DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2015 str. 90     <-- 90 -->        PDF

BORISLAV NIKŠIĆ, dipl. ing. šumarstva
Ante P. B. Krpan
Ove godine ispunila se pedesetgodišnjica smrti jednog od značajnijih poratnih šumara našeg mediteranskog i submediteranskog područja. Događaj što je relativno mladog, a po idejama i djelu značajnog šumara doba u kojem je djelovao, prerano isključio iz strukovnog šumarskog okvira kojemu je bio životno dušom i tijelom posvećen, važno je zabilježiti. A koliko je bio zaljubljen u šumarstvo, svjedoči kako je ocu, također šumarskom inžinjeru, tri godine tajio šumarski studij koji je studirao umjesto medicine na koju ga je otac poslao. Pokušat ćemo s vremenske distance uz nekoliko riječi osviježiti sjećanje na Borislava Nikšića, na njegovu biografiju i njegov doprinos šumarskoj misli u teškim vremenima, kada se stvaralo moderno hrvatsko šumarstvo u ne baš optimalnom okruženju, u kojemu su nositelji ideja bili, kao i uvijek u svim društvima, posebno dragocijeni.
Rođenje i uminuće:
Karlobag, 12. svibnja 1922. – Karlobag, 20. 1. 1964.
Obitelj:
Otac: Stjepan Nikšić, dipl. ing. šumarstva (r. 1888 – u. Karlobag, 1967)
Mati: Katarina Nikšić rođ. Pavelić, učiteljica (r. 1890 – u. Karlobag, 1959)
Sestra: Vlasta Nikšić, učiteljica (r. Karlobag, 1923)
Sestra: Grozdana Nikšić, službenica (r. Karlobag, 1923)
Supruga: Dragica Nikšić, rođ. Krpan, realna gimnazija Knin (Knin, Vrpolje 10. 3. 1933. – Karlobag, 16. 12. 1992.)
Sin: Zdenko Nikšić, dipl. ing. građevine (Knin, 12. prosinca 1952.) – oženjen, tri sina – Krešimir, Marino i Marko; radi i stanuje na Rijeci
Sin: Boris Nikšić, srednja ugostiteljska škola, Opatija (Rijeka, 26. 10. 1958.) poduzetnik u Karlobagu, oženjen, kćerka Mirjam
Obrazovanje:
Pučka škola: Karlobag (1929–1934)
Gimnazija i matura: Gospić (1934–1941)
Poljoprivredno-Šumarski fakultet Zagreb (1941–1942; 1946–1950; Diplomirao 24. 5. 1950.)
Godine 1941. nakon mature počinje studij na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-Šumarskog fakulteta u Zagrebu, da bi 1943. godine bio mobiliziran te do lipnja 1944. raspoređen u školu domobranskih rezervnih časnika u Varaždinu. Nakon vojne škole do ožujka 1945. raspoređen je u pozadinski odsjek II. domobranskog puka u Vinkovcima u činu rezervnog zastavnika. Po završetku rata vraća se u Zagreb i nastavlja prekinuti studij. Apsolvirao je šumarstvo 1947., a diplomirao u lipnju 1950. godine. Za vrijeme studija riješenjem Komiteta za naučne ustanove NRH postavlja se najprije za demonstratora (11. 2. 1948.), a potom od 13. 5. 1948. za laboranta struke prosvjetno naučne u Zavodu za uzgajanje šuma, gdje radi do 17. 6. 1949. godine. Tijekom studija proveo je pet mjeseci na stručnoj praksi u šumskim rasadnicima, na pošumljavanju krša i uređenju paše, upoznavanju s radovima u bujičnom području Senjske Drage i starijim kulturama Paškvanovac, Borovo-Oštri Sijaset i Senjska Draga (Crikvenica, Senj) te na fitocenološkom kartiranju. Profesor A. Petračić navodi da je za vrijeme službovanja u Zavodu za uzgajanje šuma B. Nikšić prikupljao fitocenološki materijal na terenu i uređivao fitocenološke zbirke te uspješno sudjelovao prilikom vježbi sa slušačima Dendrologije i Šumarske fitocenologije.
Kao praktikant zaposlen je od 24. srpnja 1947. tri mjeseca u Gozdarskem institutu Slovenije u Ljubljani, radeći na fitocenološkom kartiranju šuma, na polaganju i izmjeri stalnih šumskih pokusnih ploha te na sakupljanju biljaka za šumski herbarij. Radio je pod nadzorom članova Instituta dr. ing. Tregubova Vladimirja i dr. ing. Vraberja Maksa na području šumskih uprava Kočevje, Grčarice i Kočevska Reka. Direktor Instituta ing. Franjo Sevnik potvrđuje da je „Delo opravljal zelo marljivo, vneto in vestno ter pokazal prav zadovoljivo mero samostojnosti, samopobude in sposobnosti.“
Za vrijeme studija aktivan je u Klubu studenata šumarstva. Pripremio je tri samostalna javna predavanja i to:
Osvrt na fitocenološka kartiranja (1948)
Život šume kao primjer osnovnih dijalektičkih zakonitosti. Predavanje održano 1948. na Šumarskom fakultetu u sklopu Majskog festivala narodne omladine Zagrebačkog sveučilišta.
Degradacija šuma i razvitak kamenjara u Primorju. Predavanje održano 4. 5. 1949. na Šumarskom fakultetu u sklopu Majskog festivala narodne omladine Zagrebačkog sveučilišta. Nagrada Sveučilišnog komiteta.
Životni i strukovni put nakon diplomiranja:
Rijeka, Viševica (27. 6. 1950 – 11. 1. 1951)
Nakon stjecanja diplome direktor Šumskog gospodarstva „Viševica“, Rijeka, ing. Bogdan Dereta izdaje 27. 6. 1950.

