DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2016 str. 10     <-- 10 -->        PDF

UVOD
INTRODUCTION
Pasji je trn glacijalni relikt, koji se je nakon povlačenja ledenoga pokrova širio prema sjeveru i višim planinskim položajima. Danas je rasprostranjen na području Europe i Azije. Nastanjuje šljunkovite i pješčane riječne sprudove (dine) u sastavu zajednice Hippophao-Berberidetum Moor 1958. Gledano u europskim razmjerima, svojta raste i na pješčanoj podlozi unutar rjeđih šumskih, najčešće borovih sastojina.
Prirodno je bio rasprostranjen u Međimurju i u Podravini (uz Muru i Dravu – Legrad, Bukovec, Dubrava, Križovljan-grad), (usp. Schlosser i Vukotinović 1869; Pichler 1891; Hirc 1906; Trinajstić 2006). Vrlo je rijedak i u uzgoju ili subspontano proširen, te se još navodi i za područje Samobora (Karavla 1972), Skradina (Host 1802), a u uzgoju je još zabilježen u Botaničkome vrtu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Nespešu i Starom Brestju (Sesvete), (usp. Franjić 2015). Još je zabilježen i uz brzu cestu Sv. Helena-Bjelovar (Šincek 2015, prema Nikolić-u 2015) i u Park-šumi Adica u Vukovaru (Bilić 2014, prema Nikolić-u 2015).
Tijekom prve polovice 20. stoljeća nije bilo nikakvih novih podataka o rasprostranjenosti pasjega trna u Hrvatskoj, a u drugoj polovici 20. stoljeća, tijekom fitocenoloških istraživanja vegetacije u priobalnome pojasu rijeke Drave u široj varaždinskoj okolici Trinajstić (1964, 1994) bilježi nekoliko grmova, bez posebne fitocenološke pripadnosti. Prigodom jedne ekskurzije u sklopu terenske nastave sa studentima prve godine Šumarskoga fakulteta iz Zagreba, u proljeće 1966. godine Trinajstić pronalazi malene sastojine pasjega trna u priobalnom dijelu Drave kod Križovljan-grada. Kako dalje navodi, čitavo priobalno područje rijeke Drave zapadno od Varaždina pod kraj 20. stoljeća, izgradnjom brane preobraženo je u veliko akumulacijsko jezero hidoelektrane „Varaždin”. Na taj su način velike površine priobalja poplavljene i najvjerojatnije je niz rijetkih vrsta hrvatske flore uništen. Zbog toga, se od tada pa nadalje pasji trn (H. rhamnoides) vodi kao „regionalno izumrla svojta – RE” (usp. Nikolić i Topić 2005, 2005a; Pavletić 2005; Trinajstić 2006; Kovačić i dr. 2014; Nikolić 2015).
Listopadni je grm ili niže stablo visine do 6 m. Korijen je snažno razvijen. Stabljika ima stršeće, gole i crvenosmeđe grane. Postrani ogranci razvijaju se u snažne trnove, a jednogodišnje grane prekrivene su srebrnastosivim dlakama. Listovi su izmjenični, linearnosuličasti, cjeloga ruba, srebrnastosivi, prekriveni zvjezdastim dlakama, dugi 5–7 cm, s peteljkom dugom oko 5 mm. Dvodomna je vrsta, cvjetovi su sitni (oko 3 mm), razvijaju se na prošlogodišnjim ograncima, cvjeta prije listanja ili istodobno, od III–V. mjeseca, a oprašuje se entomofilno. Ocvjeće je neugledno u obliku dvolapne čaške; ima četiri prašnika, u gustim kuglastim nakupinama; ima jedan tučak, s nadraslom, jednogradnom plodnicom i jednim sjemenim zametkom. Plod je narančastocrvena sočna boba, dužine 7–8 mm; čvrsti endokarp obavija samo jednu sjemenku.
U prirodi se rasprostranjuje vegetativno ukorjenjivanjem izbojaka donesenih riječnim bujicama, a i sjemenkama koje raznose ptice (endoornitohorno). Plodovi su ukusne sočne bobe koje obiluju hranivim tvarima, bogate su vitaminom C, pa je biljka nekad služila u prehrani i u narodnoj medicini, a u nekim se zemljama zato preporučuje i njezin uzgoj. Od davnina su plodove dodavali hrani domaćih životinja, a i sam se naziv grč. hippophaë (konjski sjaj) može s tim povezati, zbog utjecaja vitamina C na sjaj konjske dlake. Kao pionirska vrsta, primjenjuje se i za učvršćivanje ogoljelih terena, pa se na takvim mjestima i sadi, a zabilježeni su i slučajevi naturalizacije. Uzgaja se i u vrtlarstvu kao ukrasni grm. Jestiva, medonosna i ljekovita biljka.
U literaturi se navodi osim tipične podvrste (ssp. rhamnoides), koja se razvija na prirodnim dinama Atlanskoga oceana, još dvije podvrste ssp. carpatica Rousi i ssp. fluviatilis Soest (usp. Ehrendorfer 1973; Trinajstić 2006), koje se razvijaju na riječnim sprudovima. Prema Tutin-u (1968) radi se samo o jednoj jedinstvenoj vrsti Hippophaë rhamnoides L.
Prve podatke o fitocenološkim značajkama vrste H. rhamnoides donose Gams (1927) i Aichinger (1933), a označavaju ih kao „Hippophaëtum rhamnoidis Binom Salici-Hippophaëtum uglavnom se odnosi na vrstu Salix repens i tipičnu podvrstu H. rhamnoides ssp. rhamnoides, ali i na vrstu Salix elaeagnos i H. rhamnoides ssp. fluviatilis (usp. Oberdörfer i Th. Müller 1992). Da riješi navedenu dilemu Moor (1958), tijekom sin­taksonomske analize vegetacije riječnih dolina u Švicarskoj, između ostaloga analizira i sastojine u sklopu kojih se razvija H. rhamnoides. Tom prigodom Moor opisuje posebnu asocijaciju Hippophao-Berberidetum, i priključuje ju svezi Berberidion vulgaris. Floristički sastav novoopisane asocijacije Moor (1958: Tab. 25) prikazuje na temelju 16 fitocenoloških snimki.
Za Hrvatsku prve podatke o fitocenološkim značajkama vrste H. rhamnoides donosi Trinajstić (2006) i to na osnovi jedne fitocenološke snimke iz koje se može jasno razabrati da ona prema svom florističkom sastavu pripada u sintaksonomskom smislu asocijaciji Hippophao-Berberidetum Moor 1958. Fitocenološka snimka je napravljena uz obalu rijeke Drave kod Križovljan-grada i ima vrlo sličan floristički sastav kao i snimke Moor-a (1958).
NOVO NALAZIŠTE I SINTAKSONOMSKE ZNAČAJKE PASJEGA TRNA (Hippophaë rhamnoides L.)
NEW LOCALITIES AND SYNTAXONOMIC CHARACTERISTICS OF SEA BUCKTHORN (Hippophaë rhamnoides L.)
Najnovijim istraživanjima sukcesije vegetacije u Podravini, 26. lipnja 2015. godine utvrđeno je novo nalazište vrste H.