru, a protiv Osmanlija i Venecije. Čuli smo podatak da je na Krbavskom polju u jednom danu u borbi s Turcima poginulo 10.000 ljudi. U tvrđavi Nehaj uz bezbroj povijesnih materijalnih detalja nalazi se i Senjska glagoljska ploča. U Senjsku tvrđavu Nehaj se treba vratiti i upoznati povijesna događanja koja su nam omogućila opstanak na ovim prostorima do danas.
Kad smo napustili tvrđavu Nehaj domaćini su nas poveli u brda iznad Senja u mjesto Perdasi u Lovački dom Jarebica, gdje su nas počastili ručkom. To je bilo nezaboravno druženje s rijetko viđenim interijerom ukrašenim lovačkim trofejima izuzetnog sklada i ljepote. Nakon ručka i zajedničkog fotografiranja svih sudionika u 17 sati krenuli smo prema Zagrebu. Dva dana, dva grada Rab i Senj i dva bisera na našim putovanjima kroz Hrvatsku.
DVODNEVNA EKSKURZIJA OGRANKA KARLOVAC NA KRK I U SENJ
Oliver Vlainić
Godinu dana prije velike obljetnice hrvatskoga šumarstva, 250 godina organiziranoga djelovanja, članovi karlovačkoga ogranka HŠD-a posjetili su svoje kolege iz ogranka Senj, koji su se godinu dana ranije upoznali s dijelom šumarstva na karlovačkom području. Šumare ova dva područja povezuje početak organiziranoga šumarstva iz 1765. godine, kada su unutar Hrvatske vojne granice pod Upravom šuma karlovačkoga generalata osnovane šumarije u Krasnu i Petrovoj gori, uz treću šumariju na gospićkom području u Baškim Oštarijama. Osim te šumarske poveznice, Karlovac i Senj povezuje stara Jozefinska cesta sagrađena između 1775. i 1779. godine te osuvremenjena od 1833. do 1845. godine. Početak ceste u Karlovcu obilježen je karlovačkim miljokazom na Korzu, dok završetak ceste predstavljaju senjska gradska Velika vrata.
Skupina od 37 putnika krenula je autobusom 7. lipnja 2014. u jutarnjim satima ispred upravne zgrade UŠP Karlovac. Domaćini na čelu s predsjednikom ogranka Senj i upraviteljem Šumarije Novi Vinodolski Domagojem Devčićem, dipl. ing. šum. čekali su nas kod rasadnika P&B Hortikultura na otoku Krku u blizini Malinske. (slika 1.) Vođenje rasadnikom preuzeo je upravitelj Šumarije Krk dr. sc. Petar Vrgoč, suvlasnik rasadnika sa suprugom Blaženkom Vrgoč, također šumarskom inženjerkom, ali i autor bonsai zbirke u kojoj se ističu vlastiti kultivari borova, Pinus halepensis „Lucija“ i Pinus nigra „Lara“, razvijeni 1997. godine i zaštićeni kao intelektualno vlasništvo. (slika 2.) Ovi kultivari razvijeni su zbog pogodnih svojstava za uzgoj bonsai drveća, kraćih iglica i izbojaka te jedinstvene boje i teksture iglica i kore. Nakon odgledanog 10-minutnog filma o bonsaiu prošli smo kroz posebno uređen prostor s preko tridesetak izloženih bonsai drveća. Prošetali smo i većim dijelom rasadnika koji ima hortikulturnu svrhu.