ŠUMARSKI LIST 1-2/2015 str. 91     <-- 91 -->        PDF

rješenje o zapošljavanju u zvanju mlađeg šumarskog inžinjera te biva dodijeljen Odjelu za pošumljavanje. Radio je na šumarskoj problematici primorskih otoka i Istre, a tijekom jednog mjeseca obnašao je u zamjeni dužnost upravitelja Šumarije Labin. U „Viševici“ ostaje do 11. 1. 1950., kada je radi premještaja za upravitelja Šumarije u Kninu razriješen dužnosti.
Knin, upravitelj Šumarije ( 11. 1. 1951 – 31. 1. 1952)
Ministar šumarstva Božo Rkman potpisuje 11. 12. 1950. rješenje o premještaju po potrebi službe iz ŠG „Viševice“ u Š.G. „Dalmacija“ Split, poglavito na mjesto upravitelja Šumarije Knin. Osim Šumarije Knin u njegovoj nadležnosti bile su Šumarije Drniš i Benkovac. U tom vremenu se bavio pretežito sjemenarskom i rasadničkom proizvodnjom šumskih sadnica, pošumljavanjima i šumsko-uzgojnim radovima. U okviru Šumarije u Kninu djelovao je rasadnik „Municirije“, što je okruživao novu zgradu šumarije, zatim „Arđina“ i dislocirani rasadnik „Luka“ u Matasima s ukupno petnaest stalno zaposlenih radnika.
Dana 22.1.1952. izvršena je primopredaja Šumarije Knin „sa svim inventarom, terenom i osobljem“ uz prisutnost tadašnjeg tehničkog direktora Direkcije šuma Split ing. Ante Radovčića i novoimenovanog upravitelja Šumarije Knin ing. Zdenka Radice.
Š.G. „Viševica“ – tehnički direktor (11. 2. 1952–15. 6. 1953)
Direktor Glavne uprave za šumarstvo ing. Branko Matić 11. 2. 1952. potpisuje rješenje kojim se mlađi šumarski inžinjer Nikšić Borislav, upravitelj Šumarije Knin, premješta po potrebi službe i postavlja za tehničkog direktora Š.G. „Viševica“ u Rijeci. Na tom položaju ostaje do 15. 6. 1953. godine, kada se razriješava dužnosti tehničkog direktora i premješta za upravitelja Šumarije u Rabu. Rješenje o premještaju potpisuje direktor „Viševice“ Vale Crnković.
Rab, upravitelj Šumarije – prvi put (15. 6. 1953–31. 10. 1956)
Narodni odbor kotara Rab dana 5. 5. 1954. upućuje Šumariji Rab rješenje o osnivanju naslovne šumarije kao ustanove sa samostalnim financiranjem. Uz to dostavlja i imenovanje ing. Borislava Nikšića za upravitelja šumarije. Rješenjem istog tijela od 20. 10. 1956. razriješen je dužnosti upravitelja šumarije na koje mjesto je imenovan ing. Vojislav Pupačić. Primopredajni zapisnik načinjen je 5. 11. 1956. uz nazočnost inspektora Uprave za šumarstvo NO kotara Rijeka ing. Vinka Pleše i ing. Tomislava Vukovića. Kao upravitelj Šumarije Rab radio je na pošumljavanju, melioraciji, podizanju parkova i trasiranju šetališnih staza i putova. U spomenutom primopredajnom zapisniku navodi se pregled radova pošumljavanja u predjelu Plegar, čišćenja makije na području Kalifronta, popravaka na zgradi lugarnice Dundo i trase ceste Kampor-Dundo-Kalifront, zatim radovi na području općine Novalja. Kao problem ističe se nužnost zabrane paše na bujičnom području Fruga, lugarija Lopar. Također se spominje zabrana paše na liniji Seline-Kamporsko polje te od punte Frkanja do punte Kalifront, zabrana paše od punta Barbata do punta Serinja na padinama koje gravitiraju mjestu Rab. Izvršena je reambulacija šumskih međa u Barbatu, Banjolu, Mundanijama, Sup. Dragi, Loparu, Kamporu te u Lunu i Novalji na otoku Pagu po geometru Sigmundu Špiglu. Na Kalifrontu prilikom čišćenja panjača predlaže da se ne prekida sklop sastojine, te da na panju treba ostati najmanje dvije trećine najboljih izbojaka.
Rješenjem Konzervatorskog zavoda NRH, Odjela za zaštitu prirodnih rijetkosti, postavljen je za povjerenika za zaštitu prirodnih rijetkosti na teritoriju NO Kotara Rab. Na traženje Zavoda za geološka istraživanja NRH NO Kotara Rijeka odabire ga za istraživanja uranskih sirovina na području njegovog djelovanja.
Rješenjem NOO Rab od 20. 10. 1956. prestaje mu dužnost upravitelja Šumarije Rab, a dana 31. 10 1956. godine prelazi kao zaposlenik u Institutu za šumarska i lovna istraživanja NRH i vodi istraživački punkt Instituta na Rabu.
Rab, Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH, punkt Rab (1. 11. 1956 – 30. 6. 1958; kao vanjski suradnik do 15. 5. 1959.)
Punkt Instituta za šumarska i lovna istraživanja na Rabu bio je istraživačkim planom i programom zadužen za teme: Istraživanje ekoloških uslova raznih tipova makija, njihova obnova i razvoj; Analiza dosadašnjih načina gospodarenja u makijama i njihov utjecaj na obnovu; utvrđivanje ukupnog prirasta makija kao i pojedinih makijskih elemenata; Melioracija kamenjara i gariga unošenjem meliorativnih vrsta četinara; Obrašćivanje degradiranih površina sa prizemnim i grmolikim krmnim vrstama (s ing. P. Rupertom); Vegetacijska istraživanja degradacijskih stadija mediteranskog područja (s prof. dr. sc. Horvatićem); Fitopatološka i entomološka istraživanja u makiji. Sve su se teme odnosile na područje Sjevernog Jadrana. Navedene teme svedene su na projekt „Makije Sjevernog Jadrana s osvrtom na rentabilnost gospodarenja“, po kojemu je rad započeo 1954., a u punktu Rab su istraživanja provođena od studenog 1956. do srpnja 1958. godine. Obradom tema obuhvaćeni su sljedeći elementi: Opći osvrt na makije Sjevernog Jadrana s uvodom, areal i lokaliteti, geneza makija, geološke i pedološke analize i podaci, klimatski čimbenici i analize, biotski i ostali ekološki čimbenici s posebnim osvrtom na mikroekološke čimbenike koji uvjetuju razvoj i prirast pojedinih tipova makije, mogućnost njihove obnove te povećanje njihove produktivne sposobnosti. Obrađivani su dendroflorni elementi makije s njihovim anatomskim značajkama i uporabnim svojstvima, fitocenološke snimke i analize, bolesti

