DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2016 str. 82 <-- 82 --> PDF |
s medvjedićem koji izražava svoje misli ljudskim govorom. Bajkovitost se sastoji u tome da je uplakanom dječaku Goranu koji je izgubio kravu vila Goranka dala čarobni štap koji je pripadao najjačem Goraninu Petru Klepcu. Pomoću štapa bilo je moguće rješavati važne probleme, pa tako pronaći i izgubljenu kravu. Uplakanom dječaku pridružio se također nesretni medvjedić koji je umjesto smeđeg imao modro krzno, pa su ga zvali Modrić, a njima se pridružio i autor ovoga djela. Njih su trojica nerazdvojni na putovanjima kroz Gorski kotar sve do sretnog završetka ove priče. Počinje putovanje Gorskim kotarom kada dječak Kušeca kroz pjesmu navodi na zakletvu prijateljstva sa šumom. Pjesma se dotiče šumskih životinja (jež, zec, srna, vuk, divlja svinja, medvjed, jelen, ptice, leptiri), vila, dobrog diva i vještica. Stihovi su vrlo tečni. U nastavku se otkriva tajna zašto je mrki medvjedić postao modar i zbog toga nesretan. Štap diva Klepca uvjerio ga je da će čvrsto vjerujući da je on smeđi goranski medvjedić, jednog dana to i postati i naći izgubljenu mamu kao i Goran svoju kravu. Na daljnjem putovanju susreli su lovočuvara koji im je ispričao da šume žive u zajednicama isto kao i ljudi. Da bi upoznali šumu i šumske zajednice treba doći u Lesku podno Risnjaka. Isti im je čovjek ispričao i Priču o Risnjaku. Priča započinje vremenom kada se vila zaljubila u jednog mladića i on u vilu. Vilama je bilo zabranjeno zaljubiti se u čovjeka. Vila glavarica je za kaznu zaljubljenu vilu pretvorila u divlju mačku (risa), a mladić se sam pretvorio u risa. Za sjećanje na njihovu vječnu ljubav Gorani su njihov dom nazvali Risnjak. Prijatelji dalje putuju na Risnjak, u Crni Lug, na izvor Kupe, Dolinu leptira, pa cestom uz Kupu gdje im se pridružio jedan kosac koji im je ispričao Priču o vijugavoj cesti koja je ljudima život značila, a znači i danas, pa su je sačuvali i uz nju napravili suvremenu prometnicu. Hodajući vijugavom cestom čuli su kako baka u stihovima priča djevojčicama o liji Miji, njenom repu i zločestoj vještici Štrigi koja ju je htjela začarati. Uskoro su susreli lugara koji im je ispričao o orahu i njegovoj sjeni, s poukom da dijete mora otići toliko daleko od očeve sjene da vidi svoju vlastitu, tj. da samostalno živi. Slijedi vrlo zanimljiv dio o zagonetnim životinjama koje sretno žive u Gorskom kotaru. Kroz stihove su opisane životne karakteristike srne, lisice, zeca, medvjeda, krtice, vjeverice, divlje svinje, sove, zmije i drugih. Drugog dana društvo je u Ravnoj Gori susrelo čovjeka koji se družio s tajnovitim bićima šuma i pričao im puno priča, a posebno ih se dojmila Priča o rijeci Dobri. Rijeka Dobra teče tamo gdje je nekoć zvijezda repatica svojim repom zaderala zemlju. Na njenim obalama živjele su Dobre vile i svima je bila dobra, pa su joj nadjenuli ime Dobra. Zato što je bila dobra, zločesti Bjesomar ju je iz ljubomore povukao u zemlju kod Ogulina, a Dobre vile su joj pomogle da iziđe iz podzemlja i teče do Karlovca. Sljedećeg dana u šumi im je jedan čovječuljak pričao neobičnu priču o šumskom čovjeku Antonu i jednom starom brijestu u Starom Lazu. Anton je u mladosti posadio brijest, zajedno su živjeli, a kad je Anton umro brijest je umirao u njegovoj sjeni. Čovječuljak je pričao i o Antonovom vrtu punom biljaka, pa su prijatelji došli vidjeti što u tom vrtu raste i otkrili tajnu čime se sve hrane Gorani. Biljke koje rastu u Antonovom i drugim goranskim vrtovima autor je prikazao opširno u stihovima. Riječ je o krumpiru, mrkvi, tikvi, suncokretu, peršinu, cikli, paprici, repi, pšenici, kukuruzu i kupusu. Slijedi priča o Velikoj i Maloj Kapeli koju im je ispričao jedan planinar. Priča se temelji na ljubavi između Zorice i Frana. Frana je zločesta čarobnica zatočila u Kulu, a Zorica ga je tražila jašući na konju. Plemeniti konj i samar su se zbog Zoričine tuge na putu skamenili. Po skamenjenom samaru mjesto događanja prozvaše Samarske stijene. Na putu dalje u svojoj bijeloj haljini od tuge se skamenila i Zorica. Po bijeloj haljini nastade naziv Bijele stijene. Mladić se uz pomoć Dobre vile pretvorio u leptira i spasio iz zatočeništva. Od Dobre je vile tražio da mu na krilima nacrta znakove po kojima bi ga Zorica prepoznala. Taj znak su uzeli planinari kao svoj putokaz. U spomen na ljubav Zorice i Frana ljudi su napravili kapelice po kojima se zovu Velika i Mala Kapela. Na daljnjem putu prijatelji su došli do lijepe i stare goranske kuće iz koje su izišli djevojčica i simpatični djedica. Djevojčica je otjerala krave na pašu, oni su ušli u kuću gdje su djedici ispričali svoje priče. Djedica im je razjasnio zašto ih muče nedaće, odnosno u čemu su pogriješili modri medvjedić i dječak Goran. Upozorio ih je da ponekad svi zaboravimo svoje dužnosti, da je svijet pun obveza i potreba drugih koje moramo poštivati, te da su putujući Gorskom kotarom upoznali sebe i da je to dovoljan razlog da budu sretni. Dječak je pronašao izgubljenu kravu, a medo dobio priliku da postane smeđ. Da bi domaćin bio sretan gostima je postavio nekoliko pitanja o stablima koja žive u Gorskom kotaru. Pitanja su složena u stihove, a odnose se na jelu, smreku, tisu, hrast, javor i bukvu. Time je ovo zagonetno putovanje završilo. Na kraju knjige nailazimo na prilog kojeg je napisao urednik Damir Delač. Osvrće se na naše šumarstvo u proteklih 250 godina i sadašnje stanje te navodi da je upravo šuma nadahnula Mladena Kušeca na još jedno njegovo „zagonetno“ putovanje. Njegova je misao da bi ova bajkovita priča mogla biti pouka za povratak samopouzdanja, optimizma i nadu za opstanak Gorana u svom prostoru. Na kraju Delač citira jedan odlomak iz knjige koji se odnosi na |