Nakon kratke okrjepe, u već dosta toplom danu, krenuli smo prema gradu Krku gdje je smještena i istoimena šumarija o kojoj nas je ukratko upoznao njen upravitelj dr. sc. Petar Vrgoč. Šumarija Krk jedna je od sedam šumarija Uprave šuma Podružnice Senj, a gospodari s 14.517 ha državnih šuma u tri gospodarske jedinice na otoku: Glavotok (1.449 ha), Kras-Gabonjin (4.274 ha) i Obzova (8.794 ha), što je 36 % otočne površine. Samo 32 % površina obrasle su, od čega 90 % zauzimaju šume hrasta medunca i bijeloga

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 85     <-- 85 -->        PDF

graba niskoga uzgojnog oblika. Većina poslova u šumariji odnosi se na uzgojne zahvate u medunčevo-grabovim šumama i kulturama crnogorice, popunjavanje i pošumljavanje crnim i alepskim borom, radove u klonskoj sjemenskoj plantaži crnoga bora te protupožarnu zaštitu. Najveći problem je ispaša stoke na šumarijskim pašnjacima.
Uz priču prošli smo šetnicom grada Krka pokraj mora te stigli do starih gradskih zidina, vidjeli staru gradsku vijećnicu-kulu na kojoj se nalazi sat s 24 polja iz 16. stoljeća, Trg Vela placa – jedini trg koji je uvijek zadržao značajke trga u gradu te posjetili jedinstveni cocktail bar i restoran Volsonis (nazvan prema nadgrobnom spomeniku dekurionu – rimskom senatoru u gradskom senatu iz 1. stoljeća), u čijem podrumu su tijekom preuređenja objekta otkrivene prve gradske zidine i mnogo arheoloških iskopina od rimskih vremena naovamo, što je iskorišteno za pretvaranje u galeriju u sklopu ugostiteljskoga objekta. Tako smo između ostaloga vidjeli nadgrobne rimske spomenike, dijelove gradskih zidina iz raznih razdoblja, cipus – liburnijski kameni nadgrobni spomenik iz 1. stoljeća te rimski žrtvenik iz 1. stoljeća pr. Kr. U dvorištu objekta među kamenim stolovima i klupama za posjetitelje postavljena je u fontani i miješalica za beton kojom su izvođeni radovi na preuređenju od 1999. do 2003. godine. Naravno da posjet nije mogao završiti bez kušanja ukusnih delicija i vina.
Nastavak putovanja odveo nas je u Punat i vožnju brodicom do otočića Košljun u Puntarskoj dragi, s najvišom nadmorskom visinom od 6 m. Otočić površine 7,24 ha gusto je obrastao mediteranskom vegetacijom (65 % otočića pod šumom), a na njemu je evidentirano impresivnih 389 biljnih vrsta i 151 vrsta gljiva. Na površini od 6,90 ha 1969. godine proglašena je park šuma koju čini šuma hrasta crnike i crnoga jasena (Orno-Quercetum ilicis). (slika 3.) Naziv otočića potječe od latinske riječi castellum, što znači dvorac ili utvrda. Na njemu se nalazi samostan Male braće Svetoga Franje Asiškoga, dvije crkve, tri kapelice i tri muzeja. Naseljen je još od rimskih vremena. Samostan postoji od 12. stoljeća kada su ga osnovali benediktinci, a sredinom 15. stoljeća posredstvom obitelji Frankopana preuzeli franjevci koji su u njemu i danas. Nakon iskrcaja u lučici prošli smo pokraj spomenika Sv. Franji s pripitomljenim vukom. U pratnji mjesne vodičice, ušli smo u klaustar samostana iz 17. stoljeća gdje smo vidjeli najznamenitiji spomenik hrvatske rane pismenosti, repliku baščanske ploče na glagoljici s prijevodom teksta na latinici i maketu crkve Sv. Lucije u Jurandvoru, gdje je ploča pronađena. Zatim smo redom obišli crkvu Navještenja Marijina dovršenu 1523. godine; arheološki muzej s eksponatima isključivo s otoka Krka koji datiraju od pretpovijesti preko ranoantičkih do antičkih spomenika i dijelom muzeja s kratkom pričom metafizičkoga fratra o povijesti i sadašnjosti Košljuna; sakralni muzej smješten u crkvi sv. Bernardina sagrađenoj u drugoj polovini 15. stoljeća s liturgijskim izlošcima iz vremena gotike, renesanse i baroka koji su se nalazili u svim sakralnim objektima otočića (crkvama i kapelama) te etnografski muzej s narodnim nošnjama otoka Krka, predmetima iz svakodnevne uporabe, arheološkim nalazima, umjetničkim radovima, starim zemljovidima, numizmatičkom zbirkom i drugim eksponatima. Obilazak otočića završili smo križnim putem kroz šumu, gdje su postaje križnoga puta raspoređene u obliku tlocrta Jeruzalema. Slijedio je povratak u Punat i vožnja prema Vrbniku na ručak.
