DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2016 str. 57     <-- 57 -->        PDF

Martinčić i dr. (1999), Domac (1994), Rotmahler (2000), Franjić i Škvorc (2010, 2014). Potencijalna opasnost i moguća štetnost rađena je procjenom. Za utvrđivanje prisutnosti invazivnih biljaka korišteni su podaci o rasprostranjenosti tih vrsta na području Hrvatske  iz relevantne on-line baze podataka http.//hirc.botanic.hr/fcd/Invazivne Vrste (Nikolić 2015).
DANAŠNJE STANJE RASPROSTRANJENOSTI INVAZIVNIH BILJAKA U ŠUMAMA KALNIKA
PRESENT STATE OF DISTRIBUTION OF INVASIVE PLANTS IN FORESTS OF KALNIK
Acer negundo L. (Aceraceae) – negundovac
(= Negundo aceroides Moench, N. fraxinifolium /Nutt./ DC.)
(= pajavac, jasenolisni javor, javor perasti, američki javor, bijeli javor)
eng. Box-elder, Ashleavedmaple; njem. Eschenahorn; fra. Erable negundo; tal. Aceroamericano
Listopadno drvo podrijetlom iz Sjeverne Amerike. U Europu (Velika Britanija) unesen je namjerno 1688. godine kao dekorativna vrsta. Do sada je naturaliziran ili se kultivira još u Južnoj i Srednjoj Americi, Aziji, Australiji i Novom Zelandu. Na području Hrvatske je evidentiran početkom 20. stoljeća, gdje se uzgaja u parkovima i drvoredima. Najviše dolazi u sjeverozapadnom i istočnom dijelu Hrvatske te Dalmaciji. Termofilna je vrsta polusjene, široke ekološke amplitude. Preferira tla s izmjeničnom vlagom, propusna, s osrednjom količinom humusa i dušika te umjerene kiselosti. Zbog velike prilagodljivosti podnosi i vrlo siromašna tla, mjesta izložena suncu, sušu, hladnoću, pa i zasjenu. Dolazi u kontinentalnim do submediteranskim uvjetima, na prirodnim suhim i močvarnim staništima šuma i livada, ali i na antropogeno utjecanim položajima. Visoko je kompetitivna vrsta koja istiskuje prirodnu vegetaciju, posebice u mladosti kada raste više od jednoga metra godišnje. Ne dostiže duboku starost, doživi do pedeset godina i u pravilu nestaje. Bogato plodonosi petnaestak godina, razmnožava se sjemenom, ali i vrlo učinkovito vegetativno izbojcima iz korijena. Cvjeta u ožujku i travnju prije listanja, a pelud izaziva alergije (Franjić i Škvorc 2010; Šoštarić 2011; Nikolić 2014).
Na Kalniku dolazi u nižim dijelovima, na zapuštenim površinama, uz rubove šume, sječine, prosjeke i putove. Zabilježen je krajem prošloga stoljeća. Dostiže dimenzije jačega grma. Zbog pojedinačnoga javljanja ili u manjim skupinama, za sada ne pričinjava ozbiljnije štete na autohtonoj vegetaciji niti u šumi, a ni  ne očekuje se veća invazija. Uklanja se mehanički.
Ailanthus altissima (Mill.) Swingle (Simaroubaceae) – pajasen
(= A. cacodendron /Ehrh./ Schinz et Thell., A. giraldii Dode, A. glandulosa Desf., A. peregrina /Buc’hoz/ Barkley, A. sutchuensis Dode, A. vilmoriniana Dode, Pongelion cacodendron /Ehrh./ Farw., P. glandulosum /Desf./ Pierre, Rhus cacodendron Ehrh., Toxicodendron altissimum Mill.)
(= žljezdasti pajasen, bogač, rajsko stablo, jelš, pajesan žljezdasti, kiselo drvo)
eng. Tree of Heaven, Ailanthas, China Sumac; njem. Chinesischer Götterbaum; fra. Ailante glandulex
Listopadno drvo podrijetlom iz Kine. U Europu je unesen 1751. godine kao ukrasna biljka. Danas dolazi u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, Africi i Australiji. U Hrvatskoj je prvi put zabilježen 1914. godine (vjerojatno je postojao i ranije), prvo se koristio za pošumljavanje i stabilizaciju pjeskovitih staništa (Đurđevački pijesci) i kao ukrasna vrsta u drvoredima. Danas predstavlja poseban problem  u primorskim krajevima. Pajasen je vrsta široke ekološke amplitude i velike otpornosti. Preferira toplija i sunčanija staništa (mediteranskoga i submediteranskoga tipa), ali i vrlo dobro podnosi temperaturne razlike, kao i količine dostupne vlage. Dolazi na različitim tipovima tala, dobro podnosi uvjete siromašnih tala, kao i zagađenost zraka. Naseljava svjetla mjesta uz prometnice, putove, rubove šuma te sva antropogena staništa. Pajasen se vrlo uspješno razmnožava sjemenom (obilno plodonosi), ali i vegetativno iz panjeva, tjeranjem podzemnih podanaka te fragmentima korijena. Svojim agresivnim širenjem nadrasta konkurentske autohtone vrste, a uz to i luči aleopatske tvari (ailanthon) kojima onemogućava razvoj drugih vrsta. Biljni sok je iritabilan za ljudsku kožu, ali i štetan po zdravlje u slučaju dužega kontakta (Franjić i Škvorc 2010; Boršić  2011; Nikolić 2014).
Pajasen je na Kalniku uočen 80-tih godina prošloga stoljeća, a javlja se uz rubove šuma i puteve. Češći i agresivniji je u nizinskim dijelovima podno Kalnika ,odakle postupno nadire.