ŠUMARSKI LIST 1-2/2015 str. 92     <-- 92 -->        PDF

i štetni kukci u makijama. Obrađivani su boniteti i tipovi makija, prirast u pojedinim tipovima makije i načini sječa na temelju 18 stalnih pokusnih ploha osnovanih od 1954. godine nadalje, melioracija makija i drugi elementi potrebni za zaokruživanje teme.
S obzirom na važnost teme za unapređenje gospodarenja makijama, B. Nikšić će, unatoč tomu što se punkt Rab ukida i što ponovno preuzima šumariju Rab, nastaviti projektnu suradnju kao vanjski suradnik Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH.
Ugovorom s NOO Rab 5. 5. 1958. prihvaća se izrade Investicionog programa i glavnog projekta za uređenje rapskog parka Komarčar.
Punkt Instituta na Rabu se ukida, a rješenjem Instituta za šumarska i lovna istraživanja NR Hrvatske, što potpisuje direktor Instituta ing. Ante Lovrić, i uz suglasnost NOO Rab, B. Nikšić se 30. 6. 1958. stavlja na raspolaganje te biva po drugi put postavljen za upravitelja Šumarije Rab.
Rab, upravitelj šumarije – drugi put (30. 6. 1958–30. 4. 1959)
Rješenjem NOO Rab od 28. 5. 1958. godine biva po drugi put postavljen za upravitelja Šumarije Rab, koju preuzima od ing. Vojislava Pupačića, o čemu je sastavljen primopredajni zapisnik 2. 6. 1958. godine. Nakon 10 mjeseci odlazi iz Šumarije Rab na novu dužnost, o čemu svjedoči primopredajni zapisnik sastavljen 28. 4. 1959. godine kojim dužnost upravitelja Šumarije Rab (privremeno) predaje službeniku Josipu Travešiću.
Karlobag, upravitelj šumarije ( 1. 5. 1959–20. 1. 1964)
Na upražnjeno mjesto upravitelja Šumarije Karlobag i raspisani natječaj kandidirao se i bio prihvaćen, pa se 1. 5. 1959. godine prihvatio nove dužnosti u svom rodnom mjestu. Vodeći Šumariju Karlobag nešto više od četiri godine, zatekla ga je u četrdesetdrugoj godini života 20. 1. 1964. godine smrt, prkinuvši prerano nit života i stručnog djelovanja. Zemni ostaci Borislava Nikšića položeni su na vječno počivalište karlobaškog ukopišta Šanac, uz duboko žaljenje njegove obitelji i rodbine, pijetetom mnogih kolega i šumarskih prijatelja što su nazočili njegovom ispraćaju u vječnost.