Vrbnik, mjesto poznato po svom pitoresknom izgledu gradića na litici 50-tak m iznad mora, uskim uličicama s najužom ulicom na svijetu zvanom Klančić, s najužim dijelom širine 43 cm, opjevano u pjesmi Vladimira Nazora „Vrbniče nad morem“, stoljećima poznato glagoljaško središte, a danas poznato po vinu vrbničkoj žlahtini. U ukusno uređenoj konobi blizu mora, s pogledom na nasuprotni Novi Vinodolski na kopnu, čekao nas je slastan ručak s domaćim specijalitetima. Tu smo se oprostili od kolege Petra Vrgoča i zahvalili mu na ljubaznom domaćinstvu.
Put je vodio na kopno, a domaćini su nam ponudili jedan dodatak izvan protokola, posjet Vinodolskoj dolini s obilaskom „Kuće Klović“, u travnju ove godine novootvorenog muzeja posvećenog poznatom hrvatskom i svjetskom

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 86     <-- 86 -->        PDF

minijaturistu Jurju Juliju Kloviću (1498–1578). Takvu ekskluzivu nismo mogli odbiti. Daljnju organizaciju preuzeo je kolega Boris Miklić, dipl. ing. šum., upravitelj Šumarije Crikvenica. Brzo je organizirao turističku vodičicu koja nam se pridružila u autobusu na ulazu u Vinodolsku dolinu. U vožnji nas je upoznavala s poviješću doline vina, čiji naziv „Vallis vinearia“ potječe od Rimljana još od 2. stoljeća pr. Kr., a današnji turistički slogan glasi „Korak od mora, dva od sniga“. Ime Vinodol dali su kasnije Hrvati zbog autohtone sorte vina žlahtine. Na području doline neizbrisiv trag ostavili su knezovi Frankopani i Zrinski koji su uz ostalo sagradili i devet kaštela, od kojih su tri sačuvana – Bribir, Grižane i Drivenik. Ta tri grada potpisnici su Vinodolskog zakonika iz 1288. godine napisanog glagoljicom, a uz rusku Pravdu to je najstariji pravni dokument Europe. Iz autobusa smo mogli vidjeti kaštel Drivenik iz 13. stoljeća, nedavno obnovljen da bi se koristio za razne manifestacije. Provezli smo se pokraj Tribaljskog jezera te se zaustavili u mjestu Grižane, gdje smo prvo pogledali vrela i perila, mjesta gdje su nekad žene dolazile po vodu za kuhanje i piće te prale robu. U Grižanima se rodio Juraj Julije Klović, a u obnovljenoj nekadašnjoj školi, sagrađenoj 1887. godine, uređena je „Kuća Klović“ kao stalni izložbeni prostor za prezentaciju replika, pisama i najpoznatijih djela ovoga svjetskoga renesansnog umjetnika. (slika 4.) Osim njega, značajnik Vinodola je i Josip Pančić, slavni botaničar rođen u Bribiru, a najpoznatiji po otkriću Pančićeve omorike. Zadivljeni bogatim postavom Klovićeva muzeja morali smo krenuti dalje. Prošli smo kroz Novi Vinodolski i skrenuli put šume prema šumarskoj kući Vodice. Dolazak tamo bio je popraćen sjajnom glazbom, uz koju smo se družili s domaćinima i nakon večere.
Sljedeći dan, 8. lipnja, nakon doručka slijedilo je upoznavanje s osobnom iskaznicom Šumarije Novi Vinodolski, na čijem smo se području nalazili. Upravitelj šumarije Domagoj Devčić nanizao je osnovne podatke o šumariji kojom upravlja: 15,5 tisuća ha ukupne površine, 5,5 milijuna m3 drvne zalihe, 60 % udjel bukve, 35 % udjel jele i 5 % udjel ostalih vrsta (OTB, smrekove i borove kulture) u drvnoj zalihi, 115 tisuća m3 bilancirani etat, 75 ukupno zaposlenih, 25 sjekača, 7 vlastitih traktora, 50 % sječe i vuče vlastitim kapacitetom, dvije radničke nastambe u Vodicama i Brezama. U Vodicama je nekad bila i pilana, najvrjednije sastojine nalaze se u g.j. Duliba. S tim saznanjima krenuli smo autobusom prema predjelu Vrataruša, gdje je 2009. godine sagrađena vjetroelektrana s 14 vjetroagregata, snage po 3 MW te je donedavno s 42 MW bila najveća hrvatska vjetroelektrana. Njemački investitor ugradio je dansku tehnologiju s tornjevima visine 80 m i duljinom lopatica od 45 m. S područja elektrane pruža se predivan pogled prema moru i Kvarnerskim otocima. (slika 5.)
Ostavivši impresivne i zvučne vjetrenjače uputili smo se prema Senjskoj dragi, razdjelnici planinskih masiva Velike Kapele i Velebita. Uz cestu s pogledom na Senjsku dragu i tvrđavu Nehaj dočekao nas je doajen senjskoga šumarstva dr. sc. Vice Ivančević. Vrijeme do kraja ekskurzije ispunit će nam njegovo stručno i znalačko vodstvo s puno podataka i zanimljivih priča o šumarstvu te povijesti šumarstva i senjskoga kraja. (slika 6.)
Senjska draga je uska, stiješnjena i zatvorena dolina koja se proteže od grada Senja do prijevoja Vratnik (698 m n.v.). Obuhvaća područje oko 1.500 ha dok pod oborinsko područje spada 3.100 ha. U nižem području od mora do 700 m n.v. zastupljene su šume i šikare hrasta medunca s crnim i bijelim grabom, a iznad toga nalazi se zona bukovih šuma. Na manjim površinama dolazi veći broj ekstrazonalnih zajednica mozaičnog rasporeda na manjim površinama, među kojima se izdvaja šuma crnoga bora s dunjaricom. Polaznicima Šumarskoga fakulteta u Zagrebu poznata je s terenske nastave i pripada jednom od najuspješnijih projekata sanacije krša i bujičnih tokova čak i na širem području Mediterana. Vegetacija je davno počela nestajati i vremenom

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 87     <-- 87 -->        PDF

su nastali jaki bujični tokovi, jer samo 10 % područja Senjske drage nije podložno eroziji. Ukupni bujični tokovi iznose 25 km i godišnje nanose oko 32 tisuće m3 različitoga materijala. Od 17. stoljeća grad Senj je bio jako ugrožen velikim bujicama. Iako su se provodili radovi na sprječavanju većih šteta od bujica (1785. godine izmješteno bujično korito izvan senjskih zidina), krupniji radovi napravljeni su tek sredinom 19. stoljeća. Prvo su rađeni tehnički radovi izgradnjom pregrada, procjednica, pletera, suhozidova, staza i putova. Kako se shvatilo da se bujice neće moći ukrotiti bez povratka vegetacije, počelo se i s uzgojnim radovima pod upravom Šumskoga ureda u Otočcu od 1867. godine. Kasnije je osnovano i posebno Kraljevsko nadzorništvo za pošumljavanje krasa krajiškog područja – Inspektorat za pošumljavanje krševa, goleti i uređenje bujica koje je djelovalo od 1878. do 1942. godine. U sklopu nadzorništva osnovana su dva rasadnika, Sv. Mihovil 1878. i Kesten 1886. godine. Najveći radovi na podizanju kultura crnoga bora obavljeni su od 1880. do 1900. godine. Primjenom svih tehničkih mjera i uspješnim radovima na pošumljavanju smireni su bujični tokovi u čitavoj dužini. Danas to područje pripada g.j Senjska draga koja ima površinu 2.580 ha, od čega je obraslo 2.170 ha, ukupna drvna zaliha iznosi 205.596 m3 (95 m3/ha), godišnji tečajni prirast je 6.000 m3, a godišnji etat 1.300 m3. Jedinica većim dijelom pripada području parka prirode Velebit (78%), a manjim dijelom području Velike Kapele (28%). (slika 7.)
Nakon prvoga stajališta, na kojemu smo dobili osnovne informacije o Senjskoj dragi, spustili smo se niže cestom i posjetili u selu Majorija kapelu Sv. Mihovila i Cesarsko vrilo. Ispod ceste je bio rasadnik Sv. Mihovil koji je tu izgrađen zbog vode koja se koristila iz vrila. Iza kapele je grobnica graditelja druge trase Jozefinske ceste od Karlovca do Senja između 1833. i 1845. godine kapetana Josipa Kajetana Knežića. Naravno da su domaćini brinuli da i ovaj dan ne budemo žedni po toplom vremenu, pa je na stajalištu slijedila okrjepa.
Sljedeće stajalište bilo je u selu Sv. Križ gdje smo se upoznali s retencijom u predjelu Sijaset. Trebalo je malo propješačiti kroz šumu i pogledati više sagrađenih objekata u cilju smirivanja erozije. (slika 8.) Na povratku svratili smo u odsjek u kojem raste Pinus nigra var. austriaca, varijetet drukčijih karakteristika od autohtonoga crnog bora na senjskom području. Prostor zasađenih kultura crnoga bora sve više preuzima autohtona bjelogorična vegetacija.

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 88     <-- 88 -->        PDF

Uslijedio je polazak za Senj, grad smješten između mora te obronaka Kapele i Velebita, gdje smo prvo posjetili poznatu tvrđavu Nehaj, simbol grada Senja. Tvrđava je sagrađena 1558. godine pod nadzorom kapetana senjskih uskoka Ivana Lenkovića, a ima tri značenja: obranu, kulturu i vjeru. U njenim temeljima pronađeni su ostaci senjske glagoljske ploče, a nasuprot glavnoga ulaza temelji ranoromaničke crkve Sv. Jurja iz 11. stoljeća. Tvrđava se nalazi na brdu Trbušnjak (62 m n.v.) s odličnim pogledom na more i kopno te su u prošlosti postojale stalne straže za osmatranje. Kockastog je oblika, orijentirana prema stranama svijeta, s prizemljem, dva kata te vidikovcem na vrhu. Danas je u njoj smješten dio postava Gradskoga muzeja Senj sa sljedećim izložbama: Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija, Senjske crkve kroz povijest, Gradski i plemićki grbovi Senja te 450 godina postojanja tvrđave Nehaj od 1558. do 2008. godine. U prizemlju muzeja dočekala nas je ravnateljica muzeja prof. Blaženka Ljubović koja nas je upoznala s poviješću tvrđave i senjskih uskoka, legendarnih vojnih postrojbi koje su se borile protiv Osmanskog carstva i Venecije, a nastali su od pribjega koji uskočiše iz porobljenih hrvatskih krajeva od Turaka te predstavljaju osamljenu pojavu kod europskih naroda. Prva uskočka tvrđava bila je Klis, koju su Turci osvojili 1737. godine, a preostali uskoci preselili su u Senj. Kroz postave na katovima proveo nas je dr. Vice Ivančević, čije je poznavanje povijesti fascinantno. Završetkom obilaska tvrđave na njenom vidikovcu uputili smo se prema gradu. (slika 9.)
Senj se kao naselje prvi puta spominje u 4. stoljeću pr. Kr. Nastao je kao ilirsko naselje, zatim bio grčko uporište, a u 2. stoljeću pr. Kr. zauzeli su ga Rimljani koji su ga pretvorili u važnu izvoznu luku i raskrsnicu glavnih vojnih putova. Nakon dolaska Hrvata u srednjem vijeku periferno je mjesto, da bi veći značenje dobio osnivanjem biskupije u 12. stoljeću. U 13. stoljeću postaje dobro krčkih knezova Frankopana od kada se razvija u trgovačko središte. Intenzivan razvoj doživljava u 15. stoljeću nakon proglašenja slobodnim kraljevskim gradom. Od 16. stoljeća ima značajnu obrambenu ulogu zbog borbi s Turcima i Mlecima. Izgradnjom Jozefinske ceste od Karlovca 1779. godine postaje važna trgovačka luka, što prestaje izgradnjom željezničke pruge od Karlovca prema Rijeci u drugoj polovici 19. stoljeća. Najstariji je i najpoznatiji grad Hrvatskoga primorja te danas najveće urbano središte na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra.
Dr. Vice Ivančević proveo nas je gradom u kojemu smo zastali na više stajališta. Obilazak smo započeli na prostoru uz more na Pavlinskom trgu gdje je nekada postojao pavlinski samostan. Redom smo zatim obilazili zgradu stare gradske vijećnice, kuću Daničić iz 16. stoljeća s triforom – prozorskim oknom okomito podijeljenim na tri jednaka dijela, spomenik hrvatskom književniku Pavlu Vitezoviću, Gradski muzej u palači obitelji Vukasović, stari kaptolski trg gdje je 1388. godine donesen Senjski statut, Trg Cimiter kao prostor oko crkve s grobovima ispod pločnika, katedralu uznesenja Blažene djevice Marije iz 1169. godine s najstarijim hrvatskim grbom u kamenu koji je pripadao obitelji Perović iz 1491. godine, a službeno se koristi kao hrvatski grb od 1527. godine, spomenik kanoniku i utemeljitelju senjske glagoljske tiskare 1494. godine Blažu Baromiću, mjesto gdje je djelovala najstarija poznata glagoljska tiskara, staru fontanu, jednu od najstarijih čitaonica u Hrvatskoj iz 1835. godine, dio starih gradskih zidina, spomenik Nadzorništvu povodom 125 godina njegova osnivanja ispred upravne zgrade UŠP Senj, (slika 10.) Leonovu kulu s rukohvatima za hodanje po poznatoj senjskoj buri, slijepu Uskočku ulicu kao primjer nekadašnjeg načina života, središnji gradski trg Cilnicu popločen u 19. stoljeću, Zetelovu česmu, spomenik prvim hrvatskim humoristično-satiričnim listovima, spomenik hrvatskom vojskovođi Nikoli Jurišiću, gradska ulazna Velika vrata gdje je završetak Jozefinske ceste koja počinje kod miljokaza u Karlovcu (slika 11.) te posljednje

ŠUMARSKI LIST 11-12/2014 str. 89     <-- 89 -->        PDF

stajalište na mostu iznad završetka Senjske drage popločene 1785. godine.
Završnica ekskurzije dogodila se u lovačkom domu LD Jarebica ukusnim ručkom i zahvalom našim domaćinima na njihovoj ljubaznosti te odlično pripremljenom i realiziranom posjetu, s kojega smo se vratili obogaćeni novim spoznajama iz povijesti i sadašnjosti jednoga prekrasnog dijela naše domovine, ali i iz struke krškoga područja. Posebno smo se zahvalili drvenim satom u obliku logotipa HŠD-a ogranka Karlovac predsjedniku senjskog ogranka Domagoju Devčiću, koji je sa svojim kolegama sve organizirao kao iskusni turistički djelatnik (slika 12.) te dr. Vici Ivančeviću, vrsnom vodiču, darujući mu monografiju o UŠP Karlovac (slika 13.). Puni dojmova skupljenih protekla dva dana krenuli smo kući i brzo preko Žute Lokve i autocestom stigli do Karlovca u kasnim popodnevnim